Jedan od naših najpoznatijih arhitekata i urbanista Branko Silađin (86) u svojoj dosadašnjoj dugoj karijeri hrvatskom arhitektonskom nasljeđu ostavio je svoje brojne projekte obnovom i rekostrukcijom gradskih prostora u kojima je ostvario sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanog oblikovanja. Arhitektonski fakultet završio je 1962. u Zagrebu, nakon čega je otišao 1969. u Njemačku gdje započinje svoju profesionalnu karijeru oblikovanjem nekoliko javnih i privatnih prostora.

Po povratku u domovinu sudjeluje u nizu značajnih projekata,poglavito u gradu Zagrebu koji promišlja vrlo intimno, a opet logično i prilagođeno, osuvremenjeno. Uvijek izravan i dosljedan, često i suprotnih stavova, arhitekt je završavao započete ili predložene suradnje s gradskim vlastima, a sve u službi struke, potreba grada i građana.

No nepobitne arhitektonske uspješnice Silađin je potpisao brojnim vrijednim gradskim obnovama kao što su Trg bana J. Jelačića s M. Krajncom i B. Šerbetićem uoči Univerzijade, Lapidarij Arheološkog muzeja i rekonstrukcija ZKM-a, uređenje Europskog trga i Lenucijev fitness park s pješačkim Ljubavnim mostom preko Miramarske. Dobitnik je i nagrade »Vladimir Nazor« za arhitekturu, 2018. za životno djelo.

Svoje umirovljenje zapravo nikad nije zaživio, jer kako i sam kaže »stalno izmišljava poslove«, a većina njih nastaje i u Volosku koje smatra svojim drugim domom. Povod razgovoru bio je Pelješki most, ali i teme vezane za Liburniju te općeniti odnos i razinu svijesti suvremenog čovjeka prema prirodnim i povijesnim zadatostima.

Trajno uništen krajobraz

Otvoren je Pelješki most, ali vi otvoreno negodujete; što vam najviše smeta?

– Ni u primisli mi nije negodovanje, nažalost velik je broj onih koji to tako čitaju i reagiraju, ja samo pokušavam spustiti loptu umjetno politički stvorene i njegovane nacionalne euforije na zemlju. Ukazati na, nažalost, time stvorene, gotovo neizbježne, trajne i sigurno nepovoljne posljedice na ovaj bogomdani prostor, na gotovo nevjerojatne potencijale kontinuiteta kvalitetnog života u mogućem primjerenom odnosu Čovjeka i Prostora.

Nedavno ste na Facebooku objavili članak novinara The Sunday Timesa, koji pomalo nostalgično zazivlje pelješke makadame i nedirnutost prostora. Što mislite, što je temelj takvom zapažanju?

– Engleski novinar The Sunday Timesa to gleda romantično, ali i pragmom pravih potencijala nepresušne turističke ponude koja će se sigurno sve više tražiti i cijeniti. On tu vidi »…nedirnutu prirodu Pelješca, do koje se može samo makadamskim cestama, a koja pruža uživanja u davno zaboravljenim vremenima«, a mi ne vidimo nepotrebno trajno uništeni krajobraz, nužno uništen potrebama suvišne prometnice. Prometnice koja je interesno pažljivo odnjegovana u krucijalno nacionalno političko pitanje i problem nacionalnog jedinstva. Stavljanje u prvi plan pitanja granica, jedinstva hrvatskog teritorija, uporno je njegovano godinama i postalo je osnovni nacionalni cilj, a ako je nešto izmišljeno i promjenljivo to su granice. Za mog života mijenjane su četiri puta, a ako doživim 1. siječnja 2023. doživjet ću i petu promjenu granica. Ako je nešto promjenljivo na ovom planetu, to su granice.

Novi put do Dubrovnika je duži

Ipak, dužina putovanja prema krajnjem jugu mostom je ipak nešto vremenski skraćena, ruta se čini manje kompliciranom…

– Novi put do Dubrovnika je duži, a već danas ako se nekom žuri brže će poći preko Neuma. Sve je u ljudima, i nažalost u Interesu pojedinaca i interesnih grupa. Treba se podsjetiti kako su Nijemci (svijet) našli interes i rješenje pristupa Berlinu u najžešćoj fazi hladnog rata stvaranjem cestovnog koridora, kojim sam i ja bez problema došao do Berlina 1961.

