Pred dvije godine naš ugledni psihijatar prof. dr. Veljko Đorđević upozoravao je na teške posljedice koje bi pandemija koronavirusa mogla ostaviti na psihičko zdravlje građana. Danas smo nešto bliži kraju pandemije, ali su izazovi pred nama višestruko veći, a stres kojem smo dosad bili izloženi zbog koronavirusa multiplicirao se uslijed ruske agresije na Ukrajinu i mogućeg širenja ratnog sukoba.

S prof. Đorđevićem razgovarali smo o tome kako se naši građani nose s kumuliranim stresom i što učiniti da šteta po naše mentalno zdravlje zbog okolnosti u kojima smo se svi zajedno našli, bude što manja.

(Ne)vidljive pukotine

Dvije godine pandemije koronavirusa su za nama, znamo li kakve je ona psihičke posljedice ostavila na hrvatske građane?

– S obzirom na to da pandemija još uvijek traje i ne znamo koliko će trajati, ne mogu točno reći o razmjerima psihičkih posljedica na hrvatske građane, niti smo imali prilike i vremena da s odmakom proučimo i istražimo sve njezine posljedice.

Nažalost, sa sigurnošću već danas mogu reći da su posljedice ogromne i da će biti dugotrajne, a od prvog dana pandemije upozoravam da će pandemiju bolesti COVID-19 pratiti pandemije psihičkih poremećaja.

Teško je i nabrojati sve moguće uzroke nastanka ili pogoršanja psihičkih poremećaja koji su povezani s pandemijom, od obitelji koje su izgubile svoga člana, a nisu se imali prilike oprostiti, pacijenata koji su preboljeli teški oblik bolesti i bili na respiratoru, zdravstvenih djelatnika koji danonoćno skrbe o oboljelima, direktnog učinka koronavirusa na mozak i mentalno zdravlje, strahova od zaraze, epidemioloških mjera koje su uključivale socijalnu distancu i izolaciju, online nastave, prestanka uobičajenih socijalnih aktivnosti, rada od kuće i naravno svih ekonomskih posljedica zbog rada i života u novim okolnostima, ali i prave infodemije s često serijom negativnih vijesti.

Želim naglasiti da su emocionalne reakcije građana često bile normalna reakcija na nenormalnu situaciju, a ne nužno psihička bolest. Isto tako, treba reći da posljedice po mentalno zdravlje nisu samo direktne u smislu nastanka depresije, anksioznosti s razvojem fobija, paničnih ataka ili opsesivno-kompulzivnih simptoma, simptoma PTSP-a, žalovanja, poremećaja prilagodbe, nesanice i drugih.

Kako je mentalno zdravlje dio općeg zdravlja, ovi psihički faktori sigurno su doprinijeli i pogoršanju tjelesnog, socijalnog i duhovnog zdravlja, jer sve ove četiri komponente su bitne i u zdravlju i u bolesti osobe.

Uvijek ponavljam kako nema zdravlja bez mentalnog zdravlja, a mentalno zdravlje pojednostavljeno rečeno obuhvaća sposobnost da možemo voljeti, raditi i uživati. Koliko je danas hrvatskih građana koji to mogu i koji se osjećaju sretni i zadovoljni?

Tek ćemo u narednim godinama otkrivati sve pukotine koje su ostale nakon ove pandemije, ako ona prođe, a želim vjerovati da je na izmaku. Ne samo pukotine vezane uz mentalno zdravlje, već i uz razinu obrazovanja, demografsku i ekonomsku situaciju.

Tko je u tom smislu najviše stradao u pandemiji?

– Ne mogu odgovoriti jednoznačno na ovo pitanje. Uvijek naglašavam da ne postoje dvije iste osobe, niti iste psihološke reakcije na istu situaciju. Svaka osoba ima neki svoj osobni »make up«, neke svoje mehanizme obrane i kontekst u kojem i kako živi. S jedne strane, svi smo stradali, jer smo dvije godine u situaciji koja nije uobičajena, od najmanje djece do najstarijih starih.

Pogledajmo se svi zajedno, ali i svaki ponaosob, iznutra i razmislimo jesmo li psihički isti kao što bili prije pandemije. Što smo izgubili i jesmo li išta dobili? Stradali smo i kao pojedinci, i kao zajednica na globalnoj razini.

