Srb i Donja Suvaja mjesta su sa zadivljujućom prirodom, gostoljubivim ljudima i – napuštenim kućama i poslovnim objektima. Na ulicama vlada potpuni mir koji će, naravno, neki doživjeti kao blagoslov, drugi pak, posebno prisjećajući se života prije devedesetih godina, kao prokletstvo.

Neke mještane muči niska mirovina, neke što se prvog rujna zatvara jedan od dvaju kafića u Srbu koji im je kao dnevni boravak, no ipak, glavna je tema ponos mještana i ljudi iz cijelog svijeta koji su im se pridružili jer su obranili svoj simbol i identitet, rijeku Unu od devastacije. Predano su se borili čak 40 dana, provodeći i dane i noći na Uni, braneći je svojim tijelima.

Podsjetimo, prije nekoliko dana Inspekcija zaštite prirode Državnog inspektorata je protiv investitora hidroelektrane na rijeci Uni pokrenula upravni postupak u kojem je investitoru rješenjem zabranjeno obavljanje radnji i radova na izgradnji male hidroelektrane, snage 160 kW, »Una-mlin«, u području ekološke mreže Natura 2000. – »HR 2001069 Kanjon Une«, a koji se rade bez provedene ocjene prihvatljivosti za područje ekološke mreže.

Nisu sami

Međutim, iako su aktivisti pljeskom i skandiranjem »Ne damo Unu« ispratili strojeve, svjesni su da čitava priča možda nije potpuno završena, oprezno sve promatraju, ali se ne boje, idući put bili bi još snažniji i organiziraniji jer, kako kažu, vidjeli su da nisu sami.

S druge strane, kako kaže poznata uzrečica, svako je zlo za neko dobro, stoga se opravdano javlja nada da će zajedništvo koje su sada pokazali u skoroj budućnosti omogućiti i brojne inicijative za razvoj mjesta i podizanje kvalitete života te da će napokon, udruženim snagama, riješiti brojne probleme koji ih tište godinama.

Usprkos brojnim nedostatcima, gotovo svi mještani ističu najvažnije – dobre međuljudske odnose.

– Ja sam došljak, ovdje sam već 20 godina, nitko me ne dira, dobar je život ovdje. Ljeti dolazi dosta ljudi. Ma znate, onaj tko ima novca, dobro živi, ja imam 126 eura penzije, to je jako malo, a u trgovini su iste cijene i meni i onome tko ima 800 eura.

Sve u svemu, onaj tko se vratio, lijepo živi, mladi dobivaju poticaje za poljoprivredu, ma nije loše, govori Vukašin Dragišić koji ne ide na Unu, no ne jer ne želi nego jer nema ni automobil ni bicikl.

– A, čim ću ići, za gumu bicikla moram ići u Gospić, doda Dragišić i oslika tako život u Srbu. Za prilično jednostavne stvari moraju se zaputiti u grad što naravno, posebno starijima, itekako otežava svakodnevicu.

Grad ima prednosti, no zahvaljujući predivnoj prirodi, mnogi dolaze i provode čitavo ljeto u Srbu, a jedna od njih je i Nevena Matijević.

– Došli smo iz Srbije, ovdje smo već dva mjeseca, dolazimo svakog ljeta. Ovdje uživamo u prekrasnoj prirodi i često idemo na Unu, to je naša rijeka, naš simbol i hvala Bogu da su radovi zaustavljeni, kaže Matijević i nastavi šetnju sa sinčićem.

Tijelom protiv bagera

A Darinka Rašuo žena je koja je tijelom zaustavila bager i tako branila simbol svog kraja. Jako je, započinje razgovor, vezana za Liku i prava Ličanka, cijelu je ovu priču doživljavala vrlo emotivno, stoga je predvodila grupu koja se zaletjela prema bageru, ne razmišljajući o možebitnim posljedicama.

– Proputovala sam svijet, živjela svugdje, ali vratila sam se u ponovno u svoju kuću, ističe Rašuo.

