Keramičarima Mirku Maričiću i Damiru Šabanagiću, dvojici prijatelja još iz školskih klupa, rođenih 1987. godine u dvama susjednim selima, Vuki i Beketincima, životni putevi nikako da se razdvoje, a kako se sada čini, popločali su svoj put tako uspješno da možda ostanu poslovni partneri do kraja radnog vijeka.

Povratnici su iz Njemačke, bili su među onim prvima koji su si rezervirali karte na osječkom autobusnom kolodvoru za München i Giessen kod Frankfurta, ali ipak su danas u svojoj Slavoniji, svaki sa svojom obitelji, otvorili su svaki svoju tvrtku. Maričić je svoju nazvao Kerlit keramika, a Šabanagić AD Keramika. Kažu, kod kuće je nikad bolje.

Sreli smo ih na jednom od gradilišta. Rade klečeći, što nije lako, ali znamo da danas pred dobrim majstorima i mušterije i investitori zamalo pa moraju kleknuti kako bi ih dobili da odrade posao.

Klečanje ćemo još samo jednom spomenuti, jer kleknuo je Damba i da zaprosi suprugu, skrasio se, kao i prijatelj, koji ima i sina, a i kod Damira će uskoro biti prinove. O nekim dalekim poslovnim oazama više ne razmišljaju. Putovat će obojica samo na godišnji odmor, ako uhvate vremena, jer već su »rezervirani« idućih šest mjeseci.

Rade udruženo kako bi posao išao brže, a kada im zatreba, angažiraju dodatne ljude za određeni posao. I sada bi im, kažu, trebao bar još jedan keramičar, a u planu imaju, kada za to dođe vrijeme, i zapošljavati za stalno i pošteno plaćati radnika.

Jer obojica, nažalost, znaju kako je to kada te ne poštuju, zato su, kažu, bili i otišli van. Bilo je to u vrijeme kada se iseljavalo po lančanoj reakciji, koja je ostavljala opustošenima sela i gradove. Sve to tako krene – jedan ode, čuje se s drugim, pa ga taj povuče itd.

Kod kuće – najljepše

Srećom, danas je drukčija situacija. Ide u kontrasmjeru. Jedan se vrati, pa zove drugog kući, natrag u Hrvatsku.

– Tako je i mene Mirko, koji se vratio nešto ranije, pozvao i uvjerio da je sada druga priča, posla ima i kod kuće, ima poticaja za samozapošljavanje – i to je bila prilika za nas. Evo, radimo već koju godinu zajedno, dijelimo i poslove i troškove – veli Damir, koji je prije odlaska u Njemačku radio kao keramičar u Gradnji.

Mirko kaže da je po struci upravni referent, završio je Ekonomsku, ali ničim prije nije upravljao, pa se šali da je »manipulator keramikom jer upravlja pločicama«.

– Radio sam prije Njemačke posvuda, prvo sam nosio pločice, išao po terenima, na moru po hotelima, apartmanima, bazenima… najmanje sam volio raditi u Slavoniji. Sve se ovdje plaćalo kroz neku kompenzaciju, bilo je teško naplatiti posao.

Razumijem ja i gazdu, ali moralo se živjeti od nečega, pa sam otišao van. No vratio sam se, uzeo oko 35.000 kuna poticaja, imao sam neke svoje mušterije i počeo sam raditi za sebe – prisjeća se Maričić.

Nije da su bili nezadovoljni u Njemačkoj, ali, kažu, drugi je to mentalitet.

– Nije to neka velika razlika da mi se isplati tamo raditi, pogotovo sada. Odeš tamo raditi za 3.000 eura, a ovdje možeš zaraditi 1.800 eura. Zato smo i prelomili i vratili se, jer skupo platiš stan, nisi kod kuće sa svojima, u drugoj si zemlji.

Ipak je ondje drukčiji mentalitet, pritom ne mislim na ono što kažu kako se tamo ne ispijaju kave satima. Tko nije bio, ne zna kako je zapravo. Drže se nekih svojih pravila, a mi nismo na to naučili. Recimo, zima je, prvo upališ ujutro auto i onda stružeš led.

To se tamo ne smije, nego stružeš »na ladno«, a kad upališ auto, odmah kreni. Također, mnogo se naroda onamo doselilo, od Rumunja do Kamerunaca, Nigerijaca, Indijaca… svatko tjera po svom, svatko je sa sobom donio svoje navike i običaje.

Nisam rasist, daleko od toga, ali opet mi je kod kuće nekako najljepše, sve mi je poznato, zato kažem da ne znam što bi moralo biti pa da opet idem onamo živjeti, možda samo odraditi neki posao. Evo, baš sam poslao ponudu, zvali su me za 400 »kvadrata« pločica gdje sam već radio. Naši obrti smiju slati takve ponude i tamo – kaže Mirko.

Zasukati rukave

Ima posla i ovdje, kažu marljivi keramičari, za sve tko je odgovoran i hoće zasukati rukave. Nikakvih problema nemaju ni s naplatom. Ljudi ih rado dalje preporučuju, a kod nas je usmena preporuka i danas najbolja reklama.

– Promijenila se poslovna klima i kod nas. Uvijek mi je bilo lakše raditi tu na svome nego vani, pa da mi nude ne znam kakve pare. I ovdje nam stalno zvrče telefoni, koliko napravimo posla, toliko ih moramo i odbiti jer ne stignemo sve.