Želite reći kako je sve u režiji interesa i kapitala?

– Svi znaju kako su na prvi glas o gradnji mosta pokupovani milijuni kvadrata na Pelješcu po manje od 1 DM, a danas su te cijene porasle i 40-ak puta. Zna se i čeka nekretninski bum i bezočno betoniranje i građenje, ne prostora za život, već stvaranja mrtve ulagačke materijalne vrijednosti kuća, objekata, apartmana… To svi znaju. Neki to proglašavaju i razvojem, ali vide i realnost. Jedan od najmudrijih arhitekata današnjice, glasoviti arhitekt i akademik Niko Bašić, uz razumljivu pohvalu konačnog spajanja Domovine, zna i vidi opasnost i neminovnu realnost pa hvalospjevu mudro dodaje istinu današnjeg odnosa Društva prema Prostoru:

»…Vraćajući se Heideggerovoj misli, razmišljam o Pelješkom mostu kao mjestu mogućeg kontinuiteta baštinjene urbanističke kulture kojom zadivljujemo svijet i kojom se toliko ponosimo. Samo se tom kulturom možemo danas obraniti od prijetećeg betonskog tepiha, koji u ognju nekretninske konjunkture izazvane turizmom, neumitno proždire naš djevičanski prostor. Stoga pokušajmo zamisliti da se se ni na jednoj obali Pelješkog mosta neće dogoditi stihijska gradnja u bezličnim turističko-nekretninskim aglomeracijama, bez ikakve ideje o prostoru i bez planski izgrađene infrastrukture. Zatim, pokušajmo zamisliti da se ni s jedne ni s druge strane mosta neće izgraditi ekskluzivni turistički resorti, artificijelna mjesta sablasne izvansezonske pustoši, tvrdo ograđena mjesta prikrivene kolonizacije i jednokratnog konzumerskog uzimanja našeg najvrijednijeg bogatstva – nacionalnog prostora.«

Most je tu kao realnost današnjice. Ova skica objavljena u njemačkom tisku i na društvenim mrežama jasno ukazuje i na pragmu Europe i zašto je most plaćen, sigurno ne kao životno razvojna pomoć Hrvatskoj, on postoji i besmisleno je gledati unatrag. Sav smisao je samo u sagledavanju crnih opasnosti pred nama, nastojanju umanjivanja ili ublažavanja neminovnih balvana postavljenih životu naše unučadi (ako ih bude) na ovim prostorima.

Najvrednije bogatstvo – nacionalni prostor

Ima li u svemu nekog spasa?

– To je moguće samo krucijalnim korekcijama Društva prema jedinim pravim osnovama života u bogomdanim prostorima Hrvatske, a to je odnos prema Prostoru, prema našem najvrednijem bogatstvu – nacionalnom prostoru. Krucijalne promjene prema korištenju i gospodarenju prostorom, prema vlasništvu prostora, pravima i obvezama, obuzdati mešetarenje i životno neproduktivnu, a danas najprofitabilniju djelatnost trgovanja prostorom i nekretninama. Danas ne baš realno očekujući, ali to je jedini mogući put istinskom boljitku života ovih prostora ….

Osim zadiranja u prirodne resurse i mijenjanje istih u nekom »neprirodnom smjeru; tvrdite da to nije ni osobiti arhitektonski projekt, naime takvih mostova svijet je već vidio?

