Hrvatski jezik je prilično bogat, ali svejedno je teško u nekoliko riječi izreći količinu pozitivne energije kojom zrači Sandra Paović. Pogotovo kada se uzme u obzir što joj je život servirao.

Za one koji ne znaju, dovoljno je reći da je Sandra bila kadetska i juniorka prvakinja Europe u stolnom tenisu, kojoj se smiješila blistava budućnost sve do 30. siječnja 2009. godine kada je u Francuskoj, na dva i pol mjeseca od svog 26. rođendana, doživjela groznu prometnu nesreću. Bio je to jedan od onih događaja koji u sekundi nemilosrdno izbrišu sve što je do tada postojalo.

Teška ozljeda kralježnice naprasno je prekinula vrlo obećavajuću sportsku karijeru, s time da su svi liječnici bili uvjereni da Sandra više nikada neće moći stati na vlastite noge. Bili su u krivu. Zapravo, možda je preciznije reći da su debelo podcijenili njen voljni moment.

Nakon iznimno zahtjevne rehabilitacije Sandra je stala na svoje noge, naučila se kretati s pomoću štaka i vratila se svojoj najvećoj sportskoj ljubavi, osvojivši zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine. Danas, pak, njeno područje djelovanja predstavljaju motivacijski govori.

– U to sam ušla sasvim spontano. Ne slučajno, ali spontano. Kada sam nakon nesreće davala intervjue, svi su bili vrlo začuđeni da o tom dijelu svog života rezoniram hrabro, bez patetike. Ne libim se reći da sam u sekundi izgubila sve, ali idem dalje.

Jednom su me pozvali da održim govor, da potaknem i ohrabrim ljude, i tako sam ušla u motivacijsko govorništvo. No, svoja izlaganja ne shvaćam kao motivacijske govore. Ustvari, s ljudima dijelim svoju životnu priču i pokušavam im reći da kod svih našim problema postoje samo dva izbora; možemo se boriti ili odustati.

Uvijek kažem da je borba bolja, iako ne znamo gdje će nas dovesti. Naime, ako se ne borimo, onda nemamo ni izgleda za pozitivan ishod – objašnjava Sandra.

Svi imamo iste strahove

Jeste li oduvijek tako razmišljali?

– Stolni tenis je najkonkurentniji sport koji postoji. Na cijelom svijetu nema tako puno ljudi koji se bave nekim sportom. U takvoj nevjerojatnoj konkurenciji čovjek se mora naučiti na borbu i poraze koji se događaju i najboljim na svijetu.

Kada izgubiš, podigneš se, mijenjaš taktiku i hrabro ideš dalje. Osim toga, ja sam ratno dijete iz Vukovara. Bila sam prognanica, razvijala sam se u najgorim uvjetima, a postala sam kadetska i juniorska prvakinja Europe.

Zato stalno govorim djeci po školama da nije važno je li netko bogatiji, u smislu sredstava i uvjeta. Ako imate veliko srce i volite to čime se bavite, možete biti uspješniji. Mislim da to puno znači djeci i sportašima kojima se obraćam.

Uvijek im kažem da su i najuspješniji ljudi imali strahove, ali ipak su nešto postigli. Svi se borimo s time. No, ako prevladate strah i date sve od sebe, to je to.

Kakve su reakcije kada se obraćate školarcima?

– Mislila sam da će djeca biti nezainteresirana i iznenadila sam se kada sam vidjela koliko dobro reagiraju. Meni to puno znači. Kada dobijem takve reakcije, znam da sam im uspjela dočarati ono što sam prošla u sportu i životu.

Svjesna sam da postoje fizička ograničenja zbog kojih teško mogu biti trenerica, a htjela sam na neki način prenijeti svoja iskustva. Kada govorim, obraćam se svima, a ne samo djeci koja se bave sportom.

Možda netko od njih voli glazbu, medicinu, fiziku… Želim im objasniti da svi imamo iste strahove. Kroz svoju životnu priču nastojim im pomoći da shvate da je to normalno. Često vidim da djecu jako opterećuje težina poraza zbog iznimne želje za pobjedom.

Svaki put im kažem da nije sramota izgubiti ako nakon toga ne digneš ruke i odustaneš. Samo tako postoje izgledi da dođeš do pobjede u idućem pokušaju. Tu klinci super reagiraju. Mislim da s njima, prije svega, o tome treba razgovarati kao s ravnopravnom odraslom osobom jer oni, u tom smislu, to i jesu.

