Urša Raukar-Gamulin jedna je od simbola kazališta u Zagrebu i Hrvatskoj. Njezinih trideset i osam godina provedenih na sceni Zagrebačkog kazališta mladih obilježila su izvanredna kazališna ostvarenja, a posljednjih godina utjelovila je mnoštvo sudbinskih, ženskih likova.

Pored glume, drugi životni poziv bio bi aktivizam koji se, ulaskom u Sabor, »pretopio« i u aktivnu politiku.

Prapraunuka je čovjeka koji je prvi progovorio hrvatskim u Saboru – Ivana Kukuljevića Sakcinskog te, što je donedavno punilo novinske stupce, jedna od najbogatijih saborskih zastupnica. Razgovarali smo s Raukar-Gamulin o njezinim aktivističkim počecima, politici, dotakli se i uvriježenih stereotipa, glume, glazbe, ali i povratka na daske koje život znače.

Vaš je ulazak u »visoku« politiku možda bio naprasan – izbor Tomaševića za gradonačelnika, ali vi se aktivizmom bavite već desetljećima. Kako je, i kada, započelo vaše zanimanje za aktivizam, a potom i za politiku?

– Sve je počelo davno, početkom devedesetih prošlog stoljeća. Smatram da je s demokratskim promjenama došla i mogućnost, ali, usuđujem se reći, i obaveza reagirati na određene pojave i događaje u društvu koji su bili u suprotnosti s elementarnim civilizacijskim vrijednostima ili su bili nepravedni, socijalno neosjetljivi, nedemokratski, protivni javnom interesu.

Smatrala sam svojom građanskom dužnošću reagirati, izaći na prosvjed ili ga i organizirati, potpisivati peticije, apele, javna pisma, biti na strani pravednosti i solidarnosti. Građanski glas je važan u toj igri zvanoj demokracija, a u našim krajevima četrdeset i pet godina nije bilo dozvoljeno građansko organiziranje ili demonstriranje.

A ja sam smatrala da je važno, ne samo izlaziti na izbore, već je jednako važno javno iskazivati svoje neslaganje s nekim lošim odlukama ili društvenim i političkim trendovima. Nakon više od dvadeset i pet godina građanskog istupanja, s ekipom koju sam upoznala u Varšavskoj, toj borbi koja je trajala pune tri i pol godine, ugazila sam i u to blatno polje politike.

Nismo nalazili političku opciju koja konzekventno i djelatno zastupa naše stavove i političke i društvene ciljeve, kao što su transparentnost, zelene politike, pravednost, socijalna osjetljivost, borba protiv korupcije, a i jasno je da se s »ulice« ipak ne može mijenjati sustav, a sve pokazuje da ga treba mijenjati. Stoga smo odlučili ući u institucije politike kako bismo na taj način djelovali na neophodne društvene i političke promjene.

Neosporni interes

Iz kazališta ste »otišli« u Sabor, a nerijetko su i saborske rasprave ništa drugo doli loše režirana predstava?

– Nažalost, Sabor je prestao, a i pitanje je je li ikada i bio, mjesto prave demokratske rasprave, i zato sve više sliči na loše kazalište. Većina ima svoju moć izglasavanja svega što dođe na dnevni red i tu moć koristi tako da ne želi čuti argumente ili prijedloge druge strane, a ti argumenti nisu uvijek nebitni, prijedlozi nisu uvijek loši.

Na ideološkim pitanjima ćemo se razlikovati, ali ima puno tema koje nisu ideološke. Kao što je sad, na primjer, pitanje opstanka ili likvidacije Brodarskog instituta ili potreba hitne restauracije hrvatskog klasičnog filma na celuloidnoj traci koji, zbog kemijskih procesa, nepovratno propada.

Oba ta različita primjera su od, kako se voli reći, »neospornog interesa za RH«, no, ako dolaze sa strane opozicije, nailaze na gluhe uši. Zašto?