I svi majstori drugih struka jednako su pretrpani poslom, rade i zadovoljni su. Pitate jesam li sretan. Sreća je relativan pojam, ja sam sretan i zbog toga što sam se ujutro probudio, a netko je nezadovoljan iako ima dva džipa, jer htio bi još tri.

Bitno je da posla ima. Moglo bi se reći da nam na jedan »kvadrat« zalijepljenih pločica ide poziv za novi posao. Čak i kad smo prije dolazili na godišnji iz Njemačke, nismo se mogli obraniti od poziva jer uvijek fali majstora.

Mole ljudi: »De samo kupaonicu…« Platit će i više jer hoće baš nas, vidjeli su naš posao kod drugih. Bitno je i to da kad kažeš čovjeku da dolaziš ujutro u osam, da onda tako i bude, a ne k’o neki što obećaju pa ne dođu. Ljudi to ne vole, a mi smo takvi da poštujemo dogovoreno – tvrdi Mirko.

Damir kaže da više ne broji koliko je »kvadrata« pločica postavio, sedam je godina prvo radio u Gradnji, pa u Münchenu, pa opet u Hrvatskoj… Keramičarski ga posao ispunjava jer građevina je, kaže, kreacija i uvijek je pred tobom neki novi izazov.

Ne bi, kažu, mogli »raditi na kasi«, pa i za više novca. Jednostavno, nisu za to. Eh, kad bi ljudi znali tko je uredio silne sanitarne prostore u poslovnim i drugim zgradama koje posjećuju. Mirko i Damir odradili su i škole, i kafiće, i gradske bazene, i saune…

Što se cijene rada tiče, kažu kako se oduvijek znalo da se za ruke uzima onoliko koliko stoji materijal.

– Bilo bi glupo da smo u Njemačkoj, a odavde nas traže. Pitaš jesmo li skupi? Nije to kako se priča. Neke stvari radimo po 18 eura po »kvadratu«, a neke po 30. U prosjeku – 20. Nijedan posao nije isti, evo, na primjer, ove stube – gazda hoće na poseban način, bez lajsni, da se pločice sudaraju po rubu, pa svaku moramo zasjeći pod 45 stupnjeva.

Ima puno posla, pa smo morali ravnati sve staro, danima se to radi, tako da će stajati 60 eura po stubi. Da nije tako, bilo bi 18 eura. Nekad sam morao cijeli mjesec raditi za 400 eura. Zovu nas ljudi da opet dođemo u Njemačku. Čujem da je 60 eura po »kvadratu«.

Ubijao nas je ondje i promet, budemo gotovi u pola šest, a u stan stignemo tek u osam navečer. Za to smo vrijeme mogli postaviti još pokoji »kvadrat«. Ali nije to važno, nego je važno na što smo potrošili svoje slobodno vrijeme.

Sve je skuplje sada, evo taj kolega koji nas zove da dođemo opet u Njemačku kaže da samo najamninu za stan plaća 1.400 eura, a zaradi 3.300 eura, a gdje su još režije, hrana, kozmetika, benzin. Ima njih koji su, čujem, sada i ondje u dugovima, uzeli kredite, kupili aute… – kaže Mirko i tvrdi da život ne mora biti bajka, ali mora biti sadržajan.

Život nije samo posao

Nekad prije i ovdje su znali raditi po cijeli dan, subotom, nerijetko i nedjeljom prijepodne. Sad je svaki svoj gazda i sami određuju koliko će i do kada raditi. Nekad je rok kraći, nekad duži, nekad se slože da jedan dan ostanu duže i završe posao da ne moraju dolaziti i drugi dan.

– Evo, sad ovdje radimo do, recimo, 15 sati, u autu smo u 15.05 i za pola sata smo kod kuće s obiteljima. To je životni sadržaj koji je važniji od novca. Posljednja dva mjeseca ni jednu subotu nismo radili, tako da imamo vremena i za svoje potrebe, nekad je to bilo nezamislivo.

Radilo se od jutra do mraka. Ja sam sad zadovoljan, brate mili, takav sam, ne volim kad ljudi kukaju. Jer ako si živ, zdrav i možeš hodati, onda uzmi svoju sudbinu u svoje ruke. Jedino mi je bolesnih ljudi žao, a svi ostali, neka se trgnu.

Pa vidite, kad smo mi bili djeca, on ima dva brata, nas je petero bilo, moji su roditelji plaćali mjesečne karte do škole i dali nam nekoliko kuna za užinu. Danas roditelji ne plaćaju školske knjige, ni autobusne karte, ima poklona za djecu, stipendija, djeca putuju preko projekata…

Sve to kad bi čovjek prebacio u svoja primanja, to bi došlo na malo veću razinu. Damir je imao dva brata, sva su trojica odjednom išla u srednju školu, a karta iz Beketinaca onda je bila 500 kuna. Daj 1500 kuna djeci za karte, a radiš za 2.500 kuna, a gdje je sve ostalo što treba obitelji.

Neki kažu da su otišli i da se nikad neće vratiti. Neka idu ljudi ako osjećaju da moraju, idite i vidite. Ljudi su malo nerealni, znate. Misle, ondje je bajka. Međutim, život i ne mora biti bajka, no mi smo sami, u našoj Slavoniji, popločali put da to jednom postane. I to po našoj mjeri. Nema bolje nego biti kod kuće, s obitelji, i pošteno raditi – odlučan je Maričić, s kojim se slaže i Šabanagić.