Ipak, osobno mislim da je najteže onima koji su izgubili svoje bližnje zbog bolesti, a njih je više od 15.000, koji imaju teški post-COVID sindrom jer su imali težak oblik bolesti pa i bili na respiratoru, ali i oni koji su izgubili radna mjesta i imaju ogromne egzistencijalne probleme.

Stres za stresom

Je li riječ o trajnoj šteti koju nam je pandemija nanijela, ili ćemo se od nje moći oporaviti u nekom vremenu?

– Iskreno vjerujem i nadam se da se ne radi o trajnoj šteti, jer nam povijest pokazuje da je čovjek sposoban preživjeti i oporaviti se i nakon najvećih kataklizmi. Naglašavam i da će jedan dio ljudi nakon stresa i traume imati i posttraumatski rast nakon krize te će i nakon ovoga izaći još čvršći i otporniji.

Međutim, razina štete ovisit će i o tome je li na vrijeme osoba koja ima psihičke smetnje zatražila pomoć te kakva joj je pomoć pružena, i je li uopće pružena. Zbog toga od početka pandemije javno govorim da stanemo svi u istu kolonu i da se svi stručnjaci iz mentalnog zdravlja uključe u pružanje psihološke pomoći na svim razinama.

Posebno je velik problem što se hrvatsko društvo, koje je već pretrpjelo posljedice Domovinskog rata i tranzicije na mentalno zdravlje, suočilo i s razornim potresima, a zadnjih par tjedana i sa svim emocionalnim reakcijama na ratnu situaciju u Ukrajini.

Na taj način imamo stres za stresom, što će neminovno dovesti do još većih i dugotrajnijih posljedica čije razmjere još ne možemo predvidjeti. Nažalost, iako smo ovo stoljeće nazvali »stoljećem uma«, čini mi se da je od tog uma u ovoj prvoj četvrtini stoljeća malo toga realizirano.

U našim životima više gotovo i nema relaksacije, jedan stres zamjenjujemo drugim, a relaksacija i trenuci sreće su mnogim ljudima sve rjeđi. Zato trebamo puno uložiti da čuvamo naše mentalno zdravlje odmah i sada, jer svi smo mi tu s ograničenim kapacitetima.

Nije floskula kada kažem da treba uživati u malim koracima, u intimnim trenucima, u ljubavi, sportu, poslu, hobijima, odmoru, prirodi… Danas je teško zaustaviti naše unutarnje dijaloge koji su često negativni jer kontekst u kome živimo utječe i na naše misli i osjećanja. Ipak, treba to osvijestiti i nastojati ove dijaloge činiti pozitivnima ako želimo ostati zdravi.

Našli smo se u strahu od nuklearnog sukoba ili širenja rata na našu zemlju, što nosi i veći osjećaj ugroženosti od koronavirusa, od kojeg smo se mogli na neki način »braniti«. Kako se ovaj novi stres manifestira u ljudskom mozgu?

– Ovo je teško pitanje, jer je sasvim drugačija reakcija mozga na akutni stres koji imamo, na primjer, pred ispit, stresa vezanog uz moguću zarazu i reakcije mozga i tijela na ugrozu vezanu uz nuklearni rat.

Još uvijek se navikavamo na stres koji je uzrokovao oku nevidljiv neprijatelj koji se često mijenjao i mutirao kao što je virus COVID-19. Ali, kako si predočiti mogući nuklearni rat? Od bačenih atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki prošlo je sedamdeset i sedam godina.

Većina ljudi su to samo gledali na televiziji ili sada na novim medijima, iako je taj strah ipak prisutan stalno, jer desetljećima svjedočimo utrkama u naoružanju. Zadnjih tjedana bombardirani smo medijskim informacijama o mogućim nuklearnim katastrofama ili sukobima i naravno da se to čini nekima potpuno nestvarno, a neki su paralizirani od straha od smrti i uništenja.

