Znanstvenik, bivši ministar obrazovanja i vlasnik jedne od većih privatnih bolnica u Zagrebu, dr. Dragan Primorac, kandidat je HDZ-a na izborima za predsjednika koji će se održati krajem godine. Zašto je krenuo u kandidaturu, što očekuje u sučeljavanjima sa Zoranom Milanovićem i gdje je Hrvatskoj mjesto na globalnoj mapi razgovarali smo ovog tjedna u Zagrebu.

Odlučili ste se na kandidaturu u ime HDZ-a, i to nasuprot snažnog suparnika, predsjednika Zorana Milanovića koji uživa relativno veliku podršku birača. Kako to, s kojim ciljevima?

– Cilj je samo jedan i vrlo jasan: da svim ljudima u Hrvatskoj omogućimo bolji i sigurniji život. A boljeg života nema dok se dijelimo na vaše i naše, dok se u društvu potpiruju tenzije, dok vrijeđanje, isključivost i omalovažavanje postaju svakodnevica, te dok međunarodna politika Zorana Milanovića obuhvaća svega nekoliko država u susjedstvu.

Vraćanje povjerenja

Na koje biračko tijelo računate?

– Računam na sve one koji znaju i vjeruju da je funkcija predsjednika bitna za sve nas i da itekako može utjecati na naš život, kako nabolje, tako i na gore. Računam na sve one koji žele poštenog, vrijednog, neovisnog, pristojnog, stručnog i nacionalno osviještenog predsjednika s kojim će graditi zajedničku budućnost.

Koji bi bili vaši prvi koraci po ulasku na Pantovčak?

– Odgovor na to pitanje sam se nameće, a to je ponovno pokrenuti procese koji pet godina stoje zbog taštine ili lijenosti SDP-ovog predsjedničkog kandidata. Između ostaloga, tu su i imenovanja ljudi na niz ključnih pozicija. Nakon toga nužno je uspostaviti direktnu i iskrenu komunikaciju s različitim resorima, a ne neučinkovito prepucavanje putem medija i društvenih mreža. Cilj je postići širi društveni konsenzus o bitnim pitanjima za standard građana. Istodobno, planiram osnažiti diplomatske odnose s našim saveznicima širom svijeta, jer je nužno vratiti izgubljeno povjerenje nakon niza međunarodnih gafova koje je prouzročila autistično-populistička politika Zorana Milanovića.

Kako pozicionirati Hrvatsku na globalnoj karti? Vidimo da aktualni predsjednik ima bitno različite stavove od Vlade kad je u pitanju Ukrajina, NATO, ali i vojni rok u Hrvatskoj.

– Hrvatska je od ranije pozicionirana na globalnoj karti. Članica smo EU-a, NATO-a, a vrlo skoro i OECD-a, prestižne svjetske organizacije za ekonomski razvoj, što znači da ulazimo u elitno društvo najrazvijenijih 38 zemalja svijeta. Dakle, da. Hrvatska je odlično pozicionirana na globalnoj karti, ali u posljednje vrijeme svjedoci smo da nas kandidat SDP-a Zoran Milanović pokušava približiti nekim organizacijama i zemljama kojima tradicionalno Hrvatska nikada nije pripadala, niti će pripadati.

Vučićeve provokacije

Smatrate li spornim da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić bio na samitu u Dubrovniku ili ga se moglo »izbjeći«?

– Prije svega moram reći da te sitne kafanske Vučićeve provokacije neće proći. I dok se god budu tako ponašali, i dok god Srbija ratna događanja iz devedesetih ne bude vidjela točno onako kako su se dogodila, a to je da je to bila agresija na Hrvatsku, teško mogu završiti pregovore s EU-om. Vučiću to nije prvi put, on živi na populizmu i raspirivanju niskih strasti. To treba osuditi, a ne na tome parazitirati kao što to radi SDP-ov kandidat Zoran Milanović. Iskreno, žao mi je što se u javnom prostoru opet koriste teške riječi i ideološki polarizira hrvatski narod. Nitko još nije dao ispravnu i točnu analizu onoga što se dogodilo u Dubrovniku, već svi traže neke svoje političke poene. Prije svega treba znati da su taj samit zajednički organizirale Hrvatska i Ukrajina i sama činjenica što je predsjednik ratom pogođene države stigao u Dubrovnik sugerira o važnosti samita. Ako je Ukrajina s vodećim saveznicima iz NATO-a bila da se Vučića zove na taj samit, onda tu treba završiti svaka rasprava.

