ZAGREB – Tridesetogodišnji Michael Rotondo iz države New York mora u roku od šest mjeseci odseliti iz roditeljske kuće – naredio mu je tako Vrhovni sud okruga Onondaga kojem su se, već očajni, obratili Michaelovi roditelji. Dugo prije sudske tužbe svog su odraslog sina pokušavali potjerati iz roditeljskog gnijezda, natjerati ga da se zaposli i barem pridonosi kućnom budžetu, no Michael je i dalje odbijao postati samostalan. Nudili su mu i novac, samo da ode, nije pomoglo. Čovjek, naprosto, ne želi otići.

Roditelji u Hrvatskoj, nema sumnje, za svoju 20+ djecu imaju više živaca, makar manje novaca od Amerikanaca. Jer, prvaci smo na listi EU zemalja kad je kasni odlazak djece od kuće u pitanju. Prema Eurostatovim podacima za 2016. godinu, čak 72,3 posto mladih u Hrvatskoj u dobi od 18 do 34 godine živi sa svojim roditeljima, najviše u EU-u. »Prednjačimo« pred svim državama sličnog, mediteranskog mentaliteta, kojem se od maminih skuta i tatinog novčanika teško odvojiti, a svakako pred skandinavskim državama u kojima mladi hrle u samostalnost.

U čemu je kvaka?

U Finskoj s roditeljima živi 20 posto ljudi u dobi od 18 do 34 godine, u Danskoj još i manje, 19,7 posto, najmanje u Europi. U mediteranskim zemljama – Grčkoj, na Malti, u Italiji ili Španjolskoj situacija je slična kao u Hrvatskoj, no postotak se kreće oko 60 posto. I u Sloveniji s roditeljima živi oko 60 posto mladih, u Slovačkoj gotovo 70 posto, u Bugarskoj i Rumunjskoj također oko 60 posto. I u Srbiji je manje mladih s roditeljma nego u Hrvatskoj, nešto preko 67 posto, u Makedoniji nešto više, 73,3 posto.

A dok mladi Danci, Finci ili Šveđani dom u prosjeku napuštaju s 21 godinom, kod nas »tići« iz gnijezda odlete tek sa 32 godine, baš kao i Makedonci ili Crnogorci, a Maltežani. Španjolci, Grci i Talijani dom napuštaju s oko 30 godina, jednako tako Slovaci, a Slovenci pak tri i pol godine ranije nego Hrvati.

U čemu je kvaka, odnosno da li samo u našem lošem standardu, ili ipak imamo i neki mentalitetni »bug«, softversku grešku? Činjenica jest da se mladi u svijetu općenito sve manje, i sve kasnije vjenčaju, duže školuju i teže dobivaju posao – što utječe na odgađanje osamostaljivanja, no imamo, kaže poznati hrvatski demograf Stjepan Šterc, i »bug«. U Hrvatskoj, veli, kroz čitav obrazovni sustav djecu navikavamo na nesamostalnost.

– Za razliku od drugih mediteranskih zemalja, u kojima je strukovno obrazovanje barem jednako zastupljeno kao gimnazijsko, kod nas velika većina djece nakon osnovne škole završava u gimnazijama, što znači da ni nakon toga nisu spremni za vlastiti život, nemaju nikakve stručne prakse. Njihova ovisnost o roditeljima ostaje i kroz čitav studij, koji se često zna otegnuti – kaže docent na PMF-u u Zagrebu. Hrvati, zaključuje, žive specifično, više od polovice svog života provodeći neaktivno.

– Djeca odlaze od kuće nakon fakulteta – najranije s 25 do 27 godina, prosječno trajanje mirovine je 17 godina, a očekivani životni vijek za muškarce 78, odnosno 81 godinu za žene. To znači da smo neaktivni više od 50 posto svog životnog vijeka – ističe profesor Šterc, napominjući kako kod mladih nedovoljno razvijamo odgovornost.

Mnogo nezaposlenih

U Danskoj – koja uistinu prednjači i po ranom odlasku mladih iz roditeljskog doma, i po malom broju onih koji s roditeljima žive – stvari su posložene drugačije. Svaki danski student, osim besplatnog studija, od države dobiva izdašnu potporu za život, zahvaljujući kojoj već prvog dana fakulteta može odseliti od roditelja.