Često ih tretiramo kao da nemaju kapacitet postići velike stvari pa se onda tako i dogodi jer ispada da ne vjerujemo u njih. Ponavljam, na početku sam očekivala da neće biti zainteresirani, a sada mogu reći da su mi klinci otkriće.

Tu postoji i faktor protoka vremena. Znaju li nove generacije u startu tko je Sandra Paović?

– Brojna djeca ne znaju osnovne stvari, i to mi jako smeta. Ne zato što nisu čuli za mene nego zato što ne znaju za naše najtrofejnije sportaše koji su napravili puno za našu zemlju. Mislim da bi kod kuće i u i školama trebalo više razgovarati o tome.

Nevjerojatno mi je da ne znaju takve stvari, ali zato znaju nekakve nebitne ljude na društvenim mrežama. Djeca su fascinirana takvima i ne razumiju da to nije realno. Moja poruka djeci i mladima je da to, što ti ljudi predstavljaju kao svoj način života, nije tako.

Djeca se uspoređuju s njima i postaju tužna i frustrirana jer nemaju takav život. A ne razumiju da ni oni ne žive tako. Dosta djece to shvati tek kada sazrije, ali tada su neki već u problemima jer su razvili anksioznost, depresiju i pogrešan sustav vrijednosti.

Jedna od mojih želja je da društvene mreže na neki način padnu, a u školama bih od sutra zabranila mobitele. Neka ih djeca predaju na ulazu i preuzmu kada im škola završi. Što se danas radi učiteljima i profesorima…

Da mi je prije dvadeset godina netko rekao da tu danas neće biti nikakvog poštovanja, ne bih vjerovala. Svi skupa se moramo potruditi i pronaći način da se djeci kroz razgovor objasni da je njihova uloga u budućnosti velika.

Vjerujem da bismo ih tako motivirali i potaknuli. Recimo, nakon motivacijskog govora u Rovinju, srednjoškolci su mi rekli da nikada nitko s njima nije tako razgovarao. To je bilo prvi put u životu da sam od djece doživjela ovacije.

Bila sam u potpunom šoku, skoro sam se rasplakala. Nisam im ništa povlađivala već sam im direktno u glavu rekla: »Ljudi, ako nešto želite i volite, vi to možete i ne dajte da vam netko kaže drugačije.«

Mislim da svi mi moramo preuzeti odgovornost za to što im pokazujemo. Djeca nisu kriva, njih se stalno bombardira katastrofalnim sadržajima koji im šalju pogrešne poruke. Moramo im ponuditi bolje jer je ovaj novi svijet postao previše banalan.

Knjiga namijenjena djeci

Nakon Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru, gdje ste 2016. godine osvojili zlatnu medalju, objavili ste knjigu »Rođena da pobjeđuje«, a prije nekoliko mjeseci izašla je i vaša druga knjiga »Volim život«. Kakve su povratne informacije?

– Na svom prvom motivacijskom govoru radila sam sa Željkom Žutelijom, poznatim novinarom i publicistom. Puno smo razgovarali o svemu, i tako su nastale knjige. Uvijek se iznenadim kada ljudi pročitaju »Volim život« i istaknu da ih je dirnuo određeni dio knjige, za koji sam mislila da nije toliko zanimljiv.

Svi smo mi različiti, ali tu sam shvatila koliko smo, zapravo, slični. Prekrasni Željko Žutelija me dobro poznaje i ima divno srce. Zato se u knjizi osjete moja borbenost i inat te njegova blagost. Nismo htjeli da to bude samo sportska knjiga.

Mislim da bi se sve generacije tu mogle naći. Nadam se da će knjiga pomoći svima i dati im motivaciju i hrabrost. Voljela bih da pomisle: »Ako je Sandra mogla, onda mogu i ja.« Svi moramo pokušati biti najbolja verzija sebe, to je poruka koju želim poslati.

OK, mi jesmo individualci, ali u manjoj ili većoj mjeri ovisimo jedni o drugima. Svijet ne može funkcionirati ako svi nismo dobri koliko možemo biti. Jasno je da je svatko sebi najvažniji, ali ne smijemo biti egocentrični i moramo misliti jedni na druge. Moramo shvatiti da ne možemo jedni bez drugih.

Koliko je zahtjevno pisanje takve knjige?

