Ovogodišnji 5. Adriatic Investicijski Forum »Moja Hrvatska 2030.« održan je ovoga tjedna pod geslom »Zajedništvo je postala obaveza!« Uz predstavnike Vlade i Ureda predsjednika te ugledne stručnjake iz područja ekonomije, poduzetništva, demografije, govorilo se o putevima i mogućnostima za brži razvoj Hrvatske u narednih osam godina. O naglascima skupa koji ima ambiciju pomoći u bržem razvoju zemlje mimo aktualnih političkih ograničenja razgovaramo s dr. sc. Miljenkom Burom, direktorom konzultantske tvrtke Bura Medical Group kao organizatorom skupa, ali i bivšim pomoćnikom ministra zdravstva i liječnikom koji i u mirovini, kako kaže, želi sudjelovati u promjenama.

Loš »follow up«

Moto ovogodišnjeg foruma je sinergija za brži razvoj Hrvatske do 2030. Je li sinergija moguća u današnjem društvu kojim dominiraju konflikti, podjele i svađe?

– Uvjeren sam da jest i da još uvijek ima više onih koji je žele, u odnosu na one koji skrivaju svoje interese i nameću ih kao interese koji bi trebali prevladavati. To su sfere koje kontinuirano razbijaju Hrvatsku, podjele, stalno iste, ideološke. Tu ima puno smišljenoga, a ovaj Forum na kojem sam krenuo raditi pred šest mjeseci zapravo je reakcija na takvo stanje, i mene kao pojedinca, ali i kruga ljudi koji su uvjereni da znamo i možemo to promijeniti. To je bila ideja s kojom smo krenuli. Najprije smo razgovarali s predstavnicima Vlade o tome da ima razloga da se u kreiranje politike razvoja Hrvatske uključe i drugi, izvan političkih stranaka. Jer sve je već zapisano u nekim strategijama, akcijskim planovima, koje nikad nismo ostvarili, nismo rekli zašto ih nismo ostvarili i kako ćemo dalje. To je drugi problem koji imamo, taj »follow up«. Strategije ostaju mrtvo slovo na papiru.

Očekujete li da će ovaj skup, činjenicom da na njemu sudjeluju savjetnici Vlade i predsjednika države, donijeti nešto više od protokola?

– Očekujem da on može značajno pokrenuti follow up. Ovdje smo uz Vladu i Ured predsjednika formirali tri grupe stručnjaka koji su dali svoje viđenje Hrvatske do 2030. To su neki drugi naglasci, neke druge mjere, neka druga Hrvatska koja slijedi druge vizije. Njihova su stajališta iznijeli Hrvoje Stojić, stručnjak s međunarodnim renomeom, koji je radio u brojnim sustavima i poznaje puno više od makroekonomskih tema. S druge strane, tu je i grupa Ivane Matić, koja promovira brend žena u poduzetništvu, zatim Hrvoje Bujas, Lana Šiljeg, Vuk Vuković koji govore s poduzetničke strane i donose novu energiju u gospodarstvu, malom i srednjem poduzetništvu. I treća grupa, koju čine Damir Vanđelić i Marin Strmota, gospodarstvenik i demograf. Sučelili smo različita viđenja, a ništa se neće dogoditi samo po sebi, ova konferencija bez obzira na snagu stručnjaka i njihovu individualnu vrijednost sutra neće ništa značiti ako ne nastavimo s tim.

Povjerenje u promjene

Kako namjeravate nastaviti?