U Srbu joj je sve lijepo, kaže da su se ljudi koji su ostali snašli, bave se poljoprivredom ili su pokrenuli privatne poslove. No, Una joj je posebno lijepa, njena boja, ljepota, svaki kutak koji osvaja, fascinira, Una ima moć.

– Na primjer, koncert Darka Rundeka na Uni bilo je posebno iskustvo, svi su ljudi došli s nekom divnom energijom. Odmah sam pomislila kako nema šanse da ovo ne završi dobro, ja u životu nisam doživjela nešto tako lijepo. Dan kad su bageri otišli, nakon rođenja moje nećakinje, najsretniji mi je dan ikad.

Jasno, bilo je i jako tužnih trenutaka, kada su objavili da imaju sve dozvole, dobila sam temperaturu, tijelo je reagiralo, pila sam tabletice da se smirim, no hvala Bogu, sve je dobro završilo, priča Rašuo i ističe da im je Una iznad svega.

– Unu smo dobili u nasljeđe i dužni smo sačuvati je i za buduće naraštaje. Una zaslužuje zaštitu, da joj nikad više nitko ne priđe na ovakav način jer je ovo izgledalo kao da vade utrobu zdravom čovjeku, tako sam ja to doživjela, bilo je strašno.

Ali, mislim da je ovo bio neki klik, Una nas je osvijestila i povezali smo se s nevjerojatnim ljudima iz cijelog svijeta. Ako sad ovu situaciju ne iskoristimo za boljitak, to će biti propast za nas.

Sve ovo nas je potaknulo i da se probudimo i shvatimo kakvo prirodno bogatstvo imamo, ovaj kraj leži na 235 prirodnih izvora pitke vode, kazuje Rašuo koja s toliko ljubavi priča o rijeci, kao o živom biću, dobroj prijateljici.

– Una neka teče, samo neka teče, svoje je odradila, dala je svoj doprinos ovom mjestu na najbolji mogući način. Tamo smo učili plivati, tamo su se događale prve simpatije, išli smo biciklima do izvora kao djeca, nije bilo stazica kao danas, pekli smo tamo kukuruze, padali su prvi poljupci, priča nam ova hrabra žena.

Nacionalne podjele

Također, naglasila je i kako mještane ne zanimaju nikakve ni političke ni nacionalne podjele, ovo je bio cilj koji nadilazi sve interese i koji je bio važan za čitav svijet.

– Nema potrebe za ikakvim političkim podjelama, mi smo ljudi koji su odradili sve ovo jer vole Hrvatsku i jer vole svoje mjesto, ova rijeka nije samo naša, nego rijeka Hrvatske i rijeka cijeloga svijeta.

Čak je bio naslov u novinama u kojem je pisalo kako Srbi brane rijeku, mislim da to nije potrebno zato što su dolazili ljudi iz cijeloga svijeta, to su ljudi koji imaju savjest i svijest o prirodi, nama ovdje ne treba nikakvo političko deklariranje.

Ovdje su ljudi željni posla i života kakav žive i drugi, politika nas apsolutno ne zanima, ne treba nam da nas netko dijeli na Srbe, Hrvate, muslimane, svi smo mi ljudi, a ljude dijelimo samo na dobre i loše, ističe Rašuo i dodaje da su svi izbjegavali povezivanje s bilo kojom strankom, jedini je cilj zaštita prirodnog bogatstva.

Mirko Dubajić, zvan Čobi, pak nije optimističan i ne očekuje promjene ka boljem, viši životni standard, a prilično je skeptičan i oko konačne sudbine Une.

– U Srbu je danas tužno, prije 1995. godine ovdje je živjelo 3.500 ljudi, sad ih živi između 370 i 390, a starosni prosjek je 70 godina. Srb je devedesetih imao službeno 1.090 zaposlenih, imao je svu infrastrukturu, ambulantu, srednju školu, šumariju, kemijsku industriju, tekstilnu, metalnu…

Naši iseljenici često dolaze, ali samo u posjet, jednostavno ljudi nemaju ekonomskih uvjeta da bi se vratili. Napravile su se neke obnove, ali ne jedu se zidovi, potrebna su nam radna mjesta, kazuje Dubajić.