– To je bilo jako teško. Imali smo mali tim za tako velik posao. Moja ideja je bila da knjiga ide prema školama, a da bismo to postigli, morala je biti dotjerana do savršenstva. Moj suprug Daniel i ja smo perfekcionisti i pazili smo na svaki detalj, a Željko je dao cijelog sebe u pisanje.

Kada smo završili, radovali smo se kao mala djeca. Jedino su me razočarali razgovori s ljudima iz školstva. Svim je fantastična ideja da knjiga ide prema djeci kao motivacijsko slobodno štivo, ali nitko ne može ništa pokrenuti.

To naše »moramo vidjeti« može trajati u nedogled. Mislim da niti jedan roditelj ne bi imao prigovor na ovu knjigu jer ona govori o realnosti života. Djeci treba pokazati da društvene mreže nisu realnost.

No, i dalje se nadam i želim da djeca osjete da je to za njih. Puno sportaša ima životnu priču koja donosi nadahnuće, ali neće svi to govoriti zbog djece. Ja sam ovo napravila zbog njih, u kako bismo im pružili motivacijsko štivo, da shvate kako se granice mogu probiti čak i kada to izgleda vrlo teško.

Recimo, nikada ne bih tako uspješno prošla rehabilitaciju da nije bilo Nevena Cegnara koji je, prije nesreće, dok sam aktivno igrala, od nas na treninzima tražio nemoguće. Da nisam navikla na tu vrstu umora, zamora, stresa…

Kada sam počela s rehabilitacijom, shvatila sam da moram uložiti duplo više napora nago kod Cegnara, a kod njega sam naučila da se granice mogu pomicati. Prve stručne prognoze nakon nesreće su govorile da nikada više neću moći hodati, a sada sve radim sama. Hodam uz pomoć štaka, kuham, vozim auto…

Teška prometna nesreća vam je promijenila život. Koliko vremena vam je trebalo da skupite hrabrost i sjednete za volan?

– Prvih godinu dana nakon nesreće bilo me strah, a onda sam se konačno odvažila. I dan-danas se prepadnem u nekim prometnim situacijama. Na početku je to bilo intenzivno, ali nastavila sam voziti. Sada je sve to skoro prošlo.

Daniel ima teži invaliditet i auto mu je prilagođen na ručne komande, a vozi fantastično. Kada negdje idemo zajedno, on je za volanom. Sama se vozim po gradu i kada idem kod tate u Vukovar. Za volanom sam vrlo koncentrirana i oprezna upravo zato što znam kakvi su limiti moga tijela.

Mislim da su od nas invalida u prometu puno opasniji oni koji su potpuno zdravi, a lupkaju po mobitelu u vožnji.

Sanjam da trčim i normalno hodam

Bliži se šesnaesta obljetnica vaše nesreće. Kako se nosite s time?

– Jako dobro. Ja sam shvatila da sam izgubila nemoguće puno u sekundi. Nikada više neću moći vratiti ono što sam bila, i to sam prihvatila. Jasno mi je da neću moći napraviti nešto spontano. Moram priznati, to mi nemoguće fali, da odem trčati, prošetati.

Ponekad sanjam da trčim i normalno hodam, a onda se probudim i vidim da je to bio samo san. Onda se sjetim da su liječnici nakon nesreće govorili da od mene neće biti ništa. Daniel i ja živimo sami, a asistent nam dođe na par sati i pomogne nam s obavezama koje moramo obaviti svaki dan jer smo vrlo aktivni.

Oboje imamo invaliditet, ali samostalni smo. Ono što je najvažnije, shvatila sam da sam sada možda čak sretnija i zadovoljnija nego što sam bila prije nesreće. Dok je čovjek zdrav, stalno za nečim juri i frustriran je zbog nečega.

Danas sam još uvijek ponosna jer sam uspjela postići više nego što su predviđali. S Danielom sam se toliko dobro našla i nas dvoje se fantastično nadopunjujemo i pogurnemo naprijed. On može shvatiti mene i ja mogu shvatiti njega i te naše male frustracije.

Složili smo svoj život najbolje što smo mogli. Nas dvoje smo neizmjerno motivirani i stalno želimo nešto novo, pogotovo Daniel. On toliko voli život… Završio je tri fakulteta i neizmjerno je žedan novih znanja.

Jeste li, kao javno poznata osoba koja sa sobom donosi neizmjernu pozitivu, imali kakve ponude da se bacite u politiku?