– Razlog zbog kojeg mladi Danci relativno ranije od ostalih vršnjaka u EU odlaze od svojih roditelja i osamostaljuju se, kombinacija je nekoliko faktora. Kao prvo, naš obrazovni sustav poučava djecu od malih nogu da postanu neovisni građani demokratskog društva. Drugo, poticaj mladim ljudima da stanu na svoje noge svakako je financijska pomoć države, posebno kroz shemu studentskih potpora, na koje pravo imaju praktički svi studenti u državi. Mnogi roditelji odlučuju financijski pomoći svojoj djeci oko smještaja, ako malo jeftiniji studentski smještaj nije dostupan ili poželjan. Treće, nezaposlenost osoba mlađih od 25 godina relativno je niska u Danskoj, jer iznosi manje od deset posto, što ohrabruje mlade Dance da se ne boje plaćanja vlastitih računa – kaže za naš list veleposlanik Kraljevine Danske u Hrvatskoj, Christian Thorning.

U Hrvatskoj je među mladima do 25 godina starosti, s druge strane, gotovo 25 posto nezaposlenih, no u Grčkoj ih je, primjerice, čak više od 40 posto, u Španjolskoj 36, a u Italiji 32 posto, pa ih svejedno više odlazi od kuće, i ranije nego mladi Hrvati.

Nikolina Miković iz Zagreba je 25-godišnja diplomirana fizioterapeutkinja i apsolventica Kineziološkog fakulteta, koju roditelji s kojima živi kod kuće jedva i viđaju, budući da radi nekoliko poslova. Svejedno, odlazak iz roditeljskog doma ona si još ne može priuštiti.

– Unatrag mjesec dana imam bolje plaćeni stalni posao pa si u dogledno vrijeme možda budem mogla priuštiti odlazak od kuće. Dosad je to bilo nemoguće, iako sam radila nekoliko poslova, kao i sad. U svoje sam školovanje i dodatne edukacije uložila oko sto tisuća kuna, novac koji sam uglavnom sama i zaradila, no i dalje ne mogu otići od roditelja. Samo bi me podstanarstvo koštalo oko tri tisuće kuna, još tisuću i pol bi mi trebala za režije, tako da bi mi, unatoč raznim poslovima koje radim, jedva nešto ostajalo za hranu i ostale potrebe, ne znam bih li preživljavala – pojašnjava Nikolina, koja u roditeljskom domu nipošto nije »couch potato«, dapače.

Savršeni »cimeri«

Nikoline uglavnom nema, hrani se na poslu, a kad kod kuće, pomaže u kućanskim poslovima, pripomogne i financijski, pa je savršena »cimerica« svojim roditeljima. Ima, kaže nam, puno prijatelja, no nitko od njih, veli, još ne živi samostalno.

– Odugovlače sa studiranjem, eventualno rade nešto preko student-servisa, a oni malobrojni koji rade i koje mogu nabrojati na prste pola ruke, zarađuju apsolutno nedovoljno da bi mogli odseliti od kuće – kaže Nikolina, dodajući kako, s druge strane, svi njezini prijatelji s fakulteta, fizioterapeuti koji su se uputili u svijet, najviše Irsku, uspijevaju zarađivati dovoljno za pristojan život tamo te još dio novca uštedjeti.

– Kad se, i ako se vrate za nekoliko godina, imat će dovoljno za kupnju stana ovdje – veli Nikolina. Na pitanje kako izgleda i dalje živjeti sa »starcima«, odgovara da je u kući uglavnom mir, i jednima i drugima smeta samo drugačiji pogled na stvari, generacijski jaz.

– A nije bogzna kakvo veselje niti nalazit’ se s dečkom po kafićima, jer i on i ja živimo s roditeljima – zaključuje. Mnogi joj se čude, kako dodaje, što se želi osamostaliti, kupiti ili barem iznajmiti vlastiti stan, no njoj se itekako žuri, kaže, da to učini.

Ne žuri se, s druge strane, 45-godišnjem Sanjinu iz jednog malog istarskoga grada koji i dalje, jednako kao i njegov dvije godine mlađi brat, živi s majkom u stanu. Pred kamere ne želi, ali nam otvoreno kaže kako mu, naprosto, odgovara da mu je doma »kuhano, oprano i pospremljeno« te da, iako ima posao, ne želi u podstanare.

– Ja se konstantno osjećam kao dijete! – smije se Sanjin, odgovarajući na pitanje ne smeta li mu što mu mama i dalje kuha i pere.