Kod samita u Dubrovniku treba shvatiti međunarodni kontekst u kojem je od iznimne važnosti Srbiju što više odmaknuti od ruskih partikularnih interesa i svrstati je uz Zapad, odnosno Ukrajinu. To je strateška geopolitička stvar koja se danas-sutra može ticati i Hrvatske koja je jamac stabilnosti u regiji. Dolaskom u Hrvatsku Vučić je u Srbiji imao više problema s javnošću nego što je imao kritika u našoj zemlji, jer su mu prigovarali da se »došao pokloniti« Hrvatskoj na samitu na kojem je sudjelovala i predsjednica Kosova. Svakome tko poznaje geopolitičke odnose, potpuno je jasno da Vučić u Dubrovnik nije došao jer je to poželio, niti bi ikada došao da nije morao. Vučić je došao zato što je to morao.

Predsjednik – laže

Smatrate li da bi ulazak Hrvatske u akciju NSATU saveznika NATO-a mogao na bilo koji način Hrvatsku uvući u rat?

– Ma to su gluposti u režiji SDP-ovog kandidata. Svatko može pročitati Deklaraciju izdanu u srpnju ove godine tijekom sastanka u Washingtonu i u točki 15 pročitati zaključak svih država članica NATO-a gdje jasno stoji da NATO neće biti uključen u rat u Ukrajini.

Nakon što je predsjednik Zoran Milanović »zabranio« načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga Tihomiru Kundidu sudjelovanje na sjednici Odbora za obranu, kako to tumačite?

– Od početka Domovinskog rata Hrvatska vojska je institucija kojoj građani najviše vjeruju i kad pogledamo hijerarhijski, na funkciji načelnika Glavnog stožera mora biti osoba koja ima izražen integritet, svoj neupitni autoritet unutar vojne strukture i lojalnost državi koju nitko ne dovodi u pitanje. Prema informacijama koje imamo, očito je to bila zabrana načelniku, general-pukovniku Kundidu, koja se može tumačiti samo na jedan način: dakle, načelnik Stožera želio je reći istinu o slanju vojnika u Njemačku, povezano s NATO savezom, i u tom trenutku kad bi on rekao istinu o točki 15. Deklaracije potpisane u Washingtonu, onda bi se zapravo utvrdilo da predsjednik – laže. To je iznimno zabrinjavajuće, jer to je izravno uplitanje politike u rad vojske. Naša vojska je čista, neokaljana, temeljena na tradiciji Domovinskog rata, a sad se na nju radi politički pritisak. A još je više zabrinjavajuće da nitko nije negirao da je načelnik Stožera dobio zabranu. Dakle, istinu je nemoguće zaustaviti, i mislim da bi se i Glavni stožer trebao očitovati, u interesu hrvatskih građana, a i zbog sebe, bez obzira na prijetnje ili posljedice koje bi ovo moglo imati.

Predsjednik Milanović je, barem po dosadašnjim tumačenjima Ustava, zapovjednik vojske u ratu. On se sad postavio kao zapovjednik i u miru, ako je utjecao na odluku načelnika Kundida o dolasku na tu sjednicu.

– Imamo vrlo jasno priopćenje NATO-a koji je decidirano objavio da niti jedan pripadnik oružanih snaga država članica NATO-a neće sudjelovati u ratu u Ukrajini. To je sažeto u točki 15, i potpuno je nebitno kako to Zoran Milanović interpretira. Međutim, kad bi to javno potvrdio i načelnik Glavnog stožera, postalo bi jasno da predsjednik Hrvatske svjesno iznosi neistinu da bi plašio građane, a sve zbog svog vlastitog interesa u predizbornoj kampanji.

A koji interes on od toga ima?

– Strah je iznimno snažna emocija, pa kad netko spomene slanje mladih u rat, ljudi se prestrave. Kad se stvara atmosfera straha i tjeskobe utemeljena na neistini, svjesno se obmanjuju građani. Upravo to je učinio Zoran Milanović, da bi se prikazao kao tobožnji zaštitnik. To je školski primjer populizma, a populizam je njegov narativ.

Šteta Hrvatskoj

Nije prvi put da Milanović interpretira Ustav na nove načine, isto je bilo i na proljeće s kandidaturom za premijera dok je još predsjednik.

– Kad pogledamo tumačenje stručnjaka za ustavno pravo i Ustavnog suda koji su jasno rekli da je on kršio Ustav, to je kraj rasprave. Ja imam dilema oko još jedne stvari, cijelo vrijeme se vodi polemika financira li ga Rusija. Još nijednom nije izašao pred javnost i to jasno demantirao. Ponovit ću ono što sam već rekao, a to je da je čudno ponašanje SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića i njegova stajališta o tome tko je žrtva, a tko agresor u ratu u Ukrajini. Drugo što sam rekao je da nikako ne bi bilo dobro kad bi se te tvrdnje pokazale istinitima i to ne bi bilo dobro ni za koga u Hrvatskoj.