– Bilo ih je, ali meni nije problem javno reći da me politika ne zanima. U to se ne razumijem i ne želim se petljati. Može mi netko biti simpatičniji od nekog drugog, ali politika me apsolutno ne zanima.

Te ponude koje sam dobila bile su način da me se pokuša iskoristiti. Čak sam odbijala i pozive u sportska tijela jer mi se ne sviđa način na koji sve to funkcionira. Tu postoji jako puno sitnih interesa. Ne smetaju mi interesi koji imaju nekog smisla za korist sporta.

Međutim, smeta mi što sportaši i treneri nikada nisu na prvom mjestu, a oni su najvažniji. Mislim da nam je u sportu potrebna energičnija nova snaga, sa svježim idejama ljudi koji su sve to prošli na vrhunskoj razini i znaju što je potrebno za kvalitativni pomak.

Važno je da bivši sportaši krenu preuzimati te uloge. Ako osjetim da se tu nešto promijenilo, odmah ću se priključiti toj priči. Mislim da stvari koje bih htjela napraviti ne bi bile prihvaćene, i zato mi je draže i bolje djelovati kroz motivaciju i razgovore.

Te male stvari koje imam me ispunjavaju. Da budem iskrena, bolje je imati dobar osjećaj zbog onoga što se radi nego ući u neku veću priču i ostati u potpunom šoku.

Ljudi s invaliditetom moraju postati vidljivi

Iz prve ruke ste osjetili kako izgleda skrb o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj.

– Moram priznati da je to kod nas jako veliki problem. To je očajno. Ja sam imala tu sreću u nesreći da sam nastradala u Francuskoj i tretirana sam po njihovim zakonima. Tamo osobe s invaliditetom dobivaju sve što im može zatrebati u bilo kojem slučaju.

Puno je lakše je kada vidiš da je nekome stalo do tebe, da ti želi pomoći na svaki način, a od Francuza sam stvarno dobila svaki oblik potpore. Najgore je kada čovjek teško nastrada i više ga nitko ne vidi.

Mislim da mi u Hrvatskoj tu imamo mjesta za velike pomake, da ljudi s invaliditetom postanu vidljivi. Uvjerena sam da osobe s invaliditetom mogu puno pridonijeti, a kod nas često budu, da tako kažem, odbačene i zbog toga gube svako samopouzdanje i volju.

Na žalost, tu debelo zaostajemo za Europom. Rekla bih da našim osobama s invaliditeom stvarno nije lako. U tom segmentu se ne pokazujemo kao prava država.

Učila sam od ljudi kojima vjerujem

Vjerojatno ste i vi u ranoj fazi života imali ljude čije riječi su vam se zauvijek urezale u pamćenje.

– Kada sam kao juniorska prvakinja Europe prelazila među seniorke, ispadala sam u prvim kolima i morala sam mijenjati tehniku igre. Tu sam izgubila pet godina brutalnih treninga. Uglavnom, s osamnaest-devetnaest godina sam doživjela neki poraz, a u to vrijeme sam bila jako temperamentna i eksplozivna.

S Nevenom Cegnarom sam bila u autobusu koji vozi natjecatelje od hotela do borilišta i natrag i psovala sam sve redom. Nema toga što tada nisam spomenula. Nedavno sam bila s Nevenom i nije mogao vjerovati da to pamtim i dan danas.

Naime, tada mi je u tom autobusu rekao: »Sale, evo ti jedan savjet za cijeli život. Kada si do ove mjere luda, ljuta i razočarana, zapiši si negdje da idućih osam sati ne smiješ progovoriti niti jednu jedinu riječ. Samo šuti, a ako nakon toga imaš tu potrebu, galami.«

To sam zapamtila za cijeli život. Kada sam do te mjere ljuta, samo šutim jer iz tog stanja ne može stići ništa pametno. Bila sam kao mala spužvica i sve sam pamtila.

Tako se sjećam i što mi je tata rekao kada sam imala deset godina: »Možeš izgubiti, možeš imati očajan dan, ali nikada se ne smije dogoditi da nisi dala sve od sebe.« To mi je bilo kao Sveto pismo.

Mislim da je jako dobro učiti od ljudi kojima vjeruješ i znaš da ti žele dobro. Volim tako pomagati ljudima, posebno djeci. U nekom trenutku možda mi se učini da nisu obratili pažnju, ali tko zna, možda se za pet, šest, deset godina baš toga sjete.