Tijekom pandemije koronavirusa hrvatsko školstvo pohrlilo je u nabavku tableta jer su svi bili prinuđeni prijeći na online nastavu. Negdje se ti tableti i dalje koriste, negdje skupljaju prašinu, ali je korištenje tehnologije u nastavi nešto oko čega postoje različita mišljenja.

Preliminarna studija neuroznanstvenika s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta Columbia koja je predstavljena u siječnju pokazala je kako je za »dublje čitanje«, koje je nužno za učenje, čitanje teksta na papiru u velikoj prednosti u odnosu na čitanje s ekrana, gdje je uočeno plitko čitanje. Na uzorku od 59 djece u dobi od 10 do 12 godina, tim koji je predvodila dr. Karen Froud zamolio je ispitanike da čitaju tekstove na papiru te na ekranu dok su na glavi nosili mrežice s elektrodama koje su omogućile analizu varijacija u odgovorima dječjeg mozga. Studija je koristila potpuno novu metodu povezivanja riječi u kojoj su djeca »izvršavala zadatke semantičke prosudbe jedne riječi« nakon čitanja odlomaka. Istraživači oprezno navode kako ovi rezultati studije sugeriraju da još uvijek ne bismo trebali izbacati tiskane knjige, budući da su mogli primijetiti veću dubine obrade materije kada se tekst čita s papira.

Nastavni proces

U hrvatskom istraživanju »Stav učitelja o korištenju novih tehnologija u odgojnoobrazovnom sustavu« profesorica psihologije Jelena Portner Pavićević i magistra primarnog obrazovanja Tea Pavičić još 2014. godine govore o iskustvu profesora s uvođenjem tableta u nastavni proces. U istraživanju koje su provele s ciljem ispitivanja stavova 33 učitelja razredne i predmetne natave o uvođenju novih tehnologija u nastavu, rezultati su pokazali kako učitelji smatraju da su djeca previše izložena utjecaju tehnologije, a njih 67 posto smatra da bi se djeca trebala igrati na druge načine – ne pomoću tehnologije. Iako se 46 posto učitelja slaže s tvrdnjom da klasična nastava daje dobre rezultate, dodatna analiza pokazala je da 55 posto učitelja smatra kako su nove tehnologije dobrodošle u škole.

Foto coyot / Pixabay

Nastavnik glazbene kulture u Osnovnoj školi Švarča Karlovac Zoran Štefanac rekao je da je iskustvo prelaska na online nastavu naučilo nastavnike mnogo.

– Bilo je svega. Online nastava je, prema mom iskustvu, ali i iskustvu kolega, utjecala na loše ishode usvajanje znanja, što je bilo uočljivo povratkom u nastavu uživo. To je bilo očito, rekao je Štefanac. On nosi titulu izvrsnog savjetnika, a u školi radi dulje od dva desetljeća. Pored nastave vodi školski bend i pjevački zbor, a od 2009. godine je i suautor i urednik udžbenika za nastavni predmet Glazbena kultura od 4. do 8. razreda, voditelj je Međužupanijskog vijeća Karlovačke i Ličko-senjske županije, te redovito pohađa i drži radionice i predavanja za učenike i učitelje, kako uživo diljem Hrvatske, tako i online.

Na pitanje mora li se za suvremeno pristupanje obrazovanju biti dijelom ili sasvim digitalan, kazao je da se ništa ne mora.

Premda neki učenici udžbenike ne koriste redovito, pa ima i onih kojima udžbenik izgleda kao da je tek stigao iz tiskare, udžbenik je u nastavi nezamjenjiv.

– Udžbenik je potreban, ali treba naglasiti i da učenicima pojedine ishode i primjere, poput glazbala, mogu više dočarati ili približiti putem ekrana, jer ih naprosto nemam uživo. U nastavi mnogo koristim tjeloglazbu (Body percussion), Orffov instrumentarij (udaraljke) i Boomwacherse (melodijske cijevi). Na internetu mogu pronaći mnogo toga gdje se djeca samim skupnim muziciranjem mogu izražavati putem tih prikaza, gledajući putem projektora note, pratiti ritam itd. Ne moram kopirati dodatne materijale. Eto, tu je prednost. Knjige nisu nadvladane, ali učenici dodatno koriste i ekran. Mislim da kombiniraju, ovisno o ishodima i samoj nastavnoj jedinici pojedinog predmeta, rekao je nastavnik.

