Hrvatsku je krajem prošle godine iznenadio hripavac, gotovo zaboravljena zarazna bolest, od koje smo imali 4.151 zaraženog krajem 2023. godine, a tek krajem siječnja ove godine broj zaraženih počeo se smanjivati. Prema broju slučajeva hripavca u jednoj godini došli smo gotovo do brojke od prije nego što je započela primjena cjepiva protiv te bolesti.

To se dogodilo 1959. godine, do kada je godišnje bilo više od 8.000 oboljelih, od kojih nekoliko desetaka smrtnih slučajeva. Nakon početka cijepljenja hripavcem je godišnje bilo zaraženo četrdesetak ljudi, podaci su HZJZ-a. Više od četiri tisuće zaraženih pokazuje kako je procijepljenost koja je nužna za primjerenu zaštitu stanovništva previše smanjena nakon priča o »opasnostima cjepiva«, čiji smo vrhunac doživjeli tijekom pandemije COVID-19.

Liječnik je ključan

Iako se cjepivo zbog sprečavanja mnogih bolesti koje su nekada bile veoma raširene i odnijele mnoge živote smatra jednim od najvećih javnozdravstvenih dostignuća, u posljednje vrijeme svjedočimo porastu skepticizma i padu stope procijepljenosti kod djece, što kao posljedicu ima povratak bolesti koje su u prošlosti bile gotovo iskorijenjene. Suzbijanjem dezinformacija u javnom prostoru bavi se medicinska struka, kao i druge struke koje imaju veze s javnozdravstvenim akcijama, ali građani informacije trebaju dobivati prvenstveno od svog liječnika, jer većina istraživanja pokazuje da je pacijentu važno što njegov liječnik misli.

– Moramo ojačati svoju ulogu i prepoznati da je ona još uvijek važna, možda i više nego što nam se čini. Roditelji ipak vjeruju pedijatru svog djeteta. Kada je pedijatar primarni liječnik djece, procijepljenost djece je bolja nego kada su drugi zdravstveni djelatnici primarni liječnici djece, rekla je predsjednica Hrvatskog pedijatrijskog društva prof. dr. sc. Aida Mujkić. Pedijatri trebaju vrijeme za komunikaciju s roditeljima i djecom. S obzirom na to da u u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nedostaje više od 80 pedijatara, nema dovoljno vremena za potrebnu komunikaciju, pa tako ni za informacije o cijepljenju te odgovaranje na pitanja roditelja ili staratelja. Mnogi pedijatri koji danas rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti su u visokoj životnoj dobi i nužno je specijalizirati mlade liječnike za primarnu pedijatriju, a i tu se javlja problem preopterećenosti liječnika koji odbija one koji biraju specijalizaciju.

– Ako je za nekoliko roditelja koji se protive cjepivima potrebno izdvojiti sat vremena za razgovor, obrazlaganje činjenica i argumente, a pred vratima je 50 djece koja čekaju pregled, to nije realno izvediva situacija. U primarnoj pedijatriji kolege otežano provode preventivni dio, jer su zagušeni akutno bolesnom djecom, posebno zimi kada je prisutan povećan broj posebno respiratornih infekcija. Čekaonice su pune i to ide na uštrb preventivnog rada. Velika je odgovornost onih koji raspisuju specijalizaciju jer specijalizacija traje pet godina i moramo na vrijeme djelovati, rekla je Mujkić.

Lekcije iz prošlosti

Sve bolesti imaju posljedice na psihičko, socijalno i fizičko zdravlje. Čovjek kada dobije gripu muči se jer ga sve boli, pritom se ne može rekreirati, ići na posao, bolesno dijete ne ide u školu, ne druži se s vršnjacima… Smrtnost je najdrastičniji pokazatelj, ali posljedice i utjecaj obolijevanja na život su različiti. Kada su u pitanju bolesti koje su davno iskorijenjene, oko sebe već godinama nemamo primjere ljudi koji od njih boluju. Današnje generacije nemaju takvo iskustvo, ali u razgovoru sa starijim članovima obitelji moguće je čuti i to koliko je nekada djece bilo rođeno, a koliko ih je zbog zaraznih bolesti umrlo u ranom djetinjstvu. Gotovo svaka obitelj ima takvo iskustvo iz prošlosti.