– Od rata je prošlo 30 godina, ovdje se radi o jednoj vrlo jednostavnoj stvari: na potez od Knina do Bihaća, gdje je živio srpski narod, udaren je pečat, ove generacije neće dočekati ništa bolje. Malo su teške riječi, ali istinite.

Ipak, u angažmanu ljudi za zaštitu Une vidi pozitivan primjer, opisuje to kao malu pobjedu ljudi dobre volje, pobjedu ljudi kojima nisu na prvom mjestu profit, nacija, mržnja…

– Ali, mi živimo u čudnom svijetu kapitalizma koji je nemilosrdan. Bageri su odvezeni, ali nije rečeno da se neće da se neće vratiti kada se završi upravni postupak, sad je sve na pravosudnim organima.

Ovdje je u pitanju sprega kriminala i politike, 160 kW potroši deset kuća u jednome danu, oni su htjeli napraviti svoju vlastitu centralicu kako bi ubacili pumpe u izvor Une i pravili milijun bočica vode dnevno, to je bila poanta svega, tvrdi nam Dubajić.

Nedostaje im svega

A da nema straha od toga što će se u budućnosti događati, kazuje nam Dado Rodić, jedan od aktivista.

– Pa, ako krenu oni s bagerima, krenut ćemo i mi. Ako smo ih jednom zaustavili, drugi ćemo put još lakše, znamo način. Mislim da ćemo se nastaviti boriti na ovaj način i za razvoj. Ovo je bilo da se spriječi nešto negativno, a sad ćemo se truditi za poboljšanje životnih uvjeta, sve je na nama.

Kolika god šteta nastala, možda je čak i dobro da smo se probudili, zbližili, povezali s mnogim ljudima, kazuje Rodić i naglašava da sada očekuju sanaciju devastiranog dijela na Uni, izmjenu Prostornog plana koja će omogućiti zakonsku zaštitu Une i pritoka kako bi se ovakve nemile situacije spriječile u budućnosti.

Prostora za napredak generalno u Srbu itekako ima, iako je lijepo, nastavlja Rodić, čovjek bi uvijek htio više.

– Ima stvari koje nam smetaju, npr. nemamo graničnog prijelaza, najbliži su nam Knin i Bihać, a to je udaljeno gotovo 120 kilometara. Da bismo došli u Martin Brod i Drvar koji su nam nadohvat ruke, moramo ići okolo.

Osim toga, otkad smo ušli u Schengen, postavljene su nam rampe po selima, dakle otežana nam je sloboda kretanja. Praktički su nam uzurpirali groblje, to je bilo slično kao i s Unom, nitko ništa ne zna, samo su odjednom stavili kapiju, zaključali je, ne možemo autom na groblje, ne možemo graditi spomenike, ne možemo sahranjivati dok ne platimo.

Mi smo, lokalci, radili akciju jednom godišnje i bilo je uređenije groblje nego što je sada. Nije bio problem u održavanju, stvarno smo složni, a sad nas stvarno boli da nam zbog novca kvare tradiciju i naplaćuju.

Nije ovo grad pa da su okolo zgrade i nema mjesta za sahranjivanje, ima na groblju mjesta za tri broja Srbljana što su nekad živjela, a može se i širiti. Potpisivali smo peticiju, svi smo protiv toga.

Dobro što nam ne daju za razvoj, za nas žive, ali ako su spali da žive na račun kostiju mrtvih…, nezadovoljan je Rodić koji također ističe potrebu za radnim mjestima kako bi ljudi dolazili i živjeli ovdje.

Vrtlog emocija

No, bilo kako bilo, silno ga veseli zajedništvo koje su pokazali pri zaštiti svoga dragulja, Une, baš kao i aktivisticu Sanju Ševu.