– I opet potpuni nesporazum, ni riječju nigdje ne spomenuh prostornu i arhitektonsku ocjenu ili kritiku, dapače odvraćah od svakog skretanja na estetske doživljaje ovog trijumfa politike i interesa profita. Most je strukovno i estetski dobar i prihvatljiv, o originalnosti je smiješno i govoriti, odabir tipologije konstrukcije i oblikovanje ključni je dio svakog zadatka, obavljen je vrlo korektno. Je li to ljepša interpretacija ove tipologije od one Fosterove, bespredmetno je, sigurno je puno bolja od one grde interpretacije Domovinskog mosta u Zagrebu. Tu jedino nije tema kako most izgleda, da je i »nevidljivi« tunel poduhvat bi bio jednako sumnjiv…

Kako vidite našu obalu u turističkom smislu? Čini se kako je to generalno postalo njezino neizbježno oblikovanje? Što bi bilo prihvatljivo?

– Govoreći o Pelješcu, govorim o cijeloj obali. Mostom, Pelješac postaje novi i krupni otvoreni prostor plijena pomahnitalog profita. On mahnita, što je vidljivo aktivno na nekoliko tisuća Vruja do mahnitog betoniranja najvrednijih postojećih urbanih i prostornih cjelina Hrvatske. Jedini recept za rješenje tog kancerogenog procesa je već spomenuta hitna krucijalna korekcija odnosa Društva prema Prostoru, njegovom vlasništvu, korištenju i gospodarenju. Temelj treba biti formiranje i njegovanje prostora i potreba kontinuiranog i primjerenog života, a nikako cilj stvaranja materijalnih vrijednosti i zadovoljavanje trenutačnih prohtjeva.

Pratite li svjetske trendove, kako oni vide napredak?

– Danas govoriti o trendovima najčešće znači govoriti o obrascu ponašanja zasnovanog na konformizmu, u kojem se ponašanjem u skladu s trendom izražava lojalnost ili pripadnost određenoj društvenoj skupini ili (sub)kulturi. To je prejeftin okvir za raspravu o ovom globalnom i svakim danom sve važnijem problemu, a to je nužna globalna korekcija generalnog odnosa Čovjeka i Prostora. Aktualna tema utjecaja na klimu samo je početak nužne globalne promjene odnosa prema Prostoru, njegovom korištenju i njegovim gospodarenjem, a sve će prije ili kasnije početi i završiti na neprirodnom i neprimjerenom vlasništvu prostora. Ja sam ateist, ali teško, zapravo sigurno, Dragi Bog nije stvorio Zemlju za nečije privatno vlasništvo i nije zamišljao ni stvorio katastar. Ta Svijest nužnosti opstanka života na planetu mora se ponovo stvoriti i njegovati. Danas science fiction, ali nužnost svakog vjerovanja.

Volosko je moj drugi dom

Često boravite u Voloskom, štoviše nazivate ga svojim drugim domom. Iz te perspektive kako vam se čini ova naša Liburnija? Kroz povijest je bilježila značajne trenutke, bi li danas mogla bolje?

– Da, petkom redovito već 20-ak godina idem doma u Volosko, a u ponedjeljak idem doma u Zagreb, bez obzira na vrijeme. Pauza je samo kolovoz kad rijetko dolazimo u Volosko. Taj prostor Liburnije oduvijek mi je bio drag i urbano blizak. Tu sam 1971. nakon povratka iz Njemačke izgradio i svoju prvu kuću u domovini. Nakon toga sam radio još nekoliko obiteljskih, jednu stambenu kuću te hotel »Millenium«, danas »Milenij«. Radio sam i nekoliko adaptacija stanova, postava spomenika i skulptura… Uporno davao, i dalje, bez obzira na odbijanja i prešućivanja uporno dajem prijedloge i mišljenja o uređenju, korištenju i gospodarenju pojedinih prostora tog krasnog i vrijednog, a sada i mog prostora.

Konkretno, kakva bi bila vaša vizija modernog razvoja Opatije i Liburnije?

