ZAGREB  U Zagrebu je 3. veljače 2012. bio hladan dan, padao je snijeg. Ali, to nije bio razlog zašto se u jednom salonu hotela Panorama, u kojem je Tomislav Karamarko predstavljao kandidaturu za predsjednika HDZ-a, skupilo malo ljudi, a nitko od njih nije ništa značio u stranci.

U tu je kampanju Karamarko krenuo potpuno sam. Ovih dana, četiri godine nakon što je izabran za predsjednika HDZ-a, uz Karamarka ponovo nema nikoga. Nitko iz vodstva stranke nije osjetio potrebu da ga javno podrži. HDZ-ovci su nemilosrdni prema svojim vođama kad ne osvoje ili kad izgube vlast. S odobravanjem su slušali Karamarka dok je pričao o tobožnjih pet izbornih pobjeda HDZ-a zaredom s njim na čelu. A sada su potjerali takvog čovjeka?! U vrućici su upijali njegove teze o retuđmanizaciji HDZ-a i kroatizaciji Hrvatske, a jučer je Andrej Plenković, objavljujući da je kandidat za predsjednika, ustvrdio da je stranci nužna – revitalizacija. I vraćanje u politički mainstream. Tako je, eto, okončan Karamarkov mandat šefa HDZ-a. Sutra će njegovi bliski suradnici tvrditi da je Karamarko bio jednako loš kao Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

Političko čudo

No, o tome Karamarko nije razmišljao spomenutog dana u Panorami. Primarno mu je bilo objasniti da mu hendikep nije činjenica da je svojedobno vodio obavještajnu službu, izvlačeći pritom primjere Vladimira Putina i starijeg Georgea Busha. Ali, prisutni novinari otišli su uvjereni da su svjedočili nastupu kandidata bez ikakvih šansi da postane predsjednik HDZ-a.

Uostalom, Karamarko je devedesetih godina bio na strani Stjepana Mesića i Josipa Manolića kad su htjeli srušiti Franju Tuđmana, a 2000. je Mesiću pomogao da, s programom detuđmanizacije, pobijedi na izborima za predsjednika Republike. S ovakvom poputbinom Karamarko je, objektivno, bio osuđen na neuspjeh u konkurenciji s Jadrankom Kosor, Darkom Milinovićem, Milanom Kujundžićem i Domagojem Miloševićem. Premda je sudjelujući u kampanji za parlamentarne izbore 2011. govorio stvari koje HDZ-ovci vole slušati, recimo da se, u očekivanju pobjede Zorana Milanovića, već osjeća smrad Jugoslavije.

Međutim, dogodilo se političko čudo. Karamarko i Milijan Brkić su, do danas je ostalo nerazjašnjeno kojim metodama, okrenuli HDZ na svoju stranu. Uzaludno je Milinović ponavljao da je Karamarko izdao Tuđmana i HDZ, da je kao ministar unutarnjih poslova zataškavao korupcijske afere… Kad je u svibnju 2012., nekoliko dana prije Općeg sabora, Karamarko dolazio u sjedište HDZ-a kako bi formalizirao predsjedničku kandidaturu, u koloni iza njega hodao je niz stranačkih uglednika. Bio je to jasan znak da će Karamarko, osam mjeseci nakon što se učlanio, preuzeti HDZ. Doduše, na Općem saboru je s Kujundžićem morao u drugi izborni krug, ali gotovo svi kandidati kojima je on dao potporu, ušli su u predsjedništvo HDZ-a. Među rijetkim izuzecima bio je Drago Prgomet, izabran za zamjenika predsjednika, koji je iduće tri godine godine bio praktično jedini disonantni ton u stranačkom vodstvu. 

»SDP-ov zec iz šešira«

Protivio se Prgomet, primjerice, izbacivanju Jadranke Kosor koja se branila da nije detuđmanizirala HDZ, što joj je Karamarko stavljao na teret. Prgomet je i upozoravao da bi Brkić, kad je otkriveno da je on doslovno prepisao svoj diplomski rad, trebao podnijeti ostavku na mjesto glavnog tajnika. Karamarko je zaštitio Brkića, iako je sigurno bio svjestan da HDZ zbog tog slučaja trpi političku štetu. Nikome drugom u HDZ-u nije sporno bilo da jedna od dvije najjače stranke u zemlji za glavnog tajnika ima notornog plagijatora. »Prgomet je SDP-ov zec iz šešira«, ocijenila je krajem 2012.  Dubravka Šuica, tada potpredsjednica HDZ-a, a danas vatrena Plenkovićeva zagovornica.

Na pozitivan odjek nije naišla niti Prgometova teza da je ideološka radikalizacija pogubna za HDZ. Predsjedništvo HDZ-a oduševljeno je slijedilo Karamarka u borbi protiv »nenarodne vlasti ljudi koji nikad nisu htjeli Hrvatsku, pa je niti ne vole«. Prgomet je u veljači 2015. zaključio da sve to više nema smisla i napustio je HDZ. Pet mjeseci prije njega isto je učinila i Martina Dalić, čim je shvatila da su Karamarkove priče o reformskom programu HDZ-a samo tlapnje. Ni s Martinom Dalić nije se solidarizirao nitko iz HDZ-a.

I u okupljanju malih desničarskih stranaka Karamarko je uživao maksimalnu podršku suradnika. Brkić je prošle godine osobno potpisao sporazum s proustaškim HČSP-om, jamčeći da će njihovom Luki Podrugu osigurati ulazak u Sabor. Onda su došli parlamentarni izbori na kojima je HDZ-ova koalicija podbacila u odnosu na vlastita očekivanja i tu počinju prvi Karamarkovi problemi. Ali, amortizirao ih je dogovorom s Mostom kojim je za premijera instaliran Tihomir Orešković. Karamarko je na račun toga kao jedini kandidat na unutarstranačkim izborima dobio 90 tisuća glasova. Bilo je to prije samo dva mjeseca.

Javno negodovanje

Oreškovićeva vlada nije od starta funkcionirala, a Karamarko je javno negodovao smatrajući da je HDZ u njoj zakinut. HDZ-ovci su mu zbog toga pljeskali, govorili su mu da je koalicija s Mostom neizdrživa. Kad je odlučio srušiti Vladu, ipak nisu baš svi to radosno primili, dobio je i nekoliko kritičnih poruka. Ali, svejedno su u Saboru u četvrtak svi HDZ-ovi zastupnici glasovali protiv Vlade. No, ubrzo se pokazalo da nema parlamentarne većine koja bi kao novog premijera iznjedrila Zdravka Marića. Odluka Predsjedništva je bila preslagivanje ili prijevremeni izbori. Međutim, u trenutku kad su izgubili vlast, u Predsjedništvu HDZ-a nastalo je komešanje. Odmah su krenuli na Karamarka, jer, tako sugeriraju ankete, HDZ nema naročite šanse na izborima u rujnu. Pritisnuli su ga i on je jučer dao ostavku. U HDZ-u su krivci uvijek isključivo lideri. Članovi predsjedništva stranke poslovično sa sebe skidaju svaku odgovornost, uvjeravajući javnost da nisu ništa znali ni o čemu. Ako naslijedi Karamarka, ista će sudbina za koju godinu zadesiti Plenkovića.