– I dalje smo uzbuđeni, možda malo emotivno iscrpljeni, bio je to čitav vrtlog emocija, nitko od nas nije očekivao niti planirao ovakvo ljeto koje ćemo sigurno dugo pamtiti. Ali pamtit ćemo ga po dobrom, nadam se, bilo je trenutaka i očaja, i osjećaja bespomoćnosti, i ljutnje.

No, kako stvari stoje, sve se dobro završilo. Una je za nas identitet, mi smo vrlo skloni, gdje god živjeli, govoriti da smo s Une, a čak i ako nismo rođeni ovdje, jako smo vezani za ovaj kraj. Iako sam rođena u Zagrebu i iako sam živjela tamo, najintenzivnije i najljepše uspomene vezane su za Unu.

Svako svoje ljeto u mladosti provodila sam uz Unu, čitavo ljeto, na plaži je znalo biti po 100, 200 ljudi, mladih i djece. Tu su se rađale simpatije, igrao se nogomet, nosili su se kazetofoni, slušala glazba…

Mene su pokrenule moje uspomene, ali ja želim da to budu uspomene i mojih unuka, priča Ševo i dodaje da su njeni preci pili Unu, pije je i ona, a, sigurna je, pit će je i njene unuke.

Stoga ne čudi da joj je bilo strašno kada je vidjela gradilište i mutnu vodu, kako kaže, plava smaragdna Una postala je smećkasta.

– Za sve smo saznali slučajno, kada je nestalo vode u mjestu. Mještana je malo, ali sreća u nesreći je što se ovo dogodilo ljeti, kada smo svi ovdje, gdje god živjeli, ljeta provodimo na Uni. Bosanci su se digli na noge, i oni su jako vezani za Unu, nekoliko kilometara odavde Una je nacionalni park, izbezumili su se i oni, ugrožava to i njihovu egzistenciju i turizam.

Dolazili su ljudi iz cijeloga svijeta, a jako su bitne i međunarodne organizacije, čuvari prirode kao što su RiverWatch, Patagonia, Blue heart of Europe, oni su nam ogroman vjetar u leđa, podrška takvih organizacija i pojedinaca je nevjerojatna, oni su tu s nama i danju i noću, nisu nam nudili samo imaginarnu pomoć, već što god je trebalo, sjajni ljudi!, govori Ševo i također ističe da su se povezali s dobrim ljudima te da su se stvorila poznanstva i prijateljstva.

Spremni na akciju

Aktivisti su i dalje na vrelu, budno paze što se događa, a ako se dogodi nešto slično – spremni su na akciju.

– Mi bismo sebe pogazili kada bismo odustali, mi se s vremenom nismo umarali i posustajali, mi smo s vremenom postajali sve homogeniji, sve brojniji i sve odlučniji. Sigurno ne bismo dozvolili da naš trud bude uzaludan.

I sad smo tu, pazimo, za svaki slučaj. Dobili smo ovu bitku, ali bojim se da rat traje, možda nekakvim drugim metodama, naglašava Ševo i dodaje kako i dalje ne može vjerovati da je privatni interes bio iznad interesa Hrvatske, jer interes je Hrvatske baštiniti ovakav dragulj.

Također, mučilo ih je to što je inspekcija došla vrlo brzo nakon početka radova, međutim nisu naredili privremenu obustavu.

– Trebali su radove obustaviti, pa onda ispitivati i proučavati o čemu je riječ. Ali radovi tada nisu stali, napravljena je šteta, jedini razlog zašto su radovi stali jest naše prisustvo ovdje, dodaje Ševo.

U zaštiti Une sudjelovali su i glazbenici Darko Rundek, Mile Kekin i Rade Šerbedžija, stoga su, otkriva nam Ševo, došli na ideju organizirati kulturno ljeto na izvoru Une ili nešto slično.

– Tu bi se događali kvalitetni susreti dobronamjernih ljudi, ljudi koji vole Unu i umjetnika koji su apsolutno pokazali veliku ljudskost u ovoj situaciji. Kada bismo imali takvo što, ljudi bi bili zadovoljniji, egzistencija bi im krenula ka boljem.