– Prostori Liburnije, stvoreni prostorni i sadržajni Identitet pa ljudska osnova, su nevjerojatan potencijal mogućeg cjelogodišnjeg održivog turizma. Turizma koji ne bi bio prigoda povremenih sezonskih prihoda već cjelogodišnja privredna i gospodarska djelatnost. Naime povod i razvoj turizma u ovim prostorima gotovo su idealni uzor stvaranja istinske i kontinuirane turističke djelatnosti. Početak je popunjavanje nastalih potreba društvene elite za rekreativnim odmorom. Odmor te ionako ne baš radišne elite nominiran liječenjem omogućio je formiranje lječilišta. Praktički prva turistička odredišta planula su diljem Europe nakon ponovnog otkrića (nakon Rima) mineralnih i toplih voda, toplica, otkrivena je i morska voda i zrak kao lijek. Zaslugom Južnih željeznica otkrivena je Opatija kao idealni prostor takvog lječilišta u biti zimovališta. I nastade Opatija. Elitno zimovalište, visoki standardi, stvoriše prepoznatljiv prostorni i sadržajni identitet, stvoriše novu neprocjenjivo vrijednu urbanu kulturu koja je prihvaćena od starog i pridošlog stanovništva. Stvorena je jasna, neizmjerno vrijedna identitetska prostorna, sadržajna i nadasve važna ljudska baza za danas i sutra najsuvremeniji oblik i razvoj turističke djelatnosti, bazirane na kontinuitetu tog Identiteta i stečenim prirodnim i povijesnim vrijednostima.

Načelno izbjegavate termine kao što su urbano, ruralno, elitističko… Držite kako je jedina zadatost ona od prirode. No ovdje je već sve postavljeno. Što ometa u tom jednostavnom odnosu u kojem je već sve skoro pa savršeno definirano?

– Upravo povijesne, prostorne i civilizacijske vrijednosti najvrednije su osnove svih trendova suvremenog turizma. Liburnija je prihvaćanjem uloge sezonskog ljetovališta i danas preživjelog masovnog turizma izgubila svoje ključne osnovne vrijednosti i potencijale razvoja… I zadnji je čas Razumom vratiti i stvoriti realne uvjete kvalitetnog i kontinuiranog Života. Kažem Života jer se sada njeguje samo trenutačni profit. Danas se ovdje ne gradi život, već grade materijalne vrijednosti. Gleda se i računa stvorena trenutačna materijalna vrijednost, a ne kvaliteta i kontinuiranost života. Stvorili smo kolektivni poriv kako je cilj života stjecanje materijalne vrijednosti. Danas svaki radišni Liburnijac ulaže u povećanu vrijednost svoje imovine, a ne u svoj kvalitetniji život. Doživljavam to svakodnevno. Primjerice kod adaptacije stana, visina ulaganja presudno ovisi o povećanju tržišne vrijednosti, a manje o mogućem postignuću povećane kvalitete života. Tako je na svim područjima pa i gledanju na ključnu osnovu vrijednosti života Liburnije, a to je Prostor. Liburnija sa svojim prostornim, identitetskim i ljudskim resursima sigurno može bolje. Može postati primjer i uzor primjerenog života u Hrvatskoj, ali mora se stvoriti integralna Svijest da je osnova svake osobne uspješnosti (ako je cilj kvalitetan i siguran život) uspješna Zajednica i njezin primjereni odnos prema Prostoru.

Projekt »Milenij« završio imitacijom i kičem

Surađivali ste na projektu obnove hotela »Millenium« pa time i Opatije. Jeste li zadovoljni ishodom?

– Ne radi se o obnovi, već izgradnji novog hotela formiranog i izgrađenog na mjestu srušene, izrazito loše građevine vremenom dodavane povijesnoj vili arhitekta Seidla. Arhitektonskim natječajem dobio sam priliku u samom centru Opatije materijalizirati svoje predodžbe suvremenog hotela u tom povijesno i identitetski definiranom urbanom prostoru. Suradnja je počela i dosta dugo bila gotovo savršena. Činilo mi se kako investitor ne samo prihvaća, već i razumije moje misli o potencijalima suvremenog nastavka identitetske opatijske karakteristike turističke ponude, no u jednom trenutku, koji nisam prepoznao, a ni do danas zapravo razumio, idilična suradnja je naglo prekinuta. Otad Gazdu više nikad nisam vidio ni kontaktirao. Kuća je završila još dobro, no interijer i odnos prema okruženju katastrofalno. Polako su nestali i tragovi sanjanog hotela s 5 zvjezdica, planirano suvremenog, s čitljivim tragovima povijesti, vjernim rekonstrukcijama i originalnim opatijskim interijerskim tragovima u dijelu Seidlove vile, dijelu hotela iz koje je hotel u biti i izrastao.