Odluka o likvidaciji Brodarskog je loša i pogubna za hrvatsku znanost i gospodarstvo, s tim se složila cijela akademska zajednica tehničkog i prirodoslovnog usmjerenja, no HDZ uporno i dalje ide u smjeru likvidacije Brodarskog, što je svima bjelodana enormna i nepopravljiva šteta i za znanost i za društvo u cjelini. Upozoravamo, držimo slobodne govore u Saboru, organiziramo okrugle stolove sa stručnjacima na koji je došao i predstavnik ministarstva – ništa.

Jednako je tako i s problemom nestajanja klasičnog hrvatskog filma zbog nerestauriranja. Upozoravamo, molimo da se nešto hitno učini – ništa. Samo zato što to dolazi s opozicijske strane. Ili primjer seta zakona za reformu socijalne skrbi.

Protiv tog seta zakona digla se struka, akademska zajednica i udruge korisnika, konačno, i opozicija u Saboru. Argumentirali smo, davali primjedbe, prijedloge, i – ništa. Kompaktna većina nije se pomakla ni za zeru, opozicija laje, a njihovi zakoni, vrlo često, loši i manjkavi, prolaze na grubu silu većine.

A zar nije u »neospornom interesu RH« – izraz koji se često nalazi u tekstovima odluka Vlade RH, da ima što kvalitetnija zakonska rješenja i odluke? Zar nije u interesu vladajućih da građani u što većem broju budu zadovoljni izmjenama ili novim zakonima?

Njihova kompaktna većina najčešće se iscrpljuje banalnim argumentom izborne pobjede, od samozadovoljnog do agresivnog i uvredljivog izričaja. A gdje je tu javni interes i građani zbog kojih smo svi mi ovdje?

Zašto Hrvati misle da se ne može, na političkom spektru, biti »lijevo« i biti imućan?

– Nisam sigurna da je to uvriježeno mišljenje. Postoje, naravno, pojedinci koji možda misle tako. Ne slažem se s tom tezom. Smatram da je važno promovirati političke ideje pravednosti i solidarnosti.

Moja stranka zastupa progresivno oporezivanje i ja se s tim slažem i podržavam ideju veće ravnopravnosti i ujednačenijeg poreznog opterećenja. Ne vidim nikakvu sreću niti prosperitet društva u kojem imamo malu grupu bogatih i veliku većinu koja jedva spaja kraj s krajem ili živi u siromaštvu.

Oni koji imaju više trebaju i više pridonijeti javnom interesu kroz poreze, za zdravstvenu i socijalnu skrb, obrazovanje, znanost, kulturu, sport. Jedino se tako može graditi društvo jednakih mogućnosti za sve, društvo pravednosti i solidarnosti.

Veliki Hrvati

Nekakav drugi stav, koji se može čuti u javnosti, jest da su političari koji pripadaju vašem »taboru« ujedno i, uvjetno rečeno, anacionalni element. Je li to doista tako?

– Ma, naravno da nije. Što je tako domoljubno u krađi društvene imovine koja je provedena kroz čuvenu pretvorbu i privatizaciju devedesetih, a provodili su ju, i njome se okoristili, mahom oni koji su se deklarirali kao »Veliki Hrvati«?

Što je tako domoljubno u korupcijskim aferama gdje se otkrivaju deseci i stotine milijuna ukradenog javnog novca, a glavni akteri su opet najčešće prononsirani »Veliki Hrvati«? Što je to tako domoljubno u činjenici da je 1990. godine 100.000 članova Komunističke partije prešlo u HDZ, pohrlilo u crkve i proglasilo se »Velikim Hrvatima«?

Što je to tako domoljubno u zazivanju i relativiziranju zločinačke i, u Drugom svjetskom ratu, poražene NDH, najsramotnije epizode u hrvatskoj povijesti? Mislim da je domoljubno boriti se za pravednost, solidarnost, ravnopravnost po svim osnovama, protiv korupcije, za zelenu tranziciju, za pravednu i održivu socijalnu i zdravstvenu skrb, sigurna sam da je domoljublje borba i nastojanje da svim građanima u ovoj zemlji bude bolje.

To je za mene domoljublje i nikada me nisu fascinirali ovi koji se samo deklariraju kao »Veliki Hrvati«, koji su svoje velikohrvatstvo dobro unovčili, koji svojim djelovanjem pokazuju svoju gramzivost i egoizam. Dapače, smatram da zaslužuju prezir i društvenu osudu.

