Ove godine je u našoj zemlji od strane bliskih osoba ubijeno 11 žena. Za neka od tih ubojstava mogli smo u medijskim izvješćima doznati da je prethodno, kada su te žene tražile pomoć i zaštitu, u sustavu bilo velikih propusta.

To je jedno od pitanja o kojem u povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava 22. rujna, razgovaramo s dvoje iskusnih stručnjaka, dvoje psihologa riječke Udruge UZOR, koja je nedavno napunila 15 godina rada. Razgovaramo s predsjednicom Udruge Paulom Bogović i Danielom Antunovićem, koji je predsjednik UZOR-a bio prvih 14 godina.

Prije svega, Paula Bogović nam predstavlja spektar rada UZOR-a.

– Od svojeg početka, od prije 15 godina Udruga UZOR djeluje u dva programska pravca. Prvi je suzbijanje nasilja nad ženama, djecom i nasilja u obitelji, a drugi zaštita i podrška mentalnom zdravlju djece i mladih.

U prvom su SOS telefon, savjetovalište i sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji i psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji. Sve te programe provodimo kontinuirano 15 godina, no nadograđivali smo ih i proširivali dodatnim projektima.

Naprimjer, zadnjih nekoliko godina provodimo europske projekte kao njihovi nositelji, dok smo ranije u EU-projektima bili samo partneri.

Provodimo i druge projekte, ove godine npr. podršku stanovanju žrtvama nasilja nakon izlaska iz skloništa, neovisno iz kojeg skloništa, i to na način da podmirujemo stanarinu za njihov podstanarski smještaj, a naravno uvijek su im dostupne i sve ostale naše usluge, poput psihološke i pravne pomoći.

Antunović: Udruga UZOR ima što ponuditi svakom članu obitelji, od osobe koja je žrtva nasilja, do drugih članova obitelji, koji nisu direktne nego indirektne žrtve nasilja, osobito djeci i mladima, a sami počinitelji nasilja imaju kod nas psihosocijalni tretman. Te usluge smo razvijali i širili, te se one na svoj način međusobno isprepliću.

Kada prepoznamo neku potrebu, uvijek tražimo što još možemo učiniti, i tako je npr. došlo i do plaćanja troškova stanovanja ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci.

Propusti sustava

Je li naše društvo u zadnjih 15 godina napredovalo u smislu da smo osvješteniji o obiteljskom nasilju, i u sankcioniranju nasilnika?

Bogović: Ima promjena koje u različitim sektorima idu u željenim pravcima, ali te su promjene nedovoljne i previše ovise o pojedincu i organizaciji. Sustav kao sustav ima jako puno propusta, što vidimo po tragičnim posljedicama – ove godine 11 femicida.

Ima i puno propusta koji su manje vidljivi, koje mi kao udruga doznajemo od žena koje nam se javljaju. To su propusti kada žene ne dobivaju adekvatnu pomoć kada su ugrožene i trebaju zaštitu.

Naš protokol je odličan, i naši zakoni su dobri, a pogotovo će biti dobri kada se kriminalizira nasilje u obitelji, što se najavljuje učiniti. No njihova provedba previše ovisi o pojedincu.

Vidimo da je u mnogim slučajevima drastičnog nasilja bilo značajnih propusta pojedinaca koji rade u sustavu, a odgovornosti nema, posljedica za njih nema.

Npr. državna odvjetnica kaže da gdje bismo došli kada bismo zatvarali sve počinitelje nasilja. Odgovor je: došli bismo do uređenog društva u kojem bi žene i djeca bili zaštićeni. Kada bude odgovornosti, pojedinačne i ustanova, mislim da ćemo biti vrlo uspješni u pomoći, prevenciji, podršci i zaštiti žrtava.

Mislim da smo kao društvo previše neosjetljivi na nasilje nad ženama i da nakon 11 ubijenih žena ove godine nažalost neće doći do nikakve velike promjene u našem sustavu.

Razmišljam: da je ubijeno 11 muškaraca od svojih partnerica dogodila bi se revolucija – odmah bi bio oformljen stručni tim koji bi donio nužne promjene u zakonu. Mislim na to da svako nasilje nad ženama bude kazneno djelo, a ne više prekršajno, na što nas potiče Vijeće Europe, i što je naša obveza.