Osobno mislim da bi nuklearni rat bio i početak kraja ove civilizacije koju poznajemo, a ne mogu ni zamisliti svijet nakon nuklearnog rata. Slušajući i gledajući ove političke igre i igre moći u svijetu, pitam se je li im zaista ponestalo zdravog razuma i jesu li svjesni kakve opasne igračke imaju u rukama. Stalno govorim o kreaciji i destrukciji.

Nažalost, gledam destruktivce kojima je samo do igara moći i ne razmišljaju o napretku, kreaciji i budućnosti, i žao mi je što je toliko osoba s narcističkim i psihopatskim, odnosno antisocijalnim poremećajima ličnosti na vrhu piramide moći.

Oni ne mogu shvatiti da je budućnost u »i«, dakle »i ja i ti«, a ne u izboru »ili-ili«,ili »ja ili ti«. Ovakve maligne, destruktivne kompeticije spadaju u sferu tanatosa, a ne erosa. Kolektivni, civilizacijski tanatos, sumrak civilizacije koji ne bi trebao biti svojstven Homo sapiensu koji misli čeonim režnjem mozga, nego je možda bliži onima koji misle i osjećaju primozgom ili leđnom moždinom.

Treba nam više zdravog razuma, a osobito u centrima moći. Tehnologija će i dalje napredovati, ali se bojim da su odnosi zakržljali. Političari se nalaze na da bi se dogovorili i nešto zaključili, nego samo da bi se dogovarali.

Znate, u socijalizmu je bila jedna uzrečica kako nas nitko ne može tako malo platiti kako mi možemo malo raditi. Gledam baš to u ovim jalovim svjetskim dogovorima. Ali, isto tako želim poručiti da ne treba raplamsavati strah od nuklearnog rata niti o tome stalno govoriti, jer će to značajno ugroziti mentalno zdravlje.

Eksplozija sjećanja

Kako se sada osjeća stariji dio populacije koja pamti Domovinski rat, i prošla je ratne strahote kakve danas prolazi Ukrajina? Za njih je ovo ponovno proživljavanje traume…

– Nisu to samo stariji, već osobe raznih dobi, jer je i puno djece na razne načine stradalo u Domovinskom ratu kao izbjeglice, prognanici, djeca su bila izložena direktnim ratnim aktivnostima, a oni su sada u srednjim godinama.

Svima se njima sada, početkom novih ratnih aktivnosti, može dogoditi retraumatizacija. Neke osobe koje do sada uopće nisu imale simptome jer su potisnule sjećanja iz Domovinskog rata, možda će tek sada doživjeti eksploziju sjećanja i simptoma, a oboljeli od ratom uzrokovanog PTSP-a imaju značajno veći rizik od intenziviranja simptoma.

Zato pozivam na oprez cjelokupnu našu zdravstvenu skrb, jer treba posvetiti posebnu pažnju toj vulnerabilnoj populaciji oboljelih, za koje su mnogi krivo mislili da su izliječeni.

PTSP je kronična i recidivirajuća bolest, a često je dovoljna i samo mala iskrica da se vrate simptomi. Ovo ratno stanje u Ukrajini je strašno velik okidač za pogoršanje stanja. Razmišljajmo odmah kako im pomoći i kako komunicirati s njima.

S druge strane, od prvog dana govorim i o potrebi psihološke pomoći za izbjeglice iz Ukrajine, a naglašavam i da sve ovo mogu raditi samo oni koji to znaju i koji to vole.

S druge strane mlađe generacije nisu doživjele rat i nemaju to iskustvo, ali su iz dugotrajne izolacije bačeni u novu prijeteću situaciju, koja je sada i za njih jednako rizična kao i za starije. Kako se to na njih odražava?

– Teško i na razne načine, jer im je »otkinut« normalni dio njihovog rasta i razvoja. Kod mentalnog zdravlja djece i adolescenata najvažniji je čimbenik dob u kojoj se nešto događa, tako da će sve ovo različito pogoditi vrtićku djecu, osnovnoškolce ili adolescente.

Mislim da učenje online nikad ne može zamijeniti učenje i nastavu uživo, kao što se ni emocionalni razvoj ne može kvalitetno odvijati uz sve mjere izolacije i kontakta putem novih tehnologija.