Ali, malo je problem što je SOA jasno rekla da Milanović nije ruski plaćenik.

– Pa mi govorimo potpuno identično – nitko od nas nije zadužen za utvrđivanje istine u takvim slučajevima. Institucijama hrvatske države vjerujemo, uključujući SOA-u, ali je zanimljivo kojom brzinom je odgovor stigao. Jutros sam čuo zgodnu sintagmu, sve ovo se pretvorilo u »neugodnu trakavicu« i više građanima Hrvatske nije bitno u ovom slučaju je li netko plaćenik ili to radi »volonterski«. Ono što je bitno je da se radi šteta Hrvatskoj.

Premijer Andrej Plenković tvrdi da je Milanović nanio štetu Hrvatskoj zbog narušavanja odnosa s NATO-om. Kakvu štetu? Postoje li konkretne posljedice za Hrvatsku?

– Ono što sigurno znamo, jest da se rat u Hrvatskoj nikad ne bi dogodio da smo bili članica NATO-a. To savezništvo postoji jer svaka članica ima iste obveze i prava, i što je najvažnije, da zajedno nastupa jer ako je jedna članica napadnuta, sve članice su dužne djelovati. I nikad se nije dogodila ovakva dihotomija, disonantnost, i članice NATO-a su zabrinute da su ovo prvi koraci da Hrvatska krene prema napuštanju NATO-a. Posljednično, trenutačno ponašanje Zorana Milanovića je dovelo do toga da se Hrvatska u NATO-u stavlja sa strane. Tako, npr. u Wiesbadenu, zbog odluke Milanovića da ne šalje hrvatske časnike, Hrvatska neće biti za stolom gdje se bude razgovaralo u Ukrajini i budućnosti NATO-a. To je jako loše za Hrvatsku. Pa Ukrajina je udaljena samo nekoliko stotina kilometara, a Hrvatska neće znati što su daljnji koraci NATO-a. Istodobno on je zvijezda ruskih portala. Kolateralna šteta nastaje i zbog činjenice da su nam brojne države članice NATO-a gospodarski partneri, a posljedice bi mogle u konačnici biti i ekonomske.

Kakav scenarij za dovršetak rata u Ukrajini priželjkujete – je li »pravedan mir« jedina opcija, ili je ruska aneksija dijela ukrajinskih područja ipak realnost?

– Najbolje bi bilo da se rat nije ni dogodio. A s druge strane još su nam uvijek svježa sjećanja na dijelove naših teritorija koji su bili privremeno anektirani pa su se nazivali krajinama ili kako već ne, što je identični model kako to Rusija sada radi u Ukrajini. Jednako kako ni mi nismo pristali na mir dok god nismo oslobodili i zadnji pedalj naše zemlje, vjerujem da će tako biti i u Ukrajini.

Svi kontra Milanovića

Jeste li primijetili da vas Milanović osobno ipak ne napada u ovoj fazi pretkampanje. Neki u SDP-u se raduju da će vas poštedjeti u prvom krugu, kako bi vas jako napao u drugom krugu izbora jer misli da ste mu manje opasni od nekih drugih kandidata, poput Marije Selak Raspudić primjerice.

– Stoput sam rekao da on nije moj protivnik, ali njemu je došlo vrijeme da ode. On ne predstavlja budućnost Hrvatske, on nema snagu, viziju, a njegova stranka je samo jedna. S golemim nestrpljenjem čekam naše debate, a što se mene tiče, prva može biti već sutra.

Jeste li spremni na njegov diskurs u sučeljavanjima, na tu nelagodu?

– Ljudi u Hrvatskoj već su puno puta dokazali da ne toleriraju aroganciju i vrijeđanje. To je preduvjet za stvaranje podjela, koje je on već stvorio. Agresija nije njegova prednost, nego njegova slabost. Bit će vrlo zanimljivo kad se suočimo kroz retoriku istine i koja će biti oštra, nasuprot njegove retorike koja je uvijek nedorečena. Bit će istina, kontra njegova »labuđeg pjeva«.

Kako ocjenjujete Milanovićev mandat, je li bilo i dobrih poteza?

– Možda i je, ali ja ih se ne sjećam.

Kako ocjenjujete druge kandidate za predsjednika, od Selak Raspudić, Kekin do Bulja, jesu li vam oni konkurencija?