U nekim zemljama je tako i to daje rezultate. Kazneno procesuiranje počinitelja nasilja sigurno bi bila snažna poruka društva počiniteljima i svima onima koji to promišljaju i planiraju, a poruka bi bila i pooštravanje kazni počiniteljima. Nasilje u obitelji je često planirano djelo, jer nasilna djela se unutar četiri zida prema ženi i prema djeci čine godinama.

Ženama i djeci je potrebno osigurati snažnu podršku, siguran smještaj, koji je jedna od osnovnih podrški, ali i ostale podrške. Za sada nažalost ne funkcioniraju druge mjere, kao što su zabrana približavanja žrtvi i udaljenje počinitelja nasilja iz stana te savjetodavna pomoć i stručna podrška. Ta potonja podrška je koncentrirana samo u velikim gradovima, a u manjim sredinama nije dostupna.

Antunović: Važna je i pravovremenost, tj. da se sve što se poduzima čini žurno, bez odgode. Policija će izaći na intervenciju odmah, ali neki prekršajni postupci mogu trajati mjesecima, a kazneni traju godinama, što ne možemo smatrati pravovremenom intervencijom.

Bogović: Najveći je problem u pravosuđu. Ostali sustavi su puno ulagali u edukaciju i napravili značajne promjene, ali pravosuđe je i dalje neučinkovito.

Kad žena odlazi iz skloništa pravosudni procesi najčešće nisu završeni, ne samo brakorazvodni – koji, ako se radi i o djeci u prosjeku traju dvije godine – nego i proces za nasilje. Učinkovito pravosuđe je neophodno za zaštitu žrtve nasilja i za osudu počinitelja.

Naše društvo je tolerantno prema nasilju općenito, pa i prema nasilju unutar obitelji, prema ženama. Mi još imamo izrazito patrijarhalne stavove. Kroz neke medije, kroz komentare na društvenim mrežama najčešće će mnogi propitivati ponašanje žrtve i zbog čega je on bio prema njoj nasilan.

Politička odluka

Jesmo li ipak u nečemu napredovali?

Bogović: Iz naše perspektive, najvidljivija promjena prema nasilju u obitelji je to da nam se svake godine javlja sve više žena žrtava dugogodišnjeg nasilja. Ne radi se o tome da ima više nasilja nego se više javljaju mnoge žene koje su prije šutjele, i nisu znale kome se i kako javiti.

Antunović: Naše je društvo osvještenije, bolje se zna što je nasilje u obitelji, nasilje nad ženama, više se o tome čuje. Mnogi su prošli neke edukacije, u školstvu, policiji, zdravstvu, i ipak se svako malo dogodi da netko u sustavu nema pojma o tome koje sve ovlasti može upotrijebiti, a nije ih upotrijebio, ili vidimo da netko nije poštivao jasan protokol koji imamo.

Kao društvo smo napredovali, ali smo napravili i neke neobjašnjive korake unazad, dok neke korake koji su pred nama nikako da učinimo.

Ratificirana je npr. Istanbulska konvencija, neki koraci koji su u njoj zapisani su učinjeni, poput onoga da konačno od prošle godine u svakoj županiji postoji sklonište za žrtve nasilja. Od 25 skloništa samo ih je sedam za koje pouzdano znamo da primaju samo žene i djecu, a ostala primaju i muškarce i žene.

Taj koncept nije dobar, ali to ne znači da ne treba negdje osigurati siguran smještaj za muškarce, koji su najčešće žrtve nasilja od strane drugih muškaraca.

Bogović: Važno je da u svim županijama skloništa rade i da budu dostupna ženama i djeci. Žene dolaze u sklonište zato što im je ugrožen život.

Postoji izreka: muškarci se boje da će ih žena osramotiti, a žene se boje da će ih muškarac ubiti. O tome trebamo razmišljati kada promišljamo koliko nam trebaju skloništa za žene i djecu.

Što nam govore statistike o nasilju nad ženama od strane supruga ili partnera?

Antunović: Kada vidimo da imamo povećan broj prijava policiji, odnosno povećan broj kaznenih djela, to ne mora nužno značiti da je došlo do povećanja nasilja, nego se možda radi o boljoj osviještenosti i boljem procesuiranju počinitelja nasilja.

Lani je došlo do određenog povećanja kaznenih djela nasilja, a smanjenja prekršaja. To zapravo znači da se sada bolje tumači to što se događa, a ne da je ukupno došlo do povećanja nasilja.

Kad ćemo doći do toga da žrtve ne moraju bježati iz zajedničkog doma, nego da se nasilnika odvede?

