Foto Bruno Jobst
Moj je rodni grad predivan, ali bilo je prije devet godina puno razloga da iz njega odem, priča Twana
povezane vijesti
Iz Osijeka je otišao u Zagreb pa zrakoplovom u Istanbul, odakle je imao let za dalje. U trendovskoj, lijepo izglačanoj majici i hlačama, dobrim tenisicama, kakve biste i očekivali od nekoga tko je plesao hip-hop, sa sunčanim naočalama podignutim na hipstersku frizuru, kakve su proslavile brijačnicu Tonino Barbieri… U novčaniku osobna, vozačka dozvola, kreditne kartice, novac, u koferu odjeća, obuća i darovi za obitelj, u mobitelu fotografije supruge i sina, s obiteljskih druženja, odmora na moru, edukacija, posla…
Iiii – pitate se nestrpljivo, jer taj bi opis, ruku na srce, odgovarao stotinama muškaraca koje poznajete. No tomu nije tako, jer junak ove priče na odredište s kojeg je počeo putovanje iz prve rečenice – Osijek, Slavonija, Hrvatska – stigao je u dobi od 15 godina, prošavši 2016. godine Scile i Haribde migrantske rute Irak – Turska – Grčka – Sjeverna Makedonija – Srbija – Hrvatska, pa i horor pretrpanog gumenjaka između Turske i Grčke i spavanja na otvorenom. Krenuli su on i brat iz rodnog Erbila, iračkog grada višestruko većeg od Osijeka. Namjerili su u Sloveniju pa otamo u Finsku, gdje im je živjela sestra, no s granice su bili vraćeni u kamp u Slavonskom Brodu. Četrdeset je dana trebalo starijem bratu da se odluči vratiti u Irak, no mlađi to nije želio. U prtljazi naizgled nije imao ništa vrijedno, ali ono nematerijalno, a opet dragocjeno nije žalio odbaciti – snove o boljem životu i školovanju kakvo je priželjkivao. Nomen est omen, njegovo ime Twana na kurdskom znači jak, pa sam ga, kad smo se prije nekoliko godina upoznali, prozvala Jakovom, ali svi ga u Osijeku odmilja zovu Brko.
Iz majčinog zagrljaja
Ime mu je Twana Rasul, Kurd je iz Iraka, musliman, rodom iz iračkog Erbila (piše se i Arbil i Irbil, a kurdski), glavnog grada Kurdistanske regionalne vlade, na čiju je slavnu povijest – koja datira, prema Britannici, bar iz 2300. godine prije Krista, što taj grad čini jednim od najstarijih gradova na svijetu – Twana neskriveno ponosan. Devet je godina prošlo otkako je posljednji put bio kod kuće, jednako toliko nije vidio majku, s kojom se na odlasku, prepričava, grlio pola sata, želeć akumulirati toplinu tog nježnog naručja za dane i noći kada mu studen tuđine bude ulazila u kosti.
Zvuči tužno, i jest, svakome tko je iskusio izbjegličku sudbinu, no Twana se u ovom, sretnom poglavlju priče (i života) vraća kamo voljeni sin i pripada, u zagrljaj majke, udovice koja je odbijala povjerovati da će svog sina do kraja života gledati samo na ekranu mobitela. Twana je iz velike obitelji, ima šestoricu braće i osam sestara, samo jedan brat i jedna sestra mlađi su od njega, a ti su najmlađi uvijek nekako i najumiljatiji. Twana je bio i ostao majčin mezimac. Otac mu je preminuo od karcinoma četiri godine prije njegova odlaska iz Iraka.
– Erbil se jako promijenio otkad sam iz njega otišao, poprilično je narastao, niknulo je puno modernih zgrada… Ne bih se više ondje sâm snašao. Došli su po mene na aerodrom, moram priznati, bio sam toliko pod emocijama da je dobro što se nisam srušio. Svi smo plakali, od sreće, naravno, nakon desetak godina taj je naš susret bio ravan čudu. Bio sam u centru pažnje tih mjesec dana u Iraku, ne mogu vam ni opisati koliko mi je to bilo lijepo, posebno, i nakon dva mjeseca prebirem dojmove – kaže uz osmijeh Twana.