Bilo je zamišljeno i projektirano formiranje niza apartmana s imenima čuvenih gostiju Opatije, koji su trebali bili opremljeni starim i originalnim elementima, namještajem, onovremenskim slikama i dekoracijama. Bio je angažiran vrsni znalac povijesti i vrijednosti Opatije Berislav Valušek, koji je i našao velik broj takvih artefakata. No sve je odjednom nestalo…Bogzna zašto!

Koliko je taj preokret u komercijalno desenzibiliziranom smjeru, svojevrsnom »kičeraju«, bio razočaravajući i na kojim sve razinama?

– Prostorni identitet hotela je nepovratno pošao u smjeru jeftine historističke imitacije i kiča. Što se tiče arhitektonske i urbano-prostorne interpretacije u biti sam zadovoljan rezultatom, prihvatljim kontinuitetom odnosa volumena u tom povijesnom prostoru, no ne odnosom prema neposrednom okruženju, još manje direktnim dodirom s urbanim okruženjem. Nepotrebno je naknadno uzeti dio javnog prostora za proširenje terase, a na tom prostoru bio je planiran Znamen 2. Mileniju. Znatno kasnije dobio sam priliku u blizini hotela postaviti dvije javne skulpture, spomenik Krleži i nesretnu postavu skulpture Vojina Bakića, koju je Opatiji poklonio Darko Bekić. Nesretne jer je nakon postave vlasnik hotela »Mozart« uspio uzurpirati taj dio Javne površine i izgraditi ugostiteljsku građevinu, točno uz tu skulpturu. Predlagao sam barem njezin pomak, ni u tome nisam uspio…

Kad smo već kod postave skulptura i spomenika u Javnom prostoru, koji su oni, na neki način zarezi i točke, akcenti u cjelovitoj priči o identitetu i povijesti Grada, Berislav Valušek i ja predložili smo da se postavi spomen na ključnog arhitekta arhitektonskog identiteta cijele liburnijske urbane cjeline od Voloskog do Lovrana, arhitekta Carla Seidla. Arhitekta uzorih odnosa arhitekture i prostora, i to uz njegov minijaturni kupališni paviljon na Lungomaru. Pronašli smo kipara, vrlog Zorana Jurića koji je izradio sjajnu i dinamičnu bistu tog radišnog arhitekta, izradili projekt i donirali bistu i naš rad Gradu. Prijedlog je riječima prihvaćen, no realizacije, koja se sastoji od lijevanja biste (60.000 kn) nema, kao ni službenog glasa. To je mali pregled mog dosadašnjeg djelovanja u Opatiji, nemam baš puno vremena, ali sigurno ću do kraja misliti Opatiju, pod koju računam i njezin zagubljeni i zapostavljeni biser Volosko i neizmjerno velik potencijal aktivnog cjelogodišnjeg života cijele liburnijske obale, Lungomare…

Prilagodba i osuvremenjivanje

Često spominjete lungomare kao ključ cjelogodišnjeg turističkog života Liburnijske obale ?

– Najveća prostorna pa i funkcionalna vrijednost, najveći potencijal pa i garant mogućeg cjelogodišnjeg turističkog djelovanja i života je uistinu jedinstveni Lungomare. Šetnica, direktno uz morsku obalu, nekad u cijelosti na rubu fantastičnih grota, od Voloskog do Lovrana nevjerojatan je doživljajni susret s morem i to u svako doba godine, dana i vremenskih prilika. Formiran kao šetnica dokone austrijske elite, koja je šetnjom udisala morski zrak i uživala u uvijek uzbudljivom dodiru mora i nevjerojatno prirodom oblikovanih grota. Gospoda su su nakon takvih doživljajnih šetnja povlačili u svoja luksuzna boravišta. Nije bilo dugotrajnijeg statičkog boravljenja. Tu i tamo koji vidikovac, klupa odmorište. Kupanje nije bio cilj boravka, s vremenom su stvarani kupališni objekti uglavnom drvene građevine ….