Bogović: To je politička odluka. Ta mjera u zakonu postoji, a kada netko nadležan za provedbu odluči da će se propisivati, onda će ju suci i donositi. I sigurno će puno manje žena morati zaštitu tražiti u skloništu.

Pošteno je da počinitelj nasilja bude udaljen iz stana, a da žena i djeca ostanu i da im se osiguraju i druge mjere kako bi bili sigurni.

To je najmanje traumatično za žrtve nasilja. Ljudsko pravo na život mora biti veće od nečijeg prava stanovanja. Austrija i Nizozemska su npr. u tome jako uspješne.

Neplaćanje alimentacije

Je li naše društvo postalo bolje u skrbi za žrtve, u njihovoj zaštiti?

Bogović: Žene u skloništu najčešće ostaju oko godinu dana, što je i propisano ograničenje, ali se to vrijeme po potrebi može i produžiti.

Tih godinu dana je uglavnom dovoljno za prevladavanje traume, za oporavak, a u našem skloništu radimo dvije psihologinje i socijalna radnica. Više od 85 posto žena koje odlaze iz našeg skloništa se osamostale, a lani ih se osamostalilo sto posto.

Što je iza tako velikog uspjeha Udruge UZOR, vjerojatno najvećeg u Hrvatskoj?

Bogović: Mislim da je tako zato jer su žene dobile podršku i naš angažman u svim mogućim područjima. Naš posao je to da smo mi na neki način zastupnice tih žena – mi se skupa s njima borimo za sva njihova prava i mogućnosti koje imaju, a do kojih je ponekad teško doći.

U tome nam pomaže odvjetnički ured s kojim surađujemo, za kojeg plaćanje UZOR osigurava kroz projekte. Mislim da je u većini drugih skloništa u RH osamostaljenje žena oko 30 posto.

Dijelom je možda kod nas tako visoki postotak i zato što se u Rijeci lakše osamostaliti nego u mnogim drugim gradovima, jer Grad Rijeka ima dobar socijalni program. Mislim da je za tako visok postotak osamostaljenja zaslužan i način rada u UZOR-u i vrijednosti koje zaista živimo i sa ženama dijelimo.

To znači da smo im na raspolaganju, da smo s njima u ravnopravnom partnerskom odnosu dajući im priliku da vjeruju u sebe, da im ništa ne namećemo već se razvijaju u osobe kakve žele biti. Dakle, razlika je u pristupu.

Odgovornost nas koji radimo u sigurnoj kući je da se ne stavljamo u poziciju moći jer tako ponavljamo odnos koji je žrtva trpjela, a onda je to još gore, jer žena od nas očekuje podršku i zaštitu. Kada žene odlaze u samostalan život, mi im i dalje ostajemo podrška, ostajemo u dobrom odnosu, te one dolaze kod nas u savjetovalište, a djeca i mladi i na razne aktivnosti.

Koliki je kapacitet skloništa UZOR-a i kako žene žive nakon odlaska iz skloništa?

Bogović: Kapacitet je 10 osoba, a to u praksi najčešće znači tri žene i njihova djeca. Mislim da je to je optimalan broj za jedno sklonište, jer ženi je lakše živjeti u skloništu s druge dvije žene nego s još njih 20. Preporučila bih da bude više manjih skloništa jer bi tako za i žene i djecu bilo puno bolje.

Većina žena nema nekretnina i odlaze u podstanarstvo, a žive jako teško. Otac najčešće alimentaciju ne plaća i trebaju godine da se to riješi, tako da žena financijski sama osigurava i djecu i sebe. Moramo se diviti tim ženama, diviti se koliko su spremne trpjeti svoju tešku financijsku situaciju da bi imale mir i sigurnost za sebe i djecu.

Strašno je da se žene još uvijek godinama bore za alimentaciju.

Antunović: Neplaćanje alimentacije je nastavak nasilnog ponašanja, drugim sredstvima. I kod alimentacije bi trebalo poštivati pravilo bez odgode, odmah. Postoji propis da ako roditelj ne plaća alimentaciju sedam mjeseci, država treba preuzeti tu obvezu.

Ali čemu čekati sedam mjeseci kad je već nakon mjesec-dva jasno što se događa. Dakle, već nakon dva mjeseca bi se to moglo riješiti, kada bi se donijela takva politička odluka. Kada se o cijeni šećera može odlučiti političkom odlukom, onda se može i o alimentaciji.

Provodite i psihosocijalni tretman počinitelja nasilja. Događaju li se kod njih istinske promjene?