Kurdski nije zaboravio, iako je, priznaje, prvih dana povremeno znao pomiješati kurdski i hrvatski, koji govori izvrsno. Voli melodioznost svojeg materinskog jezika i želi da ga nauči i njegov trogodišnji sin Romeo kako bi mogao razgovarati s bakom i rodbinom iz Iraka kada ih iduće godine budu zajedno posjetili.
– »Duboko udahni«, rekao bi mi brat kad se nisam mogao sjetiti neke kurdske riječi. U Osijeku nemam s kim razgovarati na kurdskom, pa sam malo bio zahrđao, sad sam se podsjetio – priznaje.
Žrtva predrasuda i neznanja
Kad je stigao u Osijek, gdje su ga kao maloljetnog migranta privremeno prebacili u Dom za odgoj djece i mladeži na Vinkovačkoj, nije znao ni jedan jezik osim kurskog, čak ni mrvice engleskoga. »U Domu je bilo štićenika i iz drugih zemalja, pa sam s vremenom naučio ponešto i arapskog, perzijskog te engleskog i hrvatskog. Siguran sam da ne možete ni zamisliti koliko je to tužno i frustrirajuće kada ne razumijete ništa od onog što vam govore, niti itko razumije ono što pokušavate reći«, rekao mi je prilikom našeg prvog susreta Twana.
Kao Kurd iz Iraka, musliman, bio je žrtva predrasuda i neznanja, u Domu su mu neki dobacivali i da je »terorist«. Pristojnom mladiću kakav je bio (i ostao) nije bilo jasno zašto je smješten među delinkvente, no kad je bio zatražio azil, premješten je u Dom Klasje. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja upisuje se u školu za frizera, počinje plesati u Klubu Shine, korak po korak, prijateljstvo po prijateljstvo, počinje se osjećati Osječaninom i drugi ga počinju takvim doživljavati.
– Nakon devet godina života u Osijeku doista se osjećam Osječaninom, ovdje sam proveo svoje formativne godine, ovdje sam završio školu, zaposlio se, zaljubio se u Antinčanku Lorenu i dobio sina. Sve mi je bilo drukčije kad sam ponovo kročio u Erbil, prvih sam se dana osjećao kao turist u vlastitom rodnom gradu. Ali bilo mi je jako lijepo, imam veliku i složnu obitelj. Imao sam najveći doček na aerodromu, čekali su me mama, braća, sestre, šogori, njihova djeca… Neku djecu nisam dosad ni upoznao, ali sam svejedno bio sretan kad sam se sa svima njima zagrlio. Da se trudim cijeli dan, ne bih mogao dovoljno vjerno opisati taj osjećaj. Malo sam bio nervozan u avionu, ljudi hodaju s noge na nogu kad smo napokon doletjeli u Erbil, a ja se guram, požurujem sve… Nisu ljudi krivi što im se ne žuri, ne znaju oni da ja nisam zagrlio majku devet godina, ali ja nemam strpljenja, ne mogu dočekati taj trenutak. Kad sam vidio mamu izdaleka kako plače, a i svi oko nje, nisam ni ja suzdržavao suze – priča mi Twana dok i ja ne vidim razlog skrivati svoje.
Nepoznati rodni grad
Kaže, mama ga je rodila u starijoj dobi, i sada je u sedamdesetima. Živi s Twaninim mlađim bratom i starijom sestrom, tek je prije dvije godine otišla u mirovinu.
– Nije ni htjela u mirovinu, voli biti u pokretu, imati obveza, kaže da se počela razbolijevati otkako ne radi. Uvijek je bila jako marljiva, a uz to je podigla toliko nas djece. Dobro je što sestra živi s njom, a još dvije sestre žive u blizini i stalno je obilaze, tako da ima pomoć. Svi su priskočili kad sam ja bio u Iraku, u jednom me je danu znalo doći vidjeti dvadesetak ljudi. Kuhale su i sestre i šogorice, znate kako je, sve treba počastiti, gostoljubivost nam je jako važna. U Iraku je obveza djece da se brinu o roditeljima u starosti, u domove idu samo oni koji nikog nemaju – otkriva.