Društvena događanja i promjene, naglo su preprogramirale prvu funkciju potrebe zimovališta za nove, drugačije potrebe naglo razvijajućih ljetovališta, potreba kupališta, formiranja plaža. Pojavljuje se masovni turizam i jedan drugi oblik korištenja Lungomara. Šetnica se sve više počinje koristiti i kao kupalište. Za potrebe kratkotrajne kupališne sezone za mali broj tih sezonskih korisnika uništavaju se betoniranjem i nasipavanjem bogomdane grote, nepovratno se uništava najvrijednije a to je priroda prostora … To se čini i danas, i to ne samo sve brže nego i temeljitije, a sve pod okriljem suvremenih potreba i “razvoja”, u biti bezočnog i beskrupuloznog profita, kratkotrajnog momentalnog profita nekolicine pojedinaca i interesnih skupina a na nepovratnu štetu prostora i njegovog domicilnog življa.

Ipak, prilagodba i osuvremenjivanje su nužni. Kad, kako i gdje vidite potrebu za intervencijom?

– Potrebe su uistinu drugačije i nove, i treba ih pa i mora ih se poštovati, ali i primjereno realizirati. Potpuno je sigurno i besmisleno govoriti o striktnoj “zaštitarskoj” restauraciji povijesnog Lungomara, vraćanju unatrag, oblikovno, funkcionalno. Nužno je, sagledati današnje pa i sutrašnje potrebe i primjereno ih interpretirati uz pažljivo njegovanje sačuvanih prirodnih karakterističnih resursa i povijesnih tragova. Nesumnjivo, Lungomare ima danas potpuno drugu ulogu, drugih oblika korištenja i potreba i to je nužno poštovati, ali primjereno funkcionalno, prostorno i oblikovno. Lungomare je cjelogodišnji Javni prostor korištenja svih doživljajnih blagodati koje pruža spektakularni dodir mora i bogomdanih grota. I danas, bez istinski kontinuiranog cjelogodišnjeg turističkog života, Lungomare ima više, ili bar jednaki broj, svakodnevnih i svakovremenskih korisnika, a uz primjereno servisiranje bi mogao bi biti nevjerojatno vrijedna (pa i profitno) žiža urbanog života ne samo Opatije već i cijelog okruženja. Današnjem obliku korištenja i realnih životnih potreba nužna su primjerena parkovna odmorišta i boravišta, vidikovci, primjerena ugostiteljska ponuda, prostori društvenih aktivnosti, sanitarije, sunčališta, primjereni kupališni pristupi moru, nužne garderobe pa i otvoreni i zatvoreni bazeni… Sve to nije moguće na prostorno ograničenim i definiranim prostorima povijesnog lungomara. No postoji mogućnost korištenjem sadržajnom prenamjenom i aktiviranjem prostora njegovog kopnenog zaleđa.

Lungomare eldorado poduzetnika i željnika

No, mnoge su vile i hoteli na tom potezu postali privatno vlasništvo, koliko je moguće u tom smislu intervenirati?