– Razradit ćemo teme poput priče otoka. Postavili smo pitanje jesu li otoci obiteljsko blago ili nerješiv problem. Mi mislimo da je rješiv i da su zaista blago, pogotovo područje Kvarnera gdje ne možemo ni reći da je otok jer je sve toliko blizu. Treba se dogovoriti o tome, i sustavno raditi. Skupili smo ljude koji su tako vodili poduzeća i vode ih. Ono što rade, prate i analiziraju. Računamo da će se ovaj krug ljudi širiti. Ne možemo više biti robovi tih 200 političara. To je 200 ljudi koji su ispodprosječni Hrvati. Ali su nas zarobili svojom retorikom, svojim uvjeravanjem da je to demokracija u kojoj smo mi njima dali glas i sada moramo četiri godine čekati da bismo uopće nešto rekli. To nije ta demokracija, oni su uzurpirali puno toga. Rade umjetne koalicije, rade koalicije iz interesa, ali nismo im dali pravo na to. Imamo ih pravo propitivati i tražiti odmak od toga. To što oni kažu da smo ih izabrali, to ne znači vječno, niti četiri godine. Jer štošta ste toga obećali što ne radite, što radite krivo. Ovo je definitivno pokušaj, i ne samo pokušaj, jer ovdje se radi o vrlo ozbiljnim ljudima koji će pratiti događaju li se promjene koje smatramo važnima. Ići će se prema Vladi i prema drugim institucijama koje su odgovorne za ovu državu. I to sa zahtjevima jer zaključaka je dosta. Imamo posla s ljudima koji kontinuirano rade destrukciju. Ne žele shvatiti tu vrstu odgovornosti da za ono što sam prouzrokovao moram snositi posljedice. To se izbjegava, kaže se – narod će odlučiti, za mene će glasati ili neće. Puno je toga što nosi krivičnu odgovornost, moralnu, etičku… Mi smo sve to zaboravili. To su neke vrijednosti koje moramo vratiti. Mi ih ne možemo kvantificirati, ali definitivno da su u dobroj mjeri nestale. Izgubili smo ih putem, a opet smo dozvolili da ti neki, koji od svega toga nemaju ništa, uzurpiraju i nameću nam jedan ritam, jedan način ponašanja, jedan jezik politike, jedan jezik koji je definitivno, preblago je to reći, jezik ulice.

Prilično ste ambiciozni – porukama s jedne konferencije mijenjali biste način na koji danas funkcionira vlast?

– Ambicija je bila krenuti u to. Danas smo imali više od 100 ljudi na konferenciji, držim da je to vrlo značajno. Rekao bih da je to povjerenje da se mogu dogoditi promjene, ako se postigne zajedništvo. Moram priznati da nam neki koje smo pozvali nisu došli, neka ministarstva čiji su predstavnici trebali ovdje biti, zaobišli su nas i neki mediji, a to je isto jedan znak djelovanja politike. Dio medija prepoznao je značaj skupa. Ovo je peti forum, vjeruju mi da što govorim, ozbiljno govorim. Cijela priča zdravstvenog turizma prije 15 godina bila je potpuno nova tema, a danas svi govore o tome i ostvaruju se neke stvari. Osjeća se nova energija, volio bih biti dio toga, bez obzira na svoje godine. Ambiciozan sam utoliko da vjerujem da možemo početi mijenjati stvari. Vrijeme je da se artikuliraju mišljenja o tome kako možemo promijeniti stanje na bolje, okupili smo ugledne stručnjake koji imaju o tome što za reći i koji će pratiti kakve se promjene događaju.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Helikopteri »u zraku«

Kakve nam reforme trebaju, recimo u području zdravstva? Je li ono što ministar Beroš najavljuje reforma koja može spasiti sustav?

– Beroš nije osoba koja može provesti reformu zdravstva. On to jednostavno nije u stanju. Ne zaboravimo da je on, prije nego je postao ministar, dvije i pol godine bio pomoćnik ministra, zadužen za bolnički sustav. A u tom bolničkom sustavu bio je odgovoran i za njegovu organizaciju, financijsku disciplinu, izvršenje. Dakle, imao je priliku mijenjati stvari u resoru, ali to nije učinio. I nakon toga postaje ministar. Očekujemo li da nakon dvije i pol godine najednom postane uspješan ministar?
Osim toga, već prilikom dolaska na mjesto ministra, obećao je dvije stvari, ali ih do danas nije realizirao. To je hitna helikopterska medicinska služba i unapređenje materijalnog statusa zdravstvenih djelatnika. To sve pokazuje. Dogodila se COVID-kriza u kojoj su zdravstveni djelatnici podnijeli ogroman teret, ali njihov materijalni status uopće nije poboljšan, a Beroš u dvije i pol godine mandata nije uveo ni hitnu helikoptersku medicinsku službu u zdravstveni sustav.