Prvih je tjedan dana u Iraku, kaže, samo primao goste, tek je nakon toga počeo obilaziti grad i otkrivati ono što se u njemu promijenilo. – Uz prometnice su narasle zgrade od 20 i više katova, vizure su posve drukčije. Gospodarstvo se polako razvija, plaće su bolje nego prije. U mojoj su obitelji razna zanimanja, na primjer, jedan mi je brat doktor, drugi radi na baušteli. Generalno, ne žive loše, ali ako radiš u državnoj firmi ili nekoj instituciji, onda ti plaće nisu redovite. Obrnuto nego u Hrvatskoj, ondje onima koji rade za državu plaće kasne po dva-tri mjeseca. Ovako bih to objasnio, Kurdi se ne slažu s Bagdadom, pa otamo ne šalju novac redovito, zbog čega kurdska vlada ne može isplatiti plaće na vrijeme. Uglavnom, rekao bih da moja obitelj danas ondje živi solidno, normalno, niti su siromašni niti su bogati, žive prosječnim životom, kao i većina nas ovdje u Osijeku. Posjetio sam i selo odakle potječu moji roditelji, ondje još živi mnogo moje rodbine. To je selo predivnih krajolika, a kad je u Erbilu 40 stupnjeva, ondje je 25. Okruženo je planinama na čijim vrhovima i u kolovozu ima snijega – opisuje Twana.
Snaga i hrabrost
U Iraku se, kaže, sada osjećao posve drukčije nego kada je iz njega kao tinejdžer otišao. Kao odrasla osoba, razmišlja o tome kako je uopće kao dijete smogao snage i hrabrosti da se uputi u nepoznato, možda i u smrt.
– Otišao sam tada iz Iraka jer em je bio rat, em je ekonomija bila loša, em sam uvijek htio biti brico, berber, frizer za muškarce. Taj posao u Iraku nije dobro plaćen. Ponekad razmišljam o tome da bih jednom mogao pokušati i studirati, upornosti mi ne nedostaje, da nisam takav, ne bih bio gdje sam danas. O povratku u Irak za stalno ne razmišljam, u Osijeku su mi žena i dijete, posao, prijatelji… Jedva sam bez Lorene i Romea izdržao tih mjesec dana, onda znate što znači biti bez majke devet godina – iskren je Twana.
Sreća u nesreći bila je u tome što je Twana uvijek u Osijeku uspijevao naći »zamjensku obitelj«, prvo u zajednici Doma Klasje, potom u brijačnici čiji mu je vlasnik dao prvi posao nakon što je kod njega odradio praksu. Kolektiv brijačnice »Tonino Barbieri« također doživljava kao obitelj, kao i druge prijatelje koje je stekao u Osijeku. Ipak, nosivi je stup njegova odraslog života obitelj koju su izgradili on i Lorena, s čijim se tatom i bakom izvrsno slaže. Lorena i Twana još su podstanari, ali voljeli bi jednom kupiti svoj krov nad glavom.
– Iako oboje radimo, stanovi su skupi, pa ćemo morati pričekati još neko vrijeme. Obožavam svoj posao i drago mi je da je tako, jer ako radiš ono što ne voliš, za nekoliko mjeseci ti dojadi – govori hvaleći retfalačku brijačnicu, najpopularniju u gradu.
– Iz Iraka sam otišao kao golobradi klinac, a vratio sam se s bradom. Za mamu sam uvijek njezin dječak, pa joj se ne sviđaju moje tetovaže. Ondje to još nije popularno kao kod nas, pogotovo te stariji ljudi u čudu gledaju kad si oslikan – kaže.