– Stjecajem okolnosti velik dio tog prostora i vrijednih građevina bio je i još dijelom jeste, u društvenom vlasništvu. Nažalost ta šansa se nije, preciznije rečeno, nije se ni htjela, vidjeti i prepoznati, neće se vidjeti ni do danas. Osnova takvog stava leži u već spomenutom Društvenom stavu, kojim je trenutačni privatni i interes interesnih skupina stavljen ispred trajnog interesa Zajednice, neminovno je imalo i ima posljedice na planiranje, korištenje i gospodarenje prostorom. Prostor je postao ključni predmet mešetarenja i prodaje, najprofitabilnija djelatnost. A kako je on do tada bio zajedničko vlasništvo (po zamišljaju Boga, a ničije novim društvenim uređenjem) postao je eldorado svih poduzetnika, željnika uspješnosti, osnova svih politika i pragmatičnih političara koji potiho i komadić po komadić nevidljivo prodaju vlasništvo svih stanovnika. Nitko ne zna što je sve prodano, a niti što još nije prodano, svi političari a posebno lokalni političari prije izbora bore se i se kunu u katalogiziranje i objavu društvenog vlasništva, no to u trenu nestane pristupom tom bankomatu. To se čini na sveopću i trajnu štetu a često za osobni sitniš, postalo je normalno i prihvatljivo ubijanje krave za šnicl a ponekad i iznutricu. Da se vratimo Lungomareu, Lungomare su pratile i prate raskošne vile i bogati zeleni okoliš. Nakon najnovijeg “oslobođenja” gotovo sve su bile u društvenom vlasništvu, no krajnje sumnjivim “povratom” i sve očitije, razbojničkom privatizacijom ti prostori budućnosti života Grada su većinom izgubljeni a preostali konceptualno zagubljeni. Tako je kao očiti primjer, nepovratno izgubljena gotovo idealna šansa novog života Lungomara, besmislenom prodajom i privatizacijom glasovite Seidlove vile Ransonnet, koja je bila u društvenom vlasništvu a na idealnom položaju i s idealnim pejzažnim okruženjem. Ne samo da je prodana privatniku, već je uz, razumu nerazumljivu pomoć, dodatnim makinacijama okućnica i povećana, a onda neprimjerenim prostornim i arhitektonskim zahvatima uništena kao materijalni spomenik kulture. Primjerenom rekonstrukcijom objekta, javnom i društvenom sadržajnom prenamjenom, mogla je biti istinski centar, nova žiža turističkog i urbanog života ne samo Opatije. Urbani kompleks koji bi spajao prostore sportske dvorane, budućeg zatvorenog bazena, krasan parkovni potez sve do Gradskog poglavarstva i Voloskog i s Lungomareom formirao jedinstvenu prostornu i funkcionalnu cjelinu kontinuiranog i cjelogodišnjeg života širokog okruženja.

Svako malo iscuri kako je neko društveno, državno, gradsko vlasništvo prostor, građevina, okućnica uspješno i “opravdano” prodano a sve za održivost i dobrobit Grada i njegovih građana. Tako se sada pojavljuje vijest i govori kako se prodaje još možda jedina i zadnja takva mogućnost urbanog i životnog servisiranja Lungomara pa i Voloskog, naime ti prostori su tik do Voloskog i mogli bi imat presudnu ulogu nužne vitalizacije tog jedinstvenog traga povijesnog urbaniteta, istinskog spomenika i spomena života ovog prostora. Eto, usprkos svega još uvijek ima takvih prostora i još uvijek TREBA VJEROVATI da će razum prevladati trenutno profitno bezumlje profita, i da ovaj prostor, i time život u njemu imaju ipak šansu…..

Recept za englesku travu

U tom smislu ima li razlike između hrvatskih gradova i gdje je tu Rijeka ?

– Razlika ima i nema, zapravo razlike postoje i ne postoje. Nema razlika u prilikama u koje danas žive, a postoje razlike u tragovima povijesnih i društvenih bespuća u kojima su nastali i u kojima se je formirao civilizacijski, materijalni i duhovni doseg njegova življa. I Ljudi, odnosno stvoreni integral dosega njihove civilizacijske i duhovne svijesti osnova su svake uspješnosti i time steknute kvalitete života. Rijeka je sigurno jedan od najvećih a od većih gradova možda i najveći istinski potencijal primjerenog razvoja u Hrvatskoj i on leži u ljudima. Sve je u rukama, u glavi u razumu tog Integrala. Današnje razvodnjavanje političkim igrama sigurno je realna opasnost spuštanja na nižu razinu stjecanja nužne svijesti, kako je svaka osnova osobne uspješnosti, uspješnost zajednice. Danas je politika više(mnogo)stranačju atomizirana i de facto partije su postale predstavništva interesnih grupa, njihova množina se njeguje, jer to omogućuje vladavinu (gospodarenje) sve veće manjine. Realnog i vidljivog rješenja nema, pogotovo u nas, jer je, ogromnim realnim razlikama u civilizacijskim i duhovnim dosezima teško dosezljiv integral nužan za, već spomenutu, svijest potrebe zajedništva kao jedine realne osnove svakog boljitka života svakog pojedinca. Ali TREBA VJEROVATI kako je to moguće, a sigurno je moguće i to samo djelovanjem i to kontinuitetom djelovanja. Jedini pravi i sigurno učinkovit je onaj recept za englesku travu – uporno godinama zalijevati i kositi.