Kazao je i kako je korištenje ekrana u učenju dvosjekli mač, jer smatra da ono negativno utječe na dublju koncentraciju tijekom učenja.

– Digitalni udžbenici su i jedna vrsta nelinearne komunikacije jer sadrže brojne poveznice. Naprosto te vuče na ostale sadržaje nevezane za samo gradivo. Lako odlutaš i završiš negdje drugdje. Svi, a pogotovo djeca, naučeni su da čim gledaju u ekran, bilo tablet, računalo ili mobitel, taj medij vide kao nelinearnu komunikaciju – klikanje i klikanje na ostale sadržaje i ode vrijeme, rekao je Štefanac.

Generacija multimedija

Danas je mlada generacija, prema načinu života, a i gledištima objektivnih promatrača, generacija multimedija. Oni se formiraju i stvaraju sliku svijeta kroz i uz video, film, računala, istaknuo je. Digitalni udžbenici puni su raznih alata i poveznica, zbog čega smatra da nije dobro učiti putem ekrana, dok je ponavljanje i vrednovanje nešto drukčije i tamo vidi prostor za korištenje digitalnih alata.

– Zbog zdravlja očiju, sve većeg manjka koncentracije i odmaka od doticaja s materijalom, udžbenicima dajem prednost. Dijete ipak drži u ruci udžbenik, pa i onda ako šara po njemu – ono označava, podcrtava ono što misli da je važno za gradivo. Razumijevanje sadržaja bolje je ako se čita s papira. Taj osjet dodira i opipa na koži je bitan čimbenik. Ja sam uveo za razrednu nastavu da udžbenike ostavljaju u školi. Čim počne sat, uzimaju udžbenike, listaju ih i kada počnem svirati pjesmicu nasumičnim odabirom, traže je u udžbeniku i tako se koriste i vježbaju snalaženje s udžbenikom. Kada ih upitam hoćemo li pjevati pjesmicu preko ekrana ili iz udžbenika, uvijek je odgovor: iz udžbenika, rekao je Štefanac.

Na djecu je moguće utjecati da dublje istražuju neku temu, ali oprezno, jer su naučena putem interneta i mobitela da im stalno nešto iskače. Pored toga, usvojenost ishoda znanja jednaka je bila testirana putem digitalnih alata, bilo neposrednim razgovorom s djecom. Naveo je i da je točno da je brzina jedan od negativnih faktora kod učenja, ali da ekran ne utječe nužno negativno na motivaciju učenika za učenje i istraživanje.

– Mislim da ne utječe na motivaciju, to im je zanimljivije za »odraditi zadatak«. Maštu ograničava u jednu ruku, jer je po tome i nema. Parafrazirat ću jednog vrhunskog pedagoga koji je rekao da i dan danas kada piše znanstvene radove, piše ih na pisaćoj mašini jer su računalo i internet zaraza. Provjeriš nešto na netu i već si negdje drugdje izvan teme. U potpunosti se slažem, rekao je Štefanac.

O oblicima udžbenika, hoće li oni biti tiskani ili digitalni, odlučuje ministarstvo, a Zoran Štefanac naglasio je da se nada da digitalni udžbenici nipošto neće zamijeniti tiskane.

– Nadam se da neće – ne smiju zbog zdravlja i dobrobiti djece. Korištenje ekrana je nužno i dobro, ali ga treba dozirati. Digitalizacija je dobrodošla, no ne stalno i ne uvijek, naglasio je.

Učeći kroz igru, učenici mogu postati znanstvenici, inženjeri, inovatori, rekla je Renata Kobetić, predsjednica Udruge Eduka, viša znanstvena suradnica Instituta »Ruđer Bošković« za organsku kemiju i biokemiju. Eduka iz Klinča Sela provodi velik broj edukativnih aktivnosti za sve uzraste, a tijekom pandemije koronavirusa djeca su im dolazila na instrukcije uz vršnjačko pomaganje, gdje stariji učenici pomažu mlađima u savladavanju gradiva. Ocjene su bile neusporedivo bolje nego prije tih instrukcija, odnosno za vrijeme (samo) online nastave.