Da je Možemo! na vlasti (parlamentarnoj) kako biste riješili korona-krizu? Što zamjerate Stožeru?

– Glavni problem Stožera jest što je već dugo vremena neuvjerljiv i nekonzistentan. Čim se politika uplela u njihov rad, počela su odstupanja od mjera, sami članovi Stožera su ih kršili i to još bahato opravdavali.

I onda se čude da ih građani više ne slušaju, ili ih ne slušaju u dovoljnoj mjeri koja je neophodna za borbu protiv ove strašne epidemije. Više puta smo ih u Saboru pozivali da odstupe za dobrobit zdravlja nacije upravo iz tih razloga nekonzistentnosti i neuvjerljivosti za koje su sami krivi, i da omoguće novim stručnjacima, s novom energijom i uvjerljivošću da preuzmu bitku s virusom.

I nikako ne mogu razumjeti uporno odbijanje HDZ-a da se najvažnije mjere, s kojima se bitno ograničavaju ljudska prava i slobode, donose u Saboru dvotrećinskom većinom. Dvotrećinska većina donijela bi široku demokratsku potvrdu što bi sigurno imalo i široki društveni odgovor.

Ovako imamo zabrinjavajuće nisku procijepljenost koja omogućava virusu da se nekontrolirano širi i mutira. Imamo i tragično visoki broj umrlih, uskoro dostižemo brojku poginulih u Domovinskom ratu.

Nije li to dovoljan razlog da se krene s drukčijim pristupom u kojem će glavnu riječ imati struka, a ne politika, u kojoj će se oni, koji donose mjere, tih mjera prvi najstrože držati, u kojem neće biti mjesta izuzecima zbog političkih kalkulacija, u kojem ćemo sve podrediti borbi za živote i zdravlje naših građana?

Sloboda i odgovornost

Kada ste već spomenuli aktualnu pandemiju – kako gledate na podjele u društvu? Oporba se, prije nekog vremena, ujedinila kako bi spriječila protuzakonito imenovanje ravnatelja HRT-a, a nekoliko mjeseci unazad svjedočimo i ogromnim podjelama što u društvu, što u Saboru. Kako komentirate referendumsku inicijativu?

– U situaciji oko izbora ravnatelja HRT-a, vladajući su prekršili Zakon, nisu to htjeli priznati i bilo je neophodno učiniti sve da ih se zaustavi. To je bio jedini slučaj okupljanja cijele opozicije i ne žalim zbog toga.

No, korištenje epidemije za postizanje političkih poena, agresivno zazivanje slobode, a u isto vrijeme nasrtanje na zastupnike u Saboru, to je nešto što ne da ne podržavam, dapače, to smatram i opasnim.

Dobro im je rekao zastupnik Zekanović, pa su ga se brzinom munje odrekli. U situaciji u kojoj je u pitanju život ne može se relativizirati, zahtijevati slobode, nego društvenu odgovornost i solidarnost.

Svi odgovorni zastupnici trebali bi jasno i glasno pozvati građane na cijepljenje jer je to jedino oružje koje imamo u borbi protiv ovog virusa koji nam je oduzeo normalan život, koji je mnogima zauvijek oduzeo članove obitelji, prijatelje, poznanike i koji još uvijek prijeti, nismo ga zaustavili. A za to su dijelom odgovorni i oni koji zazivaju slobode umjesto odgovornosti i solidarnosti.

Zagrepčanka ste, pa vas, i kao Zagrepčanku i kao saborsku zastupnicu te članicu stranke koja vlada Zagrebom, moram pitati – što se događa s obnovom Zagreba od potresa i zašto sve ide tako sporo?

– Zagrebačka uprava učinila je sve što je mogla da se pripremi početak organizirane obnove, sredstva su osigurana, popisane su sve oštećene zgrade, ljudima se pomoglo ispuniti potrebnu dokumentaciju.

Sada je na potezu država, Ministarstvo graditeljstva i Fond za obnovu. U donošenju Zakona o obnovi, i u nedavnim izmjenama, stalno smo ponavljali da treba biti jedna instanca koja će brinuti o obnovi, po uzoru na dubrovački Zavod za obnovu nakon potresa. Ovako ima puno institucija u procesu i stvari se ne miču s mrtve točke. Dakle, ukratko – čeka se Država.