Puno je planova, ponio nas je entuzijazam, nadam se da neće splasnuti. Sve su to realna očekivanja i mogućnosti, potpuno je izvedivo, kazuje Ševo i napominje kako je ovaj kraj pun turističkog potencijala, dolaze ljudi iz cijele Europe, slučajno ili namjerno, te ostaju dulje od planiranog, premda komfornog smještaja nema.

Ostali bismo rado danima i mi, gubili se u zelenim prostranstvima, odmarali misli uz prekrasnu rijeku, slušali ptičice… Ali, obveze zovu, stoga popijemo Une iz ruku, zahvalimo prirodi na svemu što nam daje, a ako vam kažemo da smo čuli od mještana legendu da će onaj tko se umije na izvoru Une ostati vječno mlad, možete pogoditi što je bio zadnji korak.

Priroda ne poznaje granice

Rijeka Una puno znači i ljudima u Pounju, mikroregiji slijeva rijeke Une u BiH.

– Ljudi u Bihaću i šire imaju poseban odnos prema rijeci Uni, tako je to već stoljećima. Naravno, ima uvijek i problema, nije jedini problem ova aktualna hidroelektrana na vrelu, Prostornim planom se planira i dalje jedna na području Martin Broda, to je isto van pameti.

Još uvijek postoji prijetnja, iako se ta priča utišala, ali u dokumentu postoji. Prije sedam, osam godina hidro-energetski lobi, koji je dosta jak, gurao je ideju velike hidrocentrale na pritoci Une. Srećom, taj je plan propao, ali se pokušava ispod radara progurati male.

Iako se tvrdi da su te male protočne, jako su štetne za prirodu, upozorava Haris Hadžihajdarević, stručni suradnik za pravne poslove u uredu direktora u NP Una. Planirano ih je više, i na drugim rijekama, ističe Hadžihajdarević, i na području Zadarske županije i na području Općine Gračac.

A pored malih hidrocentrala, postoje i druge prijetnje u NP-u Una, a to su gradnja na obalama, stoga je potrebna sinergija vlasti i nevladinih organizacija.

– Potrebno je iskoristiti ovaj trenutak i priču skrenuti i na tu stranu, sve te nelegalne stvari jako negativno djeluju na prirodu, pogotovo u toku rijeke Une, naglašava Hadžihajdarević i napominje da su u NP-u zaštićeni i šumski ekosustavi, a također su i ribe, autohtone vrste potočne pastrve, ugrožene.

Izuzev manjine neodgovornih pojedinaca, u Bihaću je ogromna svijest o važnosti zaštite prirode.

– U gornjem i srednjem toku Une nepisano je pravilo da se ne koriste čamci i lađe na motore s unutarnjim izgaranjem, već na baterije ili klasično veslanje. Una je posebna rijeka koju bismo trebali još jače zaštititi, institucionalna zaštita nekad nije dovoljna, ističe Hadžihajdarević.

Iako je slučaj iz Donje Suvaje u Republici Hrvatskoj, naglašava, kad je priroda u pitanju, ne treba gledati administrativne granice.

– Svi su se digli i kod nas, ali po mom mišljenju jako su bile važne nevladine organizacije i pojedinci, javne ličnosti i ostali. Pokušalo se ispod radara, ali nije prošlo. Doduše, sporo se donijela odluka o zabrani radova, ali eto, ipak se dogodila.

Moramo biti spremni da se zajednički borimo i ako se, ne daj Bože, danas-sutra slično dogodi i u BiH, govori Hadžihajdarević i ističe da su potrebne izmjene prostornih planova. Na koncu, Hadžihajdarević predlaže, premda se boji da to naša generacija neće dočekati, da se stvori regionalni park.

– To žele i udruge, da se osnuje veće, zaštićeno područje, obuhvatilo bi i Plješevicu, između NP Plitvička jezera i NP Una, i izvor Une, bila bi to idealna prilika da jedno veliko područje postane nacionalni park, zaključuje.