Ajme meni! – otelo se s novinarskih usta, onako nekontrolirano. Fotoreporter Dado je reagirao primjerenije situaciji, podigao uvis objektiv i zamolio Frana Miloša da prošeta koji metar i da mu pozira. Ali, ne bilo gdje! Stao je Miloš na stijenu, na zid od stijene, čvrste vapnenačke, velike nekih 200 kvadrata. Nije Miloš nizak rastom, dapače, ali stijena je tolika da bi trebalo jedno desetak Miloša poslagati jedno drugom na ramena pa da budu visoki koliko je stijena visoka.

Frano Miloš, vinogradar i vinar s Pelješca, na tren je, barem što se nižepotpisanog tiče, doslovno bio na vrhu svijeta. Ono što će ubrzo biti ‘samo’ zid buduće nove vinarije Miloševih, u taj lijep sunčan dan, nakon šetnje vinogradima s položaja Ponikve gdje raste plavac mali od kojeg Frano Miloš sa sinovima Ivanom i Josipom radi veličanstven Stagnum, činilo se tako logičnim velikim finalom jedne lijepe priče. Samo, ne da to nije kraj, već se pokazalo da je to možda ponajprije nalik kraju jedne epizode neke sjajne televizijske serije na kojoj zavodljivo piše »nastavit će se«… Itekako će i neka će!

Kakve fotke!

Hrvatska je mala zemlja. Katkad je to dobro, a katkad baš i nije. U ovom slučaju je dobra činjenica da se s kraja na kraj zemlje stiže zapravo brzo. Valja samo riješiti onu psihološku barijeru, naći dobar povod, pa na put. Nije Stagnum vino od jučer, dapače, ali nije ni nemoguće da ga čovjek otkrije gutljajem tek nedavno. A kad ga otkrije, nije neočekivano da poželi upoznati onog koji ga radi i vidjeti vinograd u kojem raste grožđe što završi u boci. Ako mogu strani gosti potegnuti zbog toga na Pelješac tko zna otkud, može svatko.

Doduše, dogovor s Ivanom, starijim sinom Frana Miloša, trajao je dugo, ne zbog ljudi, nego zbog vremenskih neprilika. Znao je, naime, Ivan da nije svejedno hoćeš li u vinograd zagaziti po lijepom sunčanom danu ili po cmoljavom sivilu i da nema bolje nego kad putnik namjernik dvoji je li mu za kratki rukav ili tanku jaknu. Samo, ovaj posjet je posve neočekivano počeo od – fotografije!
»Ajme mani!«, otelo se s fotoreporterskih usta, onako nekontrolirano. Novinar je reagirao mrvu primjerenije situaciji, pa promptno izvadio blok i olovku, sluteći da će Frano progovorit koju o svojim fotografijama velikog formata što krase kušaonicu, sve redom s motivima vinograda kroz sva godišnja doba.

– To je dio svijeta koji sam htio pokazati onako kako ga ja vidim – veli Miloš.
Dado u čudu, hvali svjetlo, kadar, motiv. Nudi Milošu u šali svoju opremu, jer ni sam ne bi bolje.

– Ja sam tu stalno, živim s tim, znam kamo idem. Pa opet, neke fotografije nikada nisam uspio dobiti ponovo – iskreno će Miloš.

Sinovi mu se smješkaju. Bit će da ne gledaju scenu prvi put, ali je možda prvi put da Ivan mora priznati kako je očito bio u krivu kad je kritičarski strogo kazivao ocu da mu sve slike stoje nekako ‘ukrivo’.

Superioran lokalitet

Nego, položaj Ponikve, lokalitet za koji će Ivan reći da je superioran i na njemu oko 15 hektara vinograda. Frano nas sjeda u veliki pick up. Moćno vozilo nije tu za šepurenje, ono je, kako će se malo kasnije pokazati, tu puka potreba. Jer, da ga nije, umjesto što se vozilo penjalo strminom od vinograda poput kakve koze na četiri kotača, znojili bi se ljudi suočeni s nagibom od 70 stupnjeva i kamenom što bježi pod nogama. Amfiteatar, reći će u jednom trenu Miloš, misleći pritom ponajprije na zaštićeni prostor, padinu, vjetrove što vinogradom struje. Jest, amfiteatar je, ma i zato što je sjajan prostor da u njemu Miloš priča o grožđu i vinu. Tu se tradicija osuvremenila na najbolji mogući način. Samo, ništa tu nije došlo preko noći, niti će doći. Proces je dug i promišljen.

– Ako se kreće u proizvodnju, treba dosta promišljanja na koji način čovjek želi sebe afirmirati i unaprijediti. Vremena se mijenjaju i ponekad sporo registriramo promjene koje se događaju oko nas na svim područjima. Kada stvar prođe, onda vidimo gdje smo pogriješili ili gdje smo uspjeli, a u ovoj proizvodnji koja je tradicijska, višestoljetna, normalno da postoji nekakav kontinuitet razvoja koji utječe kako na samu proizvodnju, tako i na pojedinca – priča nam Miloš tjeran upitima još za vožnje od vinarije do vinograda.