Arhitektura preprogramirana na dizajn

Imate nevjerojatno jednostavna, čista i logična rješenja, je li to generacijski kod? Kako danas Vaši mlađi kolege doživljavaju prostor i intervenciju u njemu?

– To je vjerojatno posljedica gena, ali sigurno najviše odgoja i školovanja (možda i horoskopa – djevac sam!). Odgojen sam strogo na funkciji kao osnovi arhitektonskog djelovanja a to danas uistinu više ne igra neku važnu ulogu. Danas arhitektonsko djelovanje ima potpuno drugu ulogu i drugi smisao i zadatak. Danas funkcija u biti nije važna, to rješavaju tehnolozi, konstrukciju čista tehnologija, koja omogućuje realizaciju i najneracionalnijih i najbesmislenijih graditeljskih tvorevina. Racionalnost za arhitekturu s velikim A je nepotrebna, dapače suvišna prepreka, arhitektura je preprogramirana na dizajn i to današnju ulogu dizajna- uvijek i permanentno novo i “originalno” oblikovanje a sve u službi proizvodne industrije i tržišta kojemu je jedini cilj Profit.- je li to dovoljno jasan odgovor na postavljeno pitanje?!? Možda može pripomoći formulacija osnovne uloge smisla i mjesta arhitekta u Društvu. Arhitekt, sintezom svih znanja, materijalizira prostorne potrebe životnih čovjekovih potreba i to uvijek čini i uvijek je činio kao najvjerniji služnik svog Vremena i Društva.

Besplatni savjeti

Još uvijek ste vrlo aktivni, kažete kako to nije ni potreba ni obaveza već virus?!

– Rekoh kako je moja aktivnost posljedica neizlječivog virusnog oboljenja, naime nikad nisam stekao, formirao ili “zaslužio” neki hobby. Znam jedino raditi ili misliti, to moje čitanje uloge i smisla arhitektonskog djelovanja kako sam već prethodno opisao, a što je danas potpuno anohrono, nerazumljivo i nikom potrebno. Tako zapravo nikom ne trebam. Izmišljavam “djelovanje”, besmislenim, bolje rečeno beskorisnim sudjelovanjem na društvenim mrežama (fb), a uporno nudim i pomalo radim i projekte kuća i adaptacija prijateljima i rijetkim klijentima koje mogu savladati svojim arhaičkim načinom i oblikom rada (crtanjem rukom na A3 crtačkoj tabli), nudim besplatne savjete, projekte adaptacija kuća i okućnica svim Vološćanima koji dnevno “osuvremenjuju” svoja prebivališta. Nažalost, najčešće nerazumljivo neprimjereno, nefunkcionalno, pa i neracionalno, dakako neuspješno.. Nitko se nije ni javio. Isto to nudim i mjesnim zajednicama i Gradu, isto tako neuspješno …kao što rekoh nikom potreban!

Često na društvenim mrežama objavljujete pogled sa svog vološćanskog prozora, što za Vas on znači?

– …da, već 20-tak godina sa svog radnog stola, na kojem zapravo najviše i radim tih zadnjih 20-tak godina, smještenog tik uz prozor, radim i gledam isti Pogled. Pogled koji je uvijek drugi i drugačiji, nekad i iz minute u minutu drugačiji, koji uvijek drugačije takne i potiče drugačije misli na rad, a i na realnosti života. Ukazuje da je Pogled život…Povremeno to snimim i podijelim. Reakcije su ponekad brojem i komentarima uistinu iznenađujuće …