Antunović: Promjena je uvijek moguća. U zadnjih mjesec dana sam dva puta u gradu sreo korisnike toga tretmana, javili su mi se i zahvalili za ono što smo radili prije 10-12 godina. Zahvalili su jer su u međuvremenu smanjili upotrebu alkohola, imaju bolje odnose, komunikaciju, nisu nasilni.

Dakle, kada osoba primi stručnu podršku, moguće je da se zaista promijeni. A stručna pomoć i podrška žrtvama nasilja donosi promjenu i plodove koji se dugo ubiru. Odnos sredstava koje društvo u to ulaže i koristi koja nastaje, koju društvo kroz te pojedince ima, je nešto što se definitivno isplati.

Antunović: Radimo na tome da se osvijesti cijeli obrazac

– Prije 10-ak godina sud je iz Rijeke i okolice do 100 osoba godišnje upućivao u psihosocijalni tretman počinitelja nasilja, a zadnjih godina upućuje 30 do 40 osoba.

To znači da sud ne koristi taj mehanizam koliko bi mogao. S druge strane, imamo informaciju da policija predlaže otprilike uvijek isti broj mjera tako da je zapravo stvar u percepciji na sudu koji tu mjeru određuje.

Iz tog razloga u Udrugu UZOR se mogu javiti svi počinitelji nasilja kojima nije propisana mjera, i takvih korisnika je u Udruzi sve više.

Velika većina onih koji su upućeni dođu i do kraja prođu tretman, a nekima je bilo potrebno odrediti još neke druge mjere kao što je psihijatrijsko liječenje ili liječenje od alkoholizma.

Ukupno se procjenjuje da je uspješnost tretmana negdje oko 50 posto, ali nažalost na razini RH nemamo sustavnu evaluaciju te ne znamo kolika je stvarna uspješnost tretmana.

Uspješnost znači da su oni koji su prošli tretman prestali s fizičkim nasiljem i znatno smanjili ostale oblike nasilja prema partnericama, u obitelji.

Psihosocijalni tretman počinitelja nasilja bazira se na ideji da je počinitelj jedini odgovoran za to što čini, da su posljedice njegova odgovornost, da je to kazneno djelo, da je počinitelj jedini koji može promijeniti vlastito ponašanje – odnosno, da ono ne ovisi o drugim ljudima i njihovim reakcijama – da je počinitelj onaj koji mora prestati sa svojim nasilnim ponašanjem i usvojiti prihvatljivo ponašanje.

Kad se to tako postavi – a tretman se radi šest mjeseci – neki tu odgovornost prihvate i naprave potrebne promjene kako bi prihvatili obrasce ponašanja koji nisu nasilni.

Uvijek je najviše riječ o muškarcima, ali u jednom razdoblju imali smo i 30 posto žena upućenih u tretman, odnosno oboje su bili upućeni u tretman zato jer je sud procijenio da su se oboje nasilno ponašali. No to nije tako jednostavno.

U velikoj većini slučajeva se ispostavljalo da su žene dugo trpjele nasilje pa su u jednom trenutku prekoračile nužnu obranu ili su nakon dugo vremena uzvratile nasiljem na nasilje. Zato se u tretmanu s tim osobama radilo drugačije, pristup je bio njima prilagođen.

Fizičkom nasilju u obitelji ili u partnerskim vezama, najčešće su prethodile druge vrste nasilja, psihičko, ekonomsko, seksualno. No naš prekršajni sustav je takav da se bavi određenim događajem određenog dana, u određeni sat, pa izgleda kao da se radi o samo jednom takvom događaju, a zapravo se radi o obrascu ponašanja koji je trajao mjesecima, možda i godinama.

U tretmanu ne govorimo o jednom danu koji je predmet policijskog zapisnika i presude, nego radimo na tome da se osvijesti cijeli taj obrazac.

Neki koji su činili nasilje to osvijeste, kao i posljedice i za ženu, žrtvu i indirektno za djecu, a na kraju i za sebe. Neki koji to osvijeste zaista donesu odluku da će nešto promijeniti.

Naravno uvijek postoji i mali postotak onih koji su nasilni bili namjerno s ciljem da postignu određeni efekt, kojima nije žao što su tako postupali i što netko strašno pati, nego im je krivo što su ih u tome ulovili i imaju posljedice.

Treba omogućiti da se drugi od takve osobe maknu na siguran način i osiguraju svoj život bez nasilja, i da pružimo priliku počiniteljima nasilja koji su spremni učiniti promjenu u sebi, ističe Daniel Antunović.