Je li to posljedica nebrige ili određenih interesa?

– Interesa. Sada imate situaciju da se unutar civilne zaštite raspisuje natječaj za dva medicinska helikoptera. To nisu helikopteri koji su potrebni civilnoj zaštiti ili u traganju i spašavanju. Helikopteri za medicinske intervencije moraju biti u zdravstvenom sustavu. To se pokušava ubaciti kao model koji nije prošao rasprave, niti je ocijenjen. Isto tako imate policijski helikopter koji vozi na području Dubrovnika. Zašto taj helikopter nije začetak hitne helikopterske službe u zdravstvenom sustavu? Koji je to trošak koji policija može podnijeti, a zdravstvo ne može? Koji je to budžet? Tu imate jasno iskazan interes. Sva naša opredjeljenja i opredjeljenja EU-a, a i pozitivni propisi, govore da to mora biti dio civilnog sektora. Taj helikopter je sutra mogućnost da, recimo, na Lošinju »Jadranka« kao turistička kompanija ima dodatno angažiran jedan takav helikopter za svoje goste, koji će dodatno plaćati uslugu. To nije posao koji treba odrađivati država. Strah ili plašenje da će to povećati izdatke za zdravstvo ili visinu participacije je neopravdan. Postoji puno načina da se to naplati. Svaki bi ronilac, na primjer, rado platio osiguran helikopterski prijevoz i hiperbaričnu komoru. Rješenja postoje, ali problem je u tome što imamo struku koja se u svemu tome nekome prodaje. To je definitivno odgovornost ministra Beroša i ravnateljice Zavoda za hitnu medicinu, Maje Grba Bujević, koja je bila u mom timu 2015. godine kad smo za pet mjeseci digli te helikoptere, a sad im trebaju godine da bi raspisali natječaj.

Važna karika

U tijeku je štrajk vozača saniteta. Njihov problem traje već 11 godina, a trajao je i za vrijeme dok ste bili Vargin pomoćnik u ministarstvu zdravstva. Zašto tada niste riješili to pitanje?

– Koliko se sjećam, nismo ga imali u tom smislu istaknutog. Znam za taj problem jer sam kao mlad doktor, od 1982. do 1986. godine, radio u hitnoj pomoći u Zagrebu i tada smo svi imali beneficirani staž. I onda je postavljeno pitanje trebaju li ga imati samo zdravstveni djelatnici, ali stav je bio svih nas da smo svi u jednakim okolnostima. Objašnjavalo se da vozač ionako vozi na cesti, a to što vozi malo brže ili rizičnije, to mu je radno mjesto. Međutim, opredjeljenje svih nas koji smo tada branili status vozača bilo je da je definitivno i on dio zdravstvenog tima koji pomaže u intervenciji. Velike razlike u plaćama od 20 i više posto od županije do županije nemaju opravdanje. Ali isto tako je nedopustivo da ministar kaže da on s tim nema ništa. Pa to su problemi u resoru, za koje ne možete reći »nemam ništa s tim jer to nije zdravstveni radnik«. Pa to je vrlo važna spona u tom zdravstvenom sustavu. Beroš je osoba koja ne može raditi posao koji radi, jer sve što se pojavi njemu je nerješiv problem i dodatno se zakomplicira, i s nesretnom Čavajdom i svime drugime. Svi govore o problemima, a nitko ih ne rješava. Reforme nema. Zdravstvo je vrlo važan segment u našim životima, i važno je i za druge segmente, turizam na primjer, koji hoćemo mijenjati u smislu produženja sezone, a to znači da moramo osigurati uvjete za starije ljude koji će doći. To nije zdravstveni turizam, već turizam za starije ljude. U listopadu, studenom, veljači, ožujku, tu je naš potencijal neiskorišten. Zašto Lošinj ne bi imao u velikim luksuznim hotelima goste i u mjesecima kad ne treba jako grijanje? Zato što nema zdravstvenu skrb. Nema je ni za lokalno stanovništvo, a onda ni za turista. Zašto bi agencija riskirala i dovela tisuću starijih turista u dobi od 75 godina kad će svako malo morati na trajekt i voziti ih u Rijeku?

