Nakon što su poštom pristigle još neke prijave za članove Ustavnog suda, sada ih je ukupno već 65. Dakle, na jedno od deset upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu pretendira više od šest hrvatskih pravnika.

Ovako ogroman interes za procjenjivanje jesu li zakoni, odluke Vlade i postupci predsjednika Zorana Milanovića u skladu s Ustavom, još nije zabilježen. Kada je saborski Odbor za Ustav 2015. raspisao javni poziv za tri ustavna suca, bilo je 11 kandidata.

Jednake su brojke bile i dvije godine kasnije. A, 2016., prilikom izbora desetero članova Ustavnog suda kojima je početkom srpnja istekao osmogodišnji mandat, 46 prijava ispunjavalo je formalne uvjete.

Znači da je pozicija u Ustavnom sudu sve poželjnija. Objektivno, riječ je o dobrom poslu koji traje osam godina, sa solidnim šansama da se, u slučaju izbora, produlji i na 16.

Solidna plaća

Nije ni plaća loša. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović zarađuje mjesečno 4.111, a primjerice Goran Selanec, koji je za ustavnog suca izabran 2017., 3.255 eura.

Međutim, jako teško će do Ustavnog suda dospjeti slobodni strijelci, oni koji su odlučili sudjelovati u javnom pozivu iako nemaju dogovor niti s jednom od vodećih političkih stranka u Saboru, budući da o njima ovisi tko će dobiti dvotrećinsku podršku zastupnika.

Možda se netko od kandidata bez političkog zaleđa nada da će temeljem svog impresivnog životopisa i odličnog nastupa pred članovima Odbora za Ustav uspjeti izgurati iz Ustavnog suda čvrste favorite, ali takvih će biti malo, ako uopće.

No, unatoč slaboj ili nikakvoj perspektivi velike većine prijavljenih, njima, eto, nije nedostajalo motiva da se uključe u ovu proceduru, koja će se nastaviti i završiti najesen. Neki su se od njih i ranije natjecali, Dubravku Ljubiću, Šimi Saviću i Mili Mikecin Mišetić ovo je i treći put.

Ljubić, kako navodi u životopisu, radi u Ustavnom sudu od 1996., a od 2014. je u statusu višeg ustavnosudskog savjetnika. Ponosno ističe da u SFRJ nije bio ne samo član komunističke partije, nego ni bilo koje druge društveno-političke organizacije, ali to mu, kao ni ratni put hrvatskog branitelja, nije pomoglo kada je za Ustavni sud aplicirao 2015. i 2016.

Konkurencija mu je tada bio i odvjetnik Savić, koji se 2021. javio i za predsjednika Vrhovnog suda. Odvjetnica Mila Mikecin Mišetić je, pak, svoj životopis dostavila Odboru za Ustav i 2016. i 2017. Ovo troje ljudi ima zaista snažnu volju za ući u Ustavni sud i ne obeshrabruju ih višekratne odbijenice Sabora, odnosno politike.

Sedmero kandidata će se u ovoj ulozi okušati drugi put nakon 2017., Senad Bajramović, Branka Genzić Horvat, Oliver Mittermayer, Domagoj Sivrić, Sandra Artuković Kunšt, Ante Galić i Štefica Stažnik.

Sve su to pravnici s referencama. Recimo, Štefica Stažnik je 20 godina zastupala Republiku Hrvatsku pred Europskim sudom za ljudska prava, Sandra Artuković Kunšt bila je zamjenica ministra pravosuđa Orsata Miljenića, a Mittermayer je od 2000. sudac Županijskog suda u Zagrebu, ali prije osam godina nisu se probili među deset izabranih sudaca, koje su usuglasili HDZ i SDP.

Najviše debitanata

U gomili ovogodišnjih kandidata ipak debelo pretežu debitanti i oni su, barem dio njih, sigurno u prednosti u odnosu na one koji su dosad uzaludno pokušavali steći naklonost visoke politike.

Jedan Dražen Bošnjaković, bivši HDZ-ov ministar, nije tek reda radi poslao svoju prijavu, on će, osim ako se ne dogodi nešto uistinu nepredviđeno, u rujnu ili listopadu u Sabor biti izglasan za ustavnog suca.

Među onima koji su prvi put u utrci za Ustavni sud je i Vedran Đulabić, redoviti profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, čija je kandidatura stigla poštom. On je zanimljiv i po tome što ju je posredno najavio na neobičan način.

Prije dva tjedna je Đulabić, koji i inače dosta često gostuje u medijima, u tjedniku Nacional objavio kolumnu u kojoj je vrlo kritički pisao o djelovanju aktualnog sastava Ustavnog suda, posebno njegovog predsjednika Šeparovića, za kojeg je ustvrdio da je »izašao izvan granica svojih ustavnih ovlasti«.

– Zato pamet u glavu kako bi u budući sastav Ustavnog suda došli istaknuti pravnici, a ne rashodovani političari, suspektni sveučilišni nastavnici, stranački poslušnici i osobe skromnih karijernih postignuća.

To je jedino efikasno jamstvo kvalitete čuvara ustavnosti i demokracije, zaključio je Đulabić tu svoju analizu. Čini ga ona, kao i njegove prethodne negativne ocjene rada Ustavnog suda, idealnim kandidatom za lijevo-liberalnu opoziciju.

Ali, neće to Đulabiću puno vrijediti ako su se stranke ovog političkog spektra možda već opredijelile za neke druge. Kako bilo, on svakako nije u startu autsajder.

Neki su svjesni da nemaju velike šanse

Među kandidatima je i Hrvoje Jukić koji kaže da je svjestan da nema velike šanse.

– Nemam ni s kim nikakav dogovor, samoinicijativno sam se javio. Moj je stav da se građani, u skladu sa svojim znanjima i vještinama, trebaju što više uključivati u život zajednice, nastojati nekako pridonijeti.

S tom sam se namjerom prijavio za Ustavni sud, premda sam svjestan da moje šanse nisu velike.

Iskreno, Ustavni sud me razočarao odlukama u razdoblju pandemije, pratio sam u tom kontekstu argumentirana izdvojena mišljenja Andreja Abramovića, Lovorke Kušan i Gorana Selaneca, s kojima sam se u potpunosti slagao, iako su oni iz lijeve kvote, a ja sam više desnijeg svjetonazora, i ona su me ponukala da sudjelujem u javnom pozivu za Ustavni sud, ispričao nam je Jukić kako se on našao na popisu 65 kandidata za deset ustavnih sudaca.