– Shvatili su da im to pomaže. Ja sam znanstvenica, eksperimentalac, provodim radionice na kojima djeca obavezno nešto pišu, rade svojim rukama. Bez pisanja i papira je teško, to je doista najbolji način da se nešto nauči. Takav sam princip primjenjivala i kod svoje djece – kći u vrtiću je trebala naučiti pjesmicu, na papiru je ispisala stihove u bojama i lako je zapamtila. Pa i ja svoje znanstvene radove prvo skiciram na papiru, rekla je Kobetić.

Kontakt uživo

Tijekom online nastave znanje učenika iz matematike, fizike i drugih predmeta koji zahtijevaju dodatno objašnjenje bilo je prilično loše usvajano. Za mnoge je predmete potreban kontakt uživo koji nije moguće zamijeniti – no nije nužno tako za sve predmete.

– Sistematske se greške stalno prenose, a u online nastavi se ne može uočiti sve na što je potrebno obratiti pozornost niti izdvojiti dovoljno vremena za svaku temu, rekla je Kobetić.

Ne slaže se s idejom da »ne trebamo biti digitalni«, te ističe kako je digitalnost važna jer omogućava protok informacija koji je jako bitan, ali neki osnovni elementi poput finih motoričkih vještina ne mogu se naučiti online.

Foto Muscat_Coach / Pixabay

– Ne možete online naučiti dijete kako držati olovku. Postoji koordinacija između fine motorike, pisanja i mozga – osnovnog pamćenja, jednostavno je rekla profesorica i dodala kako smatra da je utjecaj online nastave na učenike bio veoma loš.

Učenici trećeg razreda srednje škole koji su pohađali njihov kamp za darovitu djecu istaknuli su da je učenje i čitanje iz udžbenika iznimno važno.

– Oni su bili složni u tome da je materija koju pročitaš u udžbeniku doživljena drukčije, da je opipljiva. Možda nisu zadovoljni kako se pristupa gradivu nekog predmeta, ali i dalje preferiraju udžbenike. Ako je sadržaj u pisanom materijalu dobar, nema ekrana koji ih može zamijeniti. Tu svakako ne govorimo o 3D prikazima koji simuliraju primjerice tije molekula u protein, jer je tu ekran svakako bolja opcija, rekla je Kobertić.

Iskustva nekih profesora s kojima se susrela su takva da se djeca kada dobiju zadatak duži od dva reda, blokiraju ako ne znaju odgovor na prvi dio pitanja. Fokus pažnje im je kratak i ako je pitanje duže od dva, tri reda, često izostane odgovor. Djeca danas nemaju pažnju koja drži duže od pola minute, gdje kao primjer navodi društvenu mrežu Tik-Tok.

– Ako nema promjene sadržaja, pada koncentracija. Promjene brzog sadržaja su problem. Kada čitate knjigu, čitate polako, dok po ekranu skrolate vrlo brzo. Možda sam prestara, ali mislim da ta brzina promjene utječe na kvalitetu usvajanja sadržaja. Pažnja zbog ekrana danas definitivno nije jaka, mi smo nekada pogledali jedan crtić navečer, nismo bili toliko izloženi sadržaju elektronike, rekla je Kobetić i spomenula kako je nedavno putovala vlakom u Španjolskoj dulje od tri sata, a tijekom čitavog puta roditelji su svojoj maloj djeci dali mobitele.

– Jedno dijete mlađe od godinu dana jedva drži mobitel, ali svako dijete je gledalo u svoj mali ekran. I onda nam se to transplantira kasnije. Djeca danas nemaju više finu motoriku, ne vježbaju pisanje, loš im je rukopis. Nama dolaze darovita djeca u laboratorij koju veoma zanima STEM područje. Lani jedno dijete koje je bilo sedmi razred nije znalo odrezati škarama ravnu liniju – a to su pametna djeca. Na tjelesnom djeca padaju, neki dan je jedan dječak pao i slomio nogu, ne mogu preskočiti kozlić, ne kreću se – gledaju ekrane, kazala je Kobetić navodeći koje sve probleme nosi prevelika izloženost ekranima.

Razočaranost profesora novom tehnologijom je velika jer su djeca previše ispred ekrana, pa su nezainteresirana za bilo kakav drugi materijal.

– Jedna razrednica učenika šestog razreda, dobitnica državnih nagrada za rad sa djecom, više ne zna kako motivirati djecu. Ona se nevjerojatno mnogo trudi, a kaže da nikada nije imala takve generacije kakve ima danas, rekla je Renata Kobetić.