ZAGREB – Svako imenovanje prvih ljudi uprave Podravke ili »Končara« znači ponavljanje uvijek istih događaja, danima prije u političkim i gospodarskim kuloarima kruže imena kandidata, neki putem otpadaju, ističu se favoriti države, na koje primjedbe obično imaju mirovinski fondovi, a onda i iz političkih krugova stižu primjedbe na protuprijedlog mirovinskih fondova. Tako je to posljednjih 18 godina u svakoj kompaniji u kojoj suvlasništvo imaju država i mirovinski fondovi. I tako je i sada, kada se u Podravci mora imenovati predsjednik uprave koji na to mjesto dolazi umjesto nedavno preminulog Marina Pucara. Tako je bilo i kad je imenovan Pucar, koji je bio kandidat države, a »mirovinci« su naravno imali svoje razloge zašto bi to trebao biti netko drugi. Na kraju su pristali na Pucara, ta suradnja očito nije bila loša ni za jednu stranu, što dokazuju i rezultati Podravke.

Sada se spominje četvero kandidata, predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović, bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić, sadašnji član uprave za financije Davor Doko i direktor Cromarisa Goran Markulin. Nitko od njih dosad nije ni opovrgnuo ni potvrdio tu mogućnost, ali nisu to učinili ni vlasnici Podravke, Vlada koja zastupa državu s udjelom od 25,5 posto, a niti mirovinski fondovi koji zajedno u Podravci imaju udio od 52,2 posto dionica.

U sličnim je situacijama dosad država uvijek bila »zločesta« strana koja korporativnom svijetu nameće političke odluke i rješenja, a mirovinci su vrijedili za stranu koja se mora povinovati takvim odlukama, iako Vlada ima manjinske pakete, ali odlučuje o svim segmentima života i svojim odlukama kroji zakonske i podzakonske akte koji umnogome utječu i na poslovanje mirovinskih fondova. U poslovnim krugovima vladao je takav stav bez obzira na to tko je činio vladajuću većinu i tko je bila vladajuća koalicija. Ništa drukčija atmosfera nije vladala ni kad je HDZ-ova vlada predložila Pucara, niti kad je SDP-ova vlada na čelo Podravke predložila Zvonimira Mršića. Nasuprot tim političkim odlukama, u Podravci ili »Končaru« zazivala su se korporacijska pravila koja vrijede u najnaprednijim državama i najuspješnijim poduzećima.

Pragmatične odluke

No, nije stvar baš tako jednostavna. Stalno se ističe da mirovinski fondovi ukupno imaju 52,2 posto dionica, ali činjenica je da ne postoji jedan vlasnik tog većinskog paketa i da svaki fond za sebe ima te dionice te da je najveći pojedinačni vlasnik država. Kad bi se doista slijepo držali korporativnog upravljanja, onda bi se odredila i jasna pravila i sasvim sigurno se ne bi govorilo o umirovljeničkom paketu, jer se o fondovima tako ne govori nigdje u svijetu, a oni ni u Hrvatskoj nisu formalizirali svoje zajedničko djelovanje. U tom slučaju znalo bi se i kakva su prava najvećeg pojedinačnog vlasnika, možda primjerice da predlaže prvog čovjeka uprave ili nadzornog odbora. Naravno, u tom slučaju pravila korporativnog upravljanja jasno bi rekla i kakve kvalifikacije taj čovjek mora imati, kao i ostali članovi uprave i nadzornih odbora. Podosta puta ta pravila vjerojatno ne bi zadovoljili ni oni koje je kandidirala politika, odnosno vlada, ali ni oni koji u upravljačka tijela dolaze na prijedlog mirovinaca. Tako ne bi bilo moguće da u nadzorni odbor neke kompanije uđe čovjek koji je prethodnih 20 ili 30 godina radio za ljutu konkurenciju.

No, neke čarke oko imenovanja prvih ljudi u Podravci ili »Končaru« mogle bi navesti na krivi trag kad su u pitanju odnosi države i mirovinaca. Zajednica je to u kojoj svi imaju interesa i u kojoj su mirovinci donosili pragmatične odluke posljednjih 18 godina, znajući da one nisu poslovno najisplativije, ali su u tom trenutku odgovarale vladajućima. Tako je primjerice s odlukom da ulažu u Uljanik, »Đuru Đakovića« ili Petrokemiju. Teško se sjetiti velike pobune iz mirovinskih fondova kad su u tim tvrtkama odluke bile suprotne poslovnoj logici. Teško da nisu znali da još jedan kredit Petrokemiji uz državno jamstvo znači samo dublje zakopavanje te tvrtke u dugove, ali zašto bi mu se protivili kad je država kupovala socijalni mir i kad su znali da će u konačnici, što se nakon posljednje dokapitalizacije i dogodilo, svi troškovi pasti na teret države i poreznih obveznika.

Interesi banaka

Uz to, neke su odluke o ulaganjima, poput primjerice one u dokapitalizaciju Dalekovoda, više bile motivirane interesima banaka koje su kreditirale tu tvrtku nego nagovaranjem države da se Dalekovod spašava. Na kraju su u predstečajnoj nagodbi Dalekovoda daleko bolje prošle banke koje su loše plasirale svoje kredite, nego mirovinski fondovi koji su bili vlasnici, a samim time i građani Hrvatske budući umirovljenici čija je štednja uložena u te dionice.

Zato i najnovija predstava oko imenovanja prvog čovjeka Podravke neće donijeti ništa drukčiji rezultat nego što je to bilo za svih dosadašnjih imenovanja. Država i mirovinski fondovi naći će zajednički jezik. Podravka je, uostalom kao i »Končar«, i jednima i drugima uspješan primjer kohabitacije u kojoj politika i menadžeri u fondovima dokazuju svoju uspješnost upravljajući imovinom hrvatskih građana. Nije to ni blizu dovoljno da se kaže kako su u tom uspješni, ali ni Vlada ni njezini najveći domaći kreditori sigurno neće toliko zategnuti odnose da bi se izgubila iz vida činjenica da su baš Podravka i »Končar« primjeri za hrvatske prilike velikih kompanija koje su u domaćem vlasništvu i donose i gospodarsku, ali i svekoliku korist. I ne treba zapravo nikome biti teško priznati da bi prodaja bilo koje od tih dviju kompanija nekoj velikoj međunarodnoj korporaciji vjerojatno dosad značila gašenje dijelova proizvodnje, odnosno svih onih dijelova koje bi ta korporacija imala u svojem portfelju. Unatoč razmiricama, kod svakog imenovanja uprave i nadzornog odbora treba žaliti što takvih primjera u Hrvatskoj, posebice u industriji, nema više.