Kaže kako su promjene koje su se događale na ovom području strahovito velike: 19. stoljeće donosi veliki uspon dalmatinskog vinogradarstva, početak 20. donosi pad, a onda je došao socijalizam i potpuno drugi način privređivanja, rada, organizacije. Kako kaže Miloš, stvarala se industrijska proizvodnja koja je trajala do 80-tih i dalje, no oni su, on je, krenuo s drugim vizijama, sa željom da ostvari nešto novo s potencijalom koji je tu, ali nije prepoznat.

– Mi smo počeli, u stvari ja sam se 80 i neke godine počeo baviti profesionalno proizvodnjom. U radnoj knjižici sam od 80-e individualni poljoprivrednik, a već ‘98. imao sam obrt, poljoprivrednu firmu. Četvrti sam u Hrvatskoj koji je dobio dozvolu za proizvodnju i flaširanje vina. Čim je došao malo slobodniji sustav i čim se otvorila mogućnost aktiviranja privatne proizvodnje, normalno da smo odmah u to ušli.

U startu smo znali što hoćemo, koji je naš potencijal – zahvaljujući našoj tradiciji i obiteljskoj i generalnoj – na prostoru koji je tu već postojao u vinogradarskom i vinarskom smislu. Imali smo potpuno jasnu sliku o situaciji u kojoj se nalazimo, o mogućnostima i onom što možemo napraviti, o željama i onom što želimo stvoriti. A želja je bila da istaknemo posebnost lokaliteta na najkvalitetniji mogući način s prirodnim proizvodom. Potencijal je nevjerojatan! – priča Miloš.

Autentičan proizvod

Tradicija i autentični prirodni proizvod. Zvuči logično koliko i zahtjevno i danas, a kamoli tih kasnih 80-ih. Moglo se, možda, i lakšim putem.

– Teško je reći. Nekada se ljudi prepadnu teških situacija, a ponekad i neke teške situacije iznjedre neke vrijednosti, tjeraju vas na više napora, na više angažmana. Tjeraju vas i ako ste toga svjesni, to poluči rezultat. Možda taj rezultat u startu nije materijalan, ali ako uzmemo da je vinogradarstvo dugoročna, tisućljetna proizvodnja, onda su rezultati i drugačije naravi ako ih razumijete i uspostavljate – pojašnjava Miloš.

U startu je Miloš gledao daleko. Kaže kako i nije moglo drugačije ići da bi se razvio i dobio proizvod na razini na kojoj je danas. Često ga zbog toga i nisu razumjeli, recimo kad je prvi u nas probio barijeru od 200 kuna za butelju, ili kad je ‘tvrdoglavo’ inzistirao na dugogodišnjem odležavanju plavca malog.

– Morate znati što želite, morate znati potencijal koji želite izvući i krenuti u tom pravcu. I nikad se ne osvrtati na lokalno okruženje, čak se nikada ne osvrtati i ne razmišljati o stanju u zemlji, jer to nije mjerodavno. Meni nikad nije bio cilj stvoriti najbolji hrvatski proizvod, već me zanima što taj proizvod znači na svjetskom tržištu i gdje je tu njegova budućnost. Sve je to dug put. Prije svega treba biti spreman puno raditi, raditi beskompromisno i kvalitetno, ustrajati na vrijednostima koje su komparativna prednost i na takav način ih prezentirati i dokazati – ističe Miloš.

Oplemeniti tradiciju

Nego, tradicija. Poštuje je Miloš, ali joj, reklo bi se, ne robuje, već je, štoviše, nastoji oplemeniti.

– Znate što je tradicija!? Ja mislim da mi tradiciju stvaramo svaki dan, da je to nešto što je promjenjivo. Ako se slijepo držite tradicije, onda nema napretka. Život jednostavno ide naprijed i uvijek postoji mogućnost inovacije. Netko misli da je vino star proizvod, da je vino – vino i da je to – to. Nije. Stvari se mijenjaju i mogućnost napretka je nevjerojatna. Mi smo uveli puno različitih praksi, od vinograda do podruma – naglašava Miloš.

Sve to priča za vožnje. A onda, kad se pick up uzverao uz kosinu, pa kad se iz njega izađe među loze i suhozide, otme se i opet ono: »Ajme meni!« Ruka ljudska može što nijedan stroj ne može, baš kao što plavac mali može od škrte zemlje izvući sve ono najbolje.

– U ovim našim uvjetima, našem krajoliku, loza je kultura koja daje najbolje rezultate, a najbolji položaji su najzahtjevniji u smislu rada, obrade, mogućnosti uzgoja, zahtjevnosti loze. Ne ide sve jedno s drugim tako lako. Jedan dio je ono što je stvorila priroda i što nam je Bog dodijelio, a drugo je ono za što se moramo izboriti. Bez obzira na specifične uvjete i jako povoljan položaj, posebno za prirodnu, ekološku proizvodnju vina, postoje ograničenja koja zahtijevaju istinski naporan i težak rad i razumijevanje da bi se složila čitava priče – kazuje Miloš.