– Svi kandidati imaju svoje viđenje što bi predsjednik trebao raditi. Samo jedna stvar im je zajednička, a to je da smatraju da kandidat SDP-a Zoran Milanović ne radi dobro svoj posao. Da misle suprotno, nikada se ne bi kandidirali nego bi dali podršku SDP-ovom kandidatu.

Jeste li zadovoljni dosadašnjom kampanjom? Imate li punu podršku HDZ-a? Tko je na čelu vašeg stožera?

– Kampanja zapravo još nije niti počela, a već vidim ogromnu podršku vodstva Hrvatske demokratske zajednice, kao i svih članova s kojima sam se susreo. Nadstranački kandidat sam, a iako kampanja još nije započela, potpora vodstva HDZ-a i svih članova je golema i na tome im veliko hvala. Uz HDZ, veliku potporu mi pruža i drugih šest političkih stranaka – Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), Domovinski pokret (DP), Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), Hrvatska demokršćanska stranka (HDS), Hrvatska narodna stranka (HNS) i Hrvatski nacionalni pomak iz BiH (HNP) pa ovu priliku koristim i njima zahvaliti. Imena članova stožera ću iznijeti pravovremeno.

Hoćete li sudjelovati na sučeljavanjima s protukandidatima, i kad budu prisutni svi, i jedan na jedan, ako to bude Milanović?

– Naravno, i svejedno mi je tko će biti s druge strane.

Paradoksalna odluka

Mediji pišu o tome da postoji presuda po kojoj Ministarstvo obrazovanja, na čijem ste čelu jedno vrijeme bili, mora platiti tri milijuna eura jer Ministarstvo nije platilo obveze tužitelju.

– Prije 14 godina ja, ali i šest ministara koji su nakon mene vodili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, jasno su rekli da Ministarstvo nema nikakve obveze prema tužitelju. Ne postoji nikakav ugovor ili obveza da se to napravi. Svi smo štitili interese Republike Hrvatske koje je uz nas branio i DORH. Dakle, svi su osporavali postojanje bilo kakve obveze prema tužitelju. Zbog svega navedenoga presuda u prvom stupnju je nedvosmisleno bila u korist Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Na iznenađenje svih – iako tuženik nije podastro nikakve nove dokaze – drugostupanjska Visokog trgovačkog suda je išla protiv odluke koju je u prvom stupnju donio Trgovački sud. Ova sudska odluka je paradoksalna, jer su sve činjenice govorile u prilog Ministarstvu koje je štitilo interese Republike Hrvatske.

Kažu da ste bili strog šef tamo, u Ministarstvu?

– Kažu strog i pravedan, rekao bih. Naše ministarstvo su zvali Betlehem jer je svjetlo često gorjelo i do pola noći jer smo neprestalno radili. Bili smo zaista u periodu entuzijazma – udvostručili proračun za obrazovanje, gradili nova sveučilišta, osnovne škole, sportske dvorane, uveli učenje dva strana jezika u osnovne škole, uveli državnu maturu, zaposlili više od 2.400 znanstvenih novaka koji su danas redoviti profesori na hrvatskim sveučilištima, informatizirali sustav obrazovanja u cijeloj vertikali, itd…

Vidite, to je Hrvatska kakvu ja sanjam, jer smo i pokazali da radom i čestitošću možete postići sve. I to je razlog zašto sam ja ušao u ovu predsjedničku utrku, kao vjerojatno zadnja osoba kojoj to treba – financijski situiran, znanstveno i profesionalno ostvaren, ali jednostavno želim još bolju Hrvatsku. Ne mogu biti promatrač sa strane. Hrvatska nema pravo na male snove. Mi zaslužujemo partnerstvo s najboljima na svijetu. I u konačnici, hrvatski čovjek mora živjeti bolje. Ne trebamo živjeti u ovako podijeljenom društvu, kako to Milanović čini. Jer sada imamo predsjednika samo jedne stranke, a ja želim biti predsjednik svih.

Ipak, nakon vaše ministarske faze izašli ste iz HDZ-a i nastupili protiv kandidata HDZ-a na predsjedničkim izborima 2009. Mislite li da to birači HDZ-a još pamte kao negativnu epizodu.

– Kad odete iz moralnih principa i uvjerenja, a ja se tada nisam složio s rezanjem proračuna za znanost i obrazovanje, onda nemate problem. Nisam pristao na kompromise i poteze koji će urušiti budućnost obrazovnog sustava. Odlaskom sam se odrekao plaće i saborskog mjesta iz moralnih načela, a kad tako živite i radite, onda to ljudi cijene.​