– To su objektivne činjenice – ljudi su, osobito djeca, gubili živote, patili ili ostajali invalidi. Recimo svi oni koji su kao djeca preživjeli pertusis (hripavac), odnosno magareći kašalj ili kukurikavac, kako se bolest naziva u našem narodu, sjećaju se koliko je to neugodna bolest. Čovjek bi danas trebao razmišljati i o tome je li nužno da djeca pate zbog nečega što možemo spriječiti. Hripavac uzrokuje intenzivan kašalj, osjećaj gušenja, povraćanje… Je li potrebno izložiti djecu takvoj patnji? Prije uvođenje antibiotske terapije i cijepljenja, ova teška bolest je uzrokovala više smrtnosti male djece nego bilo koja akutna zarazna bolest. Da ne spominjemo komplikacije kao što su konvulzije i encefalopatija, posebno kod mlađe dojenčadi. Nema potrebe da ponovo oko sebe gledamo djecu koja umiru da bismo vjerovali da zarazne bolesti zaista postoje, kao i da su njihove posljedice vrlo ozbiljne, rekla je Mujkić predstavljajući primjerom važnost cijepljenja protiv zaraznih bolesti.

Cilj – zdravo dijete

Neki su građani, ipak, toliko duboko u svojim uvjerenjima protiv cijepljenja, da neće prihvatiti nijedan argument. No većina je na vagi i njima treba argumentima i objašnjavanjem pomoći da donesu ispravnu oduku za svoje dijete. Antivakseri postoje otkako postoji cjepivo, samo su u nekim razdobljima manje, a u nekima više aktivni. Važno je da roditelji budu svjesni da djeca imaju pravo na zdravlje, što je potvrdio i Ustavni sud 2014. godine, kada je donio odluku da je pravo djeteta na zdravlje iznad prava roditelja na izbor.

Strogo poštovanje propisa jedan je od mehanizama koji ima utjecaja na populaciju, a umjesto kažnjavanja, metoda čiju Mujkić učinkovitost vidi na djelu jest uvjetovanje nekih prilika ili usluga cijepljenjem.

– Mi ne želimo sankcionirati roditelje, želimo da oni cijepe djecu. Cilj je imati živu i zdravu djecu koja mogu razviti svoj potencijal. Već postoje odredbe koje je potrebno dosljedno provoditi – primjerice Program zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjim vrtićima određuje da prije polaska u vrtić dijete treba biti cijepljeno prema Programu ob­vez­­nih cijepljenja. To treba dosljedno provoditi. Roditelji antivakseri koji ne dobiju potvrdu za upis u vrtić od pedijatra zbog toga prave pritisak, mijenjaju doktore… Oni koji se protive cijepljenju spominju primjere država u kojima cijepljenje nije obavezno – činjenica je da takve situacije postoje, ali ako nisi cijepljen, ne možeš su upisati u školu, dobiti studentski dom… Kazne nisu jedino rješenje. Propisi su dobar smjer, a oni trebaju biti takvi da građani shvate da im, u najmanju ruku, nije zgodno ne pridržavati ih se, rekla je Aida Mujkić.

– Postoji dijapazon mogućih mjera, ali je pitanje koliko smo mi na njih spremni. Primjerice, plaćanje liječenja ako se oboli od bolesti protiv koje nije provedeno cijepljenje, nema dječjeg dodatka ako dijete nije cijepljeno. Dakle, nećeš platiti kaznu, ali ako ne poštuješ zakon – nema doplatka, vrtića, škole… Neke države djeluju tako da se neki benefiti ne mogu ostvariti ako se ne poštuju pravila koja je država zadala, rekla je Aida Mujkić.

Zdravstvena (ne)pismenost

Edukaciji o važnosti cijepljenja trebalo bi pristupiti s više strana. Nužan je porast zdravstvene pismenosti i upućivanja roditelja i djece na pravi izvor informacija. No, potrebna je i visoka razina medijske pismenosti, kako bi i djeca i odrasli znali razlučiti kvalitetu informacija koje dobivaju, kao i pouzdane od nepouzdanih izvora. Za povećanje svake vrste pismenosti nužan je obrazovni sustav, rekla je Mujkić.