Mladi s kojima radim kao nastavnik su često manje uplašeni, a više bijesni i pitaju me kakvu im to mi stariji Zemlju ostavljamo u naslijeđe! Što smo to napravili zadnjih desetljeća s našim planetom i kako da oni žive u njemu svoje najljepše godine.

Civilizacijska prekretnica

Čovječanstvu se događa da iz jedne zone komfora i solidnog životnog standarda, u kojoj se razvijeni svijet nalazi već gotovo stoljeće, dolazi na prekretnicu u kojoj nam prijeti ne samo rat, nego i posvemašnji gubitak života na kakav smo navikli. Cijene benzina bezglavo rastu, poskupjet će hrana, moguće su nestašice. Život po svemu sudeći više neće biti ugodan kakav je dosad bio. Kako će se to odraziti na sve nas?

– Ne znam, ali sam osobno unatoč svim ovim teškim pitanjima ipak optimist. Već nekoliko godina govorim o tome da smo na civilizacijskoj prekretnici, a citirat ću nekoliko svojih rečenica iz posljednjeg romana »Svitanja« koji sam napisao upravo u vrijeme pandemije i potresa:

Koliko različitosti na zemaljskoj kugli koja pripada svima nama! U isto vrijeme toliki ratovi i glad, uz obilje hrane koja se baca, uništavanje prirode do iznemoglosti…

Zašto ljudski mozak, za koji sam vjerovao da može sve kontrolirati, dopušta ovu raščovječenost? Je li to rijeka bez povratka? Jesmo li dovoljno jaki da se konačno trgnemo kao ljudi?

Treba nešto učiniti da se svi zajedno pogledamo iznutra kao pojedinci i kao društvo, da vidimo odakle smo krenuli, kako i kamo idemo, koliko osjetimo jedni druge i koliko smo spremni jedni drugima pomagati da bismo zajedno koračali.

Ovo vrijeme krize može nam pomoći da se sve pukotine u društvu koje postoje dugi niz godina, konačno zatvore i ispune nekim drugim, zdravim sadržajima. Čovječanstvo od uništenja mogu spasiti jedino emocije i empatija.

Očekujem da ćemo postati svjesniji što znači život, početi cijeniti sve naše prethodnike, osobito vlastite roditelje, i shvatiti da sve što smo stvorili može u trenutku i nestati. Želim vjerovati da ćemo još više osvijestiti da mi trebamo prirodu, a ne priroda nas.

Osobno cijeli život promišljam i pišem o nepravdama koje gledam oko sebe i postupcima u svijetu koji nam nisu na ponos. Ja sam kao dijete vjerovao u bolji svijet, čak i mahao zastavicama, a onda postupno shvaćao koliko smo zapravo izloženi manipulacijama raznim vlastodršcima u zemlji i svijetu.

Vlast je velik izvor moći i slasti, a korupcija više nije sporadična, nego masovna pojava. Kako se najbolje nositi s korupcijom, ne znam. Sve ćemo mi ovo nekako preživjeti, a nadam se da će se naše nove generacije izboriti za pravedniji i pošteniji poredak u kome će biti mjesta i kruha za sve Zemljane.

Jer kao civilizacija dobrote, to i zaslužujemo. Da bi smo se digli, često prvo trebamo potonuti, i iako to nekad izgleda kao dugo putovanje u noć, kriza uvijek pruža i mogućnost izlaska i rasta.

Uvijek se treba nadati najboljem. No, kad pojedinac nema nikakvog utjecaja na globalna zbivanja, što treba činiti da sačuva mentalno zdravlje i iz svega izađe sa što manjom traumom? Kako si možemo pomoći?

– Okrenuti se sebi, ali i prijateljima, partnerima, obitelji i više nego ikada ulagati u socijalni kapital, koji obiluje dobrosusjedskim odnosima i životom u zajednici jednakih i ravnopravnih ljudi koji će živjeti od svog rada i uspjeha.

Svaka vrsta nepravde boli i smeta u bilo kakvom obliku, bez obzira na to gdje se i kome se na svijetu događa. Ljudi smo i to dobro osjetimo, zato ponovno naglašavam rečenicu koju spominjem u svakom medijskom istupu: Čovjek je čovjeku lijek!