– Nego, sve je ovo oko nas ručni rad!? – ne da nam vrag mira.
– Sve je rađeno ručno. Doduše, koristimo strojeve za grubu obradu terena i onda se sve radi ručno, odvaja se kamen, grade terase kako se radilo nekada. Ima ovdje terasa i terasa, kilometara i kilometara – na to će Miloš.

Bujanje života

Ne krije Miloš da se sve više vraća vinogradu, makar kazuje to svojim riječima, ističući kako je tu u vinogradu uvijek te interakcija između čovjeka, prirode, kamena, loze. Živa je to materija, kaže, taman da se onoga koji onomad reče da bez emocije ne može biti velikog vina, pita: što to loza od njega traži!?

– Ona traži kompletnog čovjeka. Ne možete ostati hladni na toliku količinu energije koja se tu događa. Mislim pritom na kompletno prirodno, zemljišno, klimatsko okruženje, mislim o suncu, vjetru, kiši, vlazi, kamenu, mineralima i ne znam ni sam čemu sve ne drugom – govori Miloš.
– A kad je onda u vinogradu najljepše? – pitamo.

– Uvijek! Tu su promjene na dnevnoj bazi. Stalno se događaju nekakve aktivnosti i život buja bez obzira što bi ovaj prostor, da ga vidite bez loze, bio praktički depresivan, pogotovo kad su južine i magle. Ali kad donesete tu energiju, on dobiva jedan novi život, jednu drugu sliku – ističe Miloš.

Nije trebalo biti posebice intuitivan pa da se pogodi kako je Miloš svakoj lozi gotovo dao ime. Priznaje da pozna manje više svaku lozu i kaže kako svaka funkcionira na svoj način. Svaka drukčije, a opet se sve uklopi u skladno jedinstveno vino. Kako!?
– I to je zanimljivo, jer premda su i okruženje i svi parametri bitni za dobro vino tu prisutni, opet je čovjek taj koji je u konačnici ključan. Jednostavno postoji način da se dođe do neke ravnoteže, balansa već u samom startu – kazat će Miloš.

Čovjek i priroda, čovjek i vinograd. Uživa, čini se, Miloš u toj ‘igri’. I u pravu je kad kaže da je cijeli prostor na kojem stojimo specifičan. O vinogradu, nakon svih godina, i dalje priča zanesenjački.

– Prostor je to koji izgleda surovo, da nije vinograda, izgledao bi nepristupačno. To su dolomitne stijene koje su duboko profilirane. U zimskom periodu upijaju vlagu i zadržavaju je u ljetnim mjesecima. Zato plavac tu daje takve rezultate. On ima taj minimum vlage za svoju egzistenciju, a ima i veliku količinu sunčeve energije. Zašto su bitni nagibi, strmina!? Ovdje imate nagib od nekih 70 posto i kad sunce pada nisko u četvrtom ili desetom mjesecu, ono tuče skoro pa pod pravim kutom. Imate nevjerojatan udar topline koja je vinogradu potrebana u četvrtom, petom mjesecu, da radi brzo, da kvalitetno radi vegetaciju i da praktički nema nikakvih bolesti. Isto se događa u ranu jesen, u devetom, desetom mjesecu – kazuje Miloš.

Važnost amfiteatra

A onda veze priču o amfiteatru koji je odozgo zatvoren od bure i prodora hladnog zraka, a na drugu stranu otvoren kroz kanjon sve do uvale Prapratno. Zato tu uvijek, kaže, struji zrak, pa je ljeti ugodnije nego na plaži. Drugačije ne bi loza ni opstala.

– A kad me o biodinamici pitate, mi smo ekološki, prirodni proizvođači, ne koristimo herbicide, ne koristimo pesticide. Ali kad govorimo o uvjetima, sve to treba na neki način doživjeti, tu vlažnost na koži, vjetar koji puše… – govori Miloš.

Lijepo ga je slušati, ma svejedno se čovjek pita kako je mladost, svoje sinove, pa i kćer, uspio ‘natjerati’ da se daju vinogradu. Danas se od teškog posla u pravilu bježi.
– Jest, istina je, ali malo pomalo kako stvari sazrijevaju, tako i mladi mijenjaju razmišljanja – na to će Miloš.

– Ali, ne samo da ste ih privukli poslu, već ste učinili i da prihvate vašu filozofiju, da prihvate da je sve ručno, da je prirodno, da ništa ne ide preko noći, da je sve na duge staze….!?
– Pa to su neke vrijednosti koje će se vratiti na ovaj prostor, samo malo sporije. Jedini je način taj da ljudi u svakom poslu daju od sebe puno i da ne očekuje čuda u kratkom vremenu. Budemo li tako razmišljali, onda ćemo uspjeti. Mislim da i mladi to moraju shvatiti.