– Nakon obavezne osnovne škole, u gimnaziji imamo biologiju, a u strukovnim školama učenici nemaju sadržaje iz biologije i zdravlja ljudi. Nakon 15. godine brojni učenici ne čuju ništa iz provjerenih izvora, od svojih nastavnika, o funkcioniranju svog tijela, nego se informiraju putem medija različitih vrsta. Moramo iskoristiti obrazovni sustav u kojem djecu opterećujemo nizom nepotrebnih informacija, a ne učimo ih stvarima koje mogu sačuvati zdravlje i spasiti život, istaknula je. No, osim tradicionalnih izvora zdravstvenih informacija treba koristiti i suvremene mogućnosti – na primjer tu su brojni influenceri koji na društvenim mrežama imaju velik broj pratitelja. Takvi ljudi imaju utjecaja na svoje pratitelje, a neki bi od njih vjerojatno bili zainteresirani za sudjelovanje u javnozdravstvenim kampanjama. Svaku priliku treba iskoristiti, kaže naša sugovornica, pa tako i zainteresirane nevladine udruge, ali i religijske ustanove, jer svi oni imaju utjecaja na velik broj ljudi. Postoji i druga dimenzija cijepljenja djece, a to nije briga samo za vlastito dijete, nego i za drugu djecu koja možda cjepivo ne smiju primiti.

– Djeca kojima je imunitet oslabljen, koja boluju od neke teške bolesti i ne smiju se cijepiti, zdravstveno su ugrožena ako ostala djeca nisu cijepljena. Velik broj ljudi ne razmišlja o tome da možda u vrtićkoj grupi, parku u kojem se dijete igra, među prijateljima ili u obitelji neko dijete ima imunodeficijenciju ili malignu bolest zbog koje se ne smije cijepiti. Ta su djeca tu među nama i trebamo ih zaštititi. Mislim da još imamo veliku dozu empatije, ali mnogi ne shvaćaju da aktivnim nedjelovanjem nekoga mogu ugroziti. Ne možemo reći da ljudi nisu skloni pomoći, ali mislim da ne prepoznaju rizik, rekla je pedijatrica. Ako se nepovjerenje u cjepiva nastavi širiti, posljedice bi za budućnost djece i opće populacije mogle biti katastrofalne. Naime, povećanjem broja necijepljenih neće se ostvariti kolektivni imunitet i sve veći broj djece, a i odraslih, bit će ugrožen.

U primarnoj pedijatriji kolege otežano provode preventivni dio, jer su zagušeni akutno bolesnom djecom, posebno zimi – Aida Mujkić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Nepovjerenje u znanost

– Nedovoljna cijepljenost dovodi do toga da populacija neće biti zaštićena, a u slučaju kada je velik broj oboljelih događaju se teški klinički oblici i smrtni slučajevi. Nadam se da se to neće dogoditi. Mi cijepimo protiv jedanaest bolesti, neke druge države cijepe i više. Nova cjepiva uvodimo vrlo sporo, nema odluka naprečac, stoga je naš kalendar cijepljenja prilično konzervativan. Bilo je rasprava o cjepivu protiv tuberkuloze s idejom da se ukine, ali je procijenjeno da još nije vrijeme, dok su velike boginje eradicirane, pa se protiv njih danas više ne cijepi, jer nema potrebe. Epidemiološka se situacija prati. No, stvari se lako mogu pogoršati, a teško se popravljaju. Cijepljenost lako može pasti, ali se ne smije odustati, nemamo pravo ne zaštititi djecu. Nama kao stručnjacima je to obaveza, rekla je Aida Mujkić.

– Često se čuje da je cijepljenje žrtva vlastitog uspjeha. Javnost se nije susrela s posljedicama brojnih bolesti, a kada je cijepljenje započinjalo, naši roditelji bili su presretni jer su imali nešto čime su mogli zaštititi djecu – oni su vidjeli posljedice koje bolesti donose. Unatoč socioekonomskom napretku, ne prepoznaje se da su ljudi nositelji i prenositelji određenih mikroorganizama i ako cijepljenjem ne stvaramo otpornost populacije, ti mikroorganizmi uzrokuju bolest. U kontekstu suvremenog svijeta, globalizacije i migracija, rizici su sve veći. Mi imamo problem nepovjerenja i nevjerovanja u znanost, u institucije, jer građani imaju stav da su svi »uhljebi«, da svi imaju materijalni interes… A takav stav se ne rješava kognitivnim činjenicama. Treba vratiti povjerenje, a to je dug proces. Ljudi govore o čipovima u cjepivu, a nitko se ne pita što je u infuziji koju će dijete primiti kada oboli, u antibiotiku, drugim lijekovima koje će tada dobiti… Čip je, dakle, samo u cjepivu, ni u čemu drugom, primijetila je Aida Mujkić.