Gdje je rješenje za taj problem? Znamo da se i ljeti zdravstvena skrb na Jadranu jedva pokrije.

– Moramo odrediti strateške prioritete u Hrvatskoj, a jedan od njih je definitivno zdravstvena infrastruktura. Zagreb je u određenoj mjeri ima, svi ostali gradovi nemaju. Imate određenu koncentraciju bolnica na istoku, u određenoj mjeri čak ih je i previše. Istra koja je izrasla u destinaciju, krstimo je Toskanom, oko 1. listopada zatvara sve. Zašto? Jer klijentela koja tada može doći, a to nisu radni ljudi, nema zdravstvenu sigurnost. I za razmahivanje zdravstvenog turizma nedostaje zdravstvena infrakstruktura. Ona je limitirajući faktor daljnjeg razvoja našeg turizma.

Ograničavajući faktor

Možemo li razviti zdravstvenu infrastrukturu ako ne raspolažemo zdravstvenim kadrom, čak ni u postojećim resursima?

– Priča o nedostatku zdravstvenog kadra postoji jer nemamo zadovoljavajuće uvjete za taj kadar. Niti ih dovoljno koristimo, niti ih dovoljno plaćamo, niti možemo plaćati najbolje. Najbolji primjer je Turska: otkud kadar za 350 bolnica u Turskoj? Pa stvarao se istovremeno s planiranjem i stvaranjem bolnica. Kad ste sve to izgradili, spremni ste i platiti, a onda ćete dobiti i kadar. Onih 1.500 doktora što je zadnjih pet godina otišlo u Europsku uniju, vratili bi se da im ponudimo uvjete u takvim novim kapacitetima. I medicinske sestre vani su njegovateljice, ne rade struku. Neka se vrate. U strateškom opredjeljenju nema problema, jer znate što radite, planirate i imate sve segmente ukalkulirane. I takav sustav možete i financirati jer će svatko uložiti u njega. Je li to novac mirovinskih fondova? Na konferenciji smo čuli da jest, a u tim fondovima je 40 milijardi eura. I ne radi se samo o obali, nego i zaleđu Istre, zaleđu Dalmacije…. Ljudi koji sada vode zemlju, ne mislim konkretno na ovu vladu jer ni moja vlada nekad nije iskoristila sve, ali generalno su ljudi na našoj političkoj sceni ispodprosječni ljudi. Postoji puno onih koji su bolji. Međutim, politika je napravila to što je napravila. Odbija ljude od ovakvog angažmana. To je blato, zašto bi se ljudi od karijere, sposobnosti, u to petljali?

Ali od tih istih ispodprosječnih ljudi očekujete neke promjene?

– Ne očekujem to od njih. Ovdje nismo imali nikog od političara, čak i ovi savjetnici nisu političari. Nismo išli na to, nijednu političku stranku nismo obavijestili o ovome. Mislim da na toj razini ne možete naprijed, svi će se oni braniti da su dobili izborni legitimitet, ali ne rade ono što su rekli, izgubili su ga. On ne znači da možete raditi što hoćete, to nije demokracija, to je izvitopereno. Očito je došlo vrijeme da počnemo razmišljati o tome da se i drugi ljudi moraju uključiti. Prije šest mjeseci kad smo počeli pripremati konferenciju, vidio sam da nam se sprema još veće razjedinjenje, velika destrukcija. U rujnu kad sam počeo razgovore još je izgledalo lijepo, malo svađe da digne atmosferu. Ovo u što se pretvorilo, pa kome to treba? Koga ćemo uvjeriti da je to ono za što se zalažemo i da je to pitanje našeg opstanka?

Što to znači, da morate čekati izbore jer nemate s kim razgovarati?

– Izbori se događaju, i na vrijeme i prije vremena.