Zadovoljan tim uzgajivača egzotičnog voća - Subjash Rajbanski, Punaram Oli, Puneet Kumar i Sher Bahadur Kaucha / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Ističu da im posao nije težak te su zadovoljni plaćom od koje svaki mjesec odvajaju novac koji šalju svojim obiteljima, a mještani su ih prihvatili i više ne osjećaju da ih gledaju kao došljake
povezane vijesti
- Udruga kralj Tomislav organizira nogometni turnir za strane radnike i poslodavce. Podržavaju ih HDZ-ov ministar i eurozastupnik
- Stručnjaci upozoravaju na moguće zaraze: “Stranim radnicima treba provjeriti cijepni status”
- Uhićeni mladići sudjelovali u dva napada na strane radnike u Splitu. Jednom su slomili ruku
Svatko ide tamo gdje mu je bolje, jednostavno je rekao Puneet Kumar, Indijac koji je u Hrvatsku došao trbuhom za kruhom. Hrvati su nakon ulaska države u Europsku uniju masovno počeli iseljavati u države zapadne Europe, čime su domaći poslodavci ostali bez radne snage. Zbog nedostatka domaćih radnika, hrvatski su se poslodavci morali okrenuti radnicima iz drugih zemalja. Brzo su se diljem zemlje pootvarale agencije specijalizirane za osiguravanje radne snage iz inozemstva i to najprije iz država u kojima su primanja i standard lošiji nego u Hrvatskoj. Dok su još prošle godine najčešći strani radnici u Hrvatskoj bili iz Bosne i Hercegovine i Srbije, od početka ove godine su to radnici iz Nepala. Naime, tijekom 2023. godine u Hrvatskoj bilo zaposleno 172.499 stranih radnika, dok je u siječnju i veljači ove godine izdano ukupno 32.725 dozvola za boravak i rad, od čega 7.038 državljanima Nepala. Ljudi bez kojih bi brojne djelatnosti bile u ozbiljnom problemu dolaze i iz Uzbekistana, Indije, Pakistana, a motiviraju ih sigurnost pronalaska posla i plaća koja im je prihvatljiva. Oni najčešće rade poslove u građevini, dostavi hrane i ugostiteljstvu, ali i raznim drugim djelatnostima.
Raznolika iskustva
Kako su prihvaćeni, ovisi često o sredini u kojoj se nalaze, pa su iskustva raznolika. Često ističu kako su lijepo prihvaćeni, a među takvima su i četvorica zaposlenika OPG-a Šulog kod Ivana Šuloga u Donjoj Bistri pokraj Zagreba. Trojica Nepalaca i jedan Indijac pakirali su voće kada smo stigli na imanje, rame uz rame s kćeri vlasnika OPG-a Majom. Pakiranje djeluje kao veