Bila je to godina u kojoj se neprestano moglo čuti da je ona iduća superizborna jer će hrvatski građani u razmaku od svega nekoliko mjeseci birati zastupnike u Saboru i Europskom parlamentu te predsjednika Republike.

Stoga je normalno da su sve političke opcije grozničavo fokusirane na 2024., u kojoj je ulog  zaista ogroman. Neke će političke karijere sigurno doživjeti (novi) uzlet, dok će druge pretrpjeti težak udarac, možda se i ugasiti. Puno se toga događalo u 2023. Hrvatska je ušla u Schengen i uvela euro. Napokon je s mrtve točke pokrenuta obnova objekata srušenih ili oštećenih u potresima još prije tri godine. Afere su se redale munjevitom brzinom, problem ih je bio i sve pohvatati. Naprasno su, zbog više sile, smijenjena dva ministra, Mario Banožić i Davor Filipović.

Svinjska kuga je, s političkim dekorom, harala Slavonijom. Oporba je povremeno nastupala ujedinjena, kao kada su njezini zastupnici skoro sat vremena lupali u sabornici kako bi ometali premijera Andreja Plenkovića u iznošenju izvješća Vlade, a nerijetko su se i pojedine njezine stranke žestoko međusobno obračunavale, posebno Most i Domovinski pokret. Na ljevici nije bilo sukoba, ali je i izostao dogovor o zajedničkom izlasku na parlamentarne izbore jer je Možemo!, pomalo svisoka, odbio SDP.

Andrej Plenković / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Predsjednik Zoran Milanović bio je u političkom ratu protiv Plenkovićeve vlade, čak je na inicijativu opozicije tražio sazivanje ljetne izvanredne sjednice Sabora, ali u smiraju godine se gotovo utišao. Sve se ovo, međutim, barem što se tiče stranaka, svelo na dvije ankete objavljene proteklih dana. One su podvukle crtu ispod 2023. i pružile HDZ-u i njegovim oponentima obilje materijala za analizu i pripremu predstojećeg izbornog serijala.

Plenković se ni ove godine nije štedio. Premijer je zbilja marljiv politički radnik. Spreman je po povratku iz Bruxellesa sa sastanka Europskog vijeća, odmah iz zagrebačke zračne luke, krenuti u Valpovo na proslavu obljetnice lokalnog HDZ-a.

Ni kada ima nešto lijepo za priopćiti, ni kada bi radije negdje pobjegao, Plenković ne izbjegava novinare. Uvijek će se suočiti s njihovim pitanjima i odgovarati, naravno, na način za koji smatra da je za njega najbolji. Tako im je u stanju i tri puta dnevno nabrojiti sva postignuća u svom sedmogodišnjem premijerskom mandatu, od spašavanja Agrokora od propasti, pada nezaposlenosti i izgradnje Pelješkog mosta do Schengena, rasta plaća, ukidanja viza za Ameriku i kupnje Rafalea. I dok su oporbenjaci udaranjem po saborskoj klupi nastojali prekriti njegovo godišnje izvješće, on je koncentrirano čitao kompletan popis vlastitih političkih uspjeha. Za kraj 2023. dobio je nagradu u obliku rezultata istraživanja prema kojem je HDZ i dalje uvjerljivo najpopularnija stranka.

Nije mu podrška baš 30 posto, kakva je nekad znala biti, ali je i s 28,2 posto daleko veća nego što je uživa drugoplasirana stranka. Unatoč silnim aferama koje su se lijepile za dužnosnike HDZ-a i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Onda je, međutim, stigla i druga anketa, koja detektira stupanj prihvaćenosti premijerskih kandidata.

Premoćno prvi

Plenković je, kao i HDZ, premoćno prvi, ali rejting mu je 26,5 posto. Podržava ga osobno, dakle, nešto manje hrvatskih građana nego stranku koju autoritativno vodi.

Moglo bi se, znači, zaključiti da se HDZ ne održava zahvaljujući djelovanju premijera i njegove Vlade, da su neki drugi razlozi posrijedi. Na to još više upućuje podatak da među Plenkovićevim podupirateljima njih četvrtina i nisu birači HDZ-a. Njega ove brojke svakako potiču na razmišljanje, ali svoju strategiju, pokazao je već to ovaj tjedan, ne namjerava mijenjati. Plenković će do izbora, kojih se još ne zna termin, posebno u vrijeme službene kampanje, nastaviti konfrontirati sve pozitivne stvari koje je on napravio i neučinkovitost opozicije koja samo priča, a ničim ne pridonosi boljitku Hrvatske.

Hoće li njemu poslije izbora Milanović dati mandat za sastavljanje Vlade, ovisi o mjeri u kojoj će rezultat HDZ-a biti približan onom fantastičnom iz 2020., kao i o snazi potencijalnih koalicijskih partnera. Teško će HDZ ponoviti 66 mandata osvojenih u pandemijskim izborima, uz iznimno nizak odaziv. Plenković je čitavu godinu demantirao postojanje interne HDZ-ove ankete koja sugerira da će ovaj put za tu stranku zastupnika biti dosta manje.

Ni rejting 28,2 posto ne jamči 66 mandata. Ne predstavlja to nikakvo iznenađenje, zasićenje vlašću iste stranke bilo bi logično, makar njezina postignuća doista možda bacale u sjenu sve što nije valjalo od 2016.

Milanović prestao skupljati neprijatelje   Stjepan Mesić je predsjednik Republike bio deset godina, dulje nego Franjo Tuđman. Ali, u sjećanju je ostao jedino po ležernoj komunikaciji, objavi transkripata razgovora svog prethodnika na Pantovčaku, od kojih je dio dospio i do Haaga, te po umirovljenju generala koji su otvorenim pismom kritizirali njima neprihvatljivu političku stvarnost. Reuters Ostavština Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, koji su u Uredu predsjednika proveli po pet godina, još je mršavija. Posljedice ustavnih promjena 2000., koje su dužnosti predsjednika Republike oduzele političku moć, nisu mimoišle ni Zorana Milanovića. Ništa važno on u četiri godine nije učinio da bi ga se po tome pamtilo, a neće ni do konca mandata. Takva je sudbina nominalnog državnog poglavara u parlamentarnoj demokraciji. Za Milanovića je 2023. ipak bila drukčija. Da, nastavio je zamornu svađu s premijerom Plenkovićem u kojoj obojica loše prolaze. Koristio je svaku priliku da bi upozorio na potrebu popravljanja političkog statusa Hrvata u BiH, ali i da bi istaknuo neslaganje s politikom Zapada u odnosu na rusku agresiju na Ukrajinu. Često se družio s veteranima Domovinskog rata, kojima je opet podijelio pregršt odlikovanja. No, dogodilo se i to da je predsjednik postigao dogovor s premijerom o ravnatelju VSOA-a i o još desetak pozicija u sektoru obrane. S početkom studenog bitno je prorijedio javne nastupe, odustao od uloge dežurnog komentatora i slijedom toga prestao skupljati neprijatelje. Umjesto Marija Banožića, u odnosu na kojeg je Milanović rado iskazivao netrpeljivost, čak gađenje, za ministra obrane imenovan je Ivan Anušić, s kojim je on odmah kliknuo. Već su se sastali na Pantovčaku, premda je premijer najavio da Anušić neće mijenjati Banožićev oštar kurs prema predsjedniku. Milanoviću kao da se, što vlastitom voljom što spletom okolnosti, stvaraju pretpostavke za lansiranje ponovne kandidature za predsjednika Republike. On je zasad suzdržan u vezi s tim, ne izjašnjava se, ali u idućim mjesecima će morati otkriti karte.

Puno je Plenković od tada prošao, putem se i fizički i politički potrošio u poslu koji bi bio užasno zahtjevan za obavljati i da premijerovo okruženje nije, iz dana u dan, bilo tako turbulentno. Zato će mu za izbornu pobjedu, a ona je za Plenkovića isključivo ostanak na vlasti, vjerojatno trebati veća pomoć partnera nego 2020. Dobra je vijest za HDZ da može računati s Domovinskim pokretom, strankom koju Plenković kontinuirano prikazuje kao rasadište desnog ekstremizma. Upitno je i kako bi se u situaciju bez jasne većine u Saboru i s rizikom novih izbora postavile još neke stranke, inače izrazito nesklone HDZ-u. Nije nemoguće da bi u takvim okolnostima Plenković stekao potporu i dijela centrističkih stranaka, recimo zastupnika s liste međimurskog župana Matije Posavca. Njegove šanse za još četiri godine su zapravo vrlo solidne.

Na Plenkoviću suprotnoj, konkurentskoj strani, nerado će se sjećati 2023. Ljevica je ozbiljno politički stagnirala. Peđa Grbin nikako se ne uspijeva dopasti široj javnosti. U spomenutoj anketi Crobarometar SDP je na 12,9 posto. Predsjednik te stranke stoji još gore, njegov ulazak u Banske dvore priželjkuje tek sedam posto Hrvata, i što je za Grbina poražavajuće, među njima je samo trećina birača SDP-a. I, last but not least, rejting premijerske kandidatkinje Možemo! Sandre Benčić, nekoliko mjeseci prije izbora, bolji je nego Grbinov, 9,9 posto.

Peđa Grbin / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Satisfakcija je to za Možemo! koji je u lipnju odbio SDP-ovu ponudu za predizbornu koaliciju, u okviru koje bi Grbin bio kandidat za predsjednika Vlade. No, ovo je uglavnom sve što je u godini na izmaku moglo obradovati čelnike Možemo!. Od kada je inače jako agilna i brzomisleća Sandra Benčić nominirana za premijersku kandidatkinju, Možemo! ne da od toga politički profitira, nego je u anketama sve lošiji. Incident na Jakuševcu i trajne nevolje sa smećem u Zagrebu, u kojem Možemo! obnaša vlast, dodatno su srozali rejting ove opcije. Završni Crobarometar ju je sa 6,6 posto smjestio na peto mjesto, nakon što se Možemo! dugo sa SDP-om borio za drugu poziciju. Šokantno zvuči i podatak da mizernih 23 posto birača Možemo! stavlja ruke u vatru da bi Sandra Benčić bila kvalitetna premijerka. Nešto je na ljevici pošlo krivo, a nije lako odgonetnuti što točno.

Foto Vedran Karuza

SDP i Možemo! energično napadaju HDZ da je korumpiran. Trude se i, naročito SDP, promovirati svoje prijedloge za rješavanje hrvatskih poteškoća, nije baš da su bezidejni. Rezultati, međutim, ako je suditi po anketama, a one su jedino mjerilo koje imamo, izostaju. Nesumnjivo je da bi predizborno udruživanje SDP-a i Možemo! konsolidiralo ljevicu, osiguralo joj bolju startnu osnovu u pokušaju smjene Plenkovića i HDZ-a. Ali, za to je kasno, ne može Možemo! napraviti korak natrag i izmijeniti odbijenicu SDP-u. Uostalom, tko bi u toj kombinaciji bio kandidat za premijera, Peđa Grbin ili Sandra Benčić? Oboje raspolažu argumentima sebi u prilog. Opet, ništa još za ljevicu nije izgubljeno, do izbora se može štošta još dogoditi što bi joj dalo podlogu za optimizam. Tko je, primjerice, mogao pretpostaviti da će Plenković biti primoran u kratkom razdoblju iz Vlade maknuti Banožića i Filipovića. Možda će, k tome, i SDP i Možemo! u kampanji doprijeti sa svojim programima do birača.

Neobična iskrenost

No, bez Mosta se nemaju čemu nadati. Iluzija je da bi ljevica samo sa strankama centra i nacionalnim manjinama mogla formirati većinu u Saboru. A, Možemo! zasad s gnušanjem odbacuje mogućnost postizborne suradnje s Mostom. Stranka Bože Petrova, specijalizirana za političko instrumentaliziranje HDZ-ovih afera, provela je 2023. u anketama uglavnom na četvrtom mjestu. I danas je tu, ali prestigao ju je Domovinski pokret. Otkud sada to? Ivan Penava nije bogomdan retoričar, ali očito nešto ima u vukovarskom gradonačelniku.

Foto Davor Kovačević

Most je prvo na proljeće otklonio Penavin prijedlog za predizbornu koaliciju, a potom se snažno angažirao u uvjeravanju javnosti da je Domovinski pokret politička ispostava zlog tajkuna Pave Vujnovca, nasljednika posrnulog Ivice Todorića. Zatim je Most sklopio savez s Hrvatskim suverenistima i time popravio položaj u Slavoniji. Domovinski pokret je, pak, paralelno s političkom defenzivom, u koju ga je natjerao i Plenković, napustio još jedan saborski zastupnik, Ante Prkačin. Ali Penava, čovjek neobično iskren za političara, sve je to nekako amortizirao i evo se Domovinski pokret došuljao do anketnih 8,4 posto. Ni samom Miroslavu Škori ne bi to pošlo za rukom. Usto Penava, unatoč Plenkovićevim žestokim optužbama Domovinskog pokreta, drži otvorena vrata postizbornoj suradnji s HDZ-om.

Čiji je potpredsjednik Anušić po preuzimanju ministarske dužnosti izjavio da bi za partnera htio upravo DP. Ako je Plenković veliki politički pobjednik 2023., onda je Penava makar mali. Iako je uzdizanjem HOS-a kroz vukovarsku Kolonu sjećanja i porukama da u njegov grad nisu dobrodošli oni koji ne poštuju tu paravojnu postrojbu u Domovinskom ratu, zgrozio i Plenkovića i liberalniju Hrvatsku. Ne da mu je to naštetilo, nego je Penava u anketi, s 11,2 posto, drugi po popularnosti premijerski kandidat. Čak ni Milorad Pupovac nije rezolutno prekrižio mogućnost sudjelovanja u Vladi s Domovinskim pokretom.

Emica Elvedji/PIXSELL

Morat će Nikola Grmoja, Miro Bulj i Nino Raspudić prokazivanje Domovinskog pokreta ubaciti u višu brzinu. Kako bilo, iza nas je uzbudljiva godina, ali pravi politički vatromet u Hrvatskoj tek slijedi. Taman će prebrojani biti glasovi jednih izbora, krenut će kampanja za iduće.

Rezime 2024. bit će bogatiji nego ikad.