Utjeha i podrška

Je li vas strah da, odlaskom u politiku, gubite svoju glumačku baštinu koju ste gradili gotovo četrdeset godina? Što bi bio vaš životni credo?

– Kazalište je u meni i ja sam u kazalištu već trideset i osam godina, mislim da se to ne da tako lako izbrisati. Ovaj odlazak u politiku vidim kao privremeni izlet, vrlo ozbiljan izlet kojem sam do kraja posvećena, no kazalište jest i ostaje moja baza i moja ljubav. Vjerujem u strastveno i stopostotno davanje, u koncentrirani rad, u veselje razmjene iskustva, znanja i energija s kolegicama i kolegama – u kazalištu, u aktivizmu i u politici.

Kako ste se odlučili otići od glume? Je li bilo teško? Što vas je na to ponukalo?

– Moram reći da sam otišla samo formalno, nisam više zaposlenica ZeKaeM-a. Mogla sam ostati, ne raditi i biti u Saboru, no, mislim da se poštenije bilo maknuti i time otvoriti mjesto nekoj mladoj kolegici ili kolegi.

Zato sam otišla, formalno, no, ne znam što bi se to moralo dogoditi da zaista odem iz ZeKaeM-a. To je moj dom, moja druga obitelj, tu sam proživjela i proživljavam svoje najljepše trenutke, ovdje sam s ljudima koji me razumiju, koje ja razumijem, poštujem i volim.

Tu nalazim snagu, inspiraciju, utjehu, smijeh, podršku, šalu, sve što je potrebno da se lakše nosim sa svim izazovima koje život pred sve nas donese.

Nedostaje li vam vaša matična kuća i pozornica? Trenutačno igrate u »Ja sam ona koja nisam«?

– Igram i »Ja sam ona koja nisam« i »Črnu mati zemlu«, dvije divne predstave, i to je dovoljno da održavam vezu s kolegama i kolegicama te s kazalištem. Sabor iscrpljuje, i tempom rada i ponekim raspravama koje doista djeluju kao da se pogubio zdrav razum.

I onda je divno imati svoje sklonište u kazalištu, u glumi, književnosti, glazbi. I to jest moj svijet. Mislim da u politici ipak samo gostujem, ozbiljno i predano, ali privremeno. A onda, kad završi, vraćam se, kazalište, Tebi…

Glazba je vječna utjeha i izazov

Volio bih da, na trenutak, skočimo i na neke vedrije teme no što su pandemija, potresi i korupcija. Kako ste se odlučili upisati Akademiju dramske umjetnosti, a ne Muzičku akademiju?

– Pred kraj srednje škole shvatila sam da nisam spremna biti sama s instrumentom 6-8 sati dnevno, 365 dana u godini, a cijelo vrijeme školovanja me scena privlačila, i tako sam završila na prijemnom na Akademiji.

No, glazba je ostala moja baza kazališnog, glumačkog bavljenja i zanata. Moja je mama bila moja profesorica klavira kojoj ne mogu dovoljno zahvaliti na tome što me naučila čitati, razumijeti i interpretirati glazbu, ali i disciplini koja je potrebna za vježbanje i sviranje.

Što sam starija, sve se više vraćam toj glazbenoj bazi i u njoj pronalazim i inspiraciju i rješenja za glumačke interpretacije. Ne sviram mnogo, zapravo, samo u ponekim predstavama, ali kad sjednem za klavir prođu sati u vježbanju da i ne primijetim.

Sada, u ovim godinama, vježbanje je ispunjenje, veselje, istraživanje, pronalaženje pravog tona ili nijanse dinamike.

Glazba je vječna utjeha i izazov, kao i, na primjer, književnost. Upravo čitam novi roman Gorana Ferčeca »O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća«.

Fascinirana sam majstorstvom Ferčecovog stila, mislim da je to nešto što dugo nismo doživjeli. Taj roman će se sigurno upisati među vrhove najboljih romana hrvatske književnosti.