Različitost je bogatstvo
Kada je riječ o položaju žena, Twana ističe kako je većina njegovih sestara i šogorica zaposlena. Ima žena koje se pokrivaju i one koje to ne čine.
– Moja majka, primjerice, pokriva samo kosu, a sestre i šogorice pokrivaju kosu samo kad se mole, jer je to tada obvezno. Djevojčice idu u školu kao i dječaci – kaže Twana, ističući kako između Europe i Iraka ima razlike, no one, prema njegovu mišljenju, ljude ne bi trebale razdvajati.
Kaže se da je različitost bogatstvo, pa ga boli kada čuje govor mržnje na račun migranata.
– Moj je rodni grad predivan, ali bilo je prije devet godina puno razloga da iz njega odem. Nikoga nisam nikada povrijedio, pa sam i ovdje u Osijeku dao sve od sebe da budem i ostanem dobar čovjek. Drago mi je da to zna moja obitelj u Osijeku i moja obitelj u Erbilu. Moja mama jako voli moju ženu i sina, svima je bilo žao što nisu došli sa mnom. Ipak, odlučio sam prvo otići sam, morao sam to tako učiniti ponajprije zbog sebe. Imao sam posla i s administracijom, riješio sam putovnicu i osobnu, jer, nažalost, još nisam dobio hrvatsko državljanstvo, još imam ono što se naziva »dugotrajni boravak«. Nadam se da će se to dogoditi dogodine – iskren je Twana.
Iako su od njegova povratka iz Iraka prošla već dva mjeseca, još, kaže, osjeća okuse i mirise hrane koju je ondje pojeo uslast.
– Ništa se ne može usporediti s hranom koju skuha moja mama. U mojoj se domovini jako kvalitetno jede, jela se najčešće kuhaju, a ovdje se češće peče, i to na brzinu. Da odete onamo na mjesec dana i kušate tu finu domaću hranu, siguran sam da biste mislili kao ja. Morao sam uzeti od svega pomalo, sve mi je bilo fino. Nakon ručka se, za razliku od kave ovdje, ondje pije čaj. Moja šogorica peče savršenu baklavu, nije ni slična ovoj koju prave u Osijeku. Ja, priznajem, ne znam kuhati, a i da naučim makar neka jela, ne bih nikada dosegnuo savršenstvo iz kuhinje moje mame, vjerujte mi na riječ – zaključuje Twana, koji iz domovine ima samo nekoliko fotografija jer nije, kaže, htio gubiti vrijeme na telefonu. Nakon što su se godinama unatrag mogli čuti i vidjeti samo preko mobitela, želio je svaki trenutak iskoristiti uživo i zapamtiti do sljedećeg susreta.
Želje se ne ispunjavaju preko noći
Nikad ne bih otišao iz Osijeka raditi, recimo, u Njemačku. Osijek mi je prirastao srcu, volim živjeti i raditi u njemu. Neki ljudi sanjaju skup auto, ali takve i slične želje ne ispunjavaju se preko noći, za to treba raditi. Došao sam kao migrant i nisam odmah bio toplo prihvaćen. No takav sam karakter, volim ljude, srdačan sam, pa su me s vremenom prihvatili, mislim da me sada poznaje pola grada. Ljudi moraju prihvatiti činjenicu da nitko ne voli otići iz svoje zemlje ako ne mora. I Hrvati su ne tako davno zbog rata morali otići iz svojih kuća, mnogi i u druge zemlje, a nekad su odlazili trbuhom za kruhom, kako to i danas čine. Imao sam seće što sam se dobro uklopio u ovdašnji mentalitet, što razumijem ljude i oni razumiju mene. Evo, Romeov djed i prabaka jako su dobri ljudi, uvijek ga pričuvaju kad treba, uvijek nas zovu. Romeo je divan dječak, obožava ići u vrtić, voli da ga onamo odvezem autom. Malac stavi sunčane naočale, navuče kožnu jaknu, pa hajde, tata, vozaj me po gradu. Nadam se da će voljeti i nogomet, i ja imam ekipu s kojom ga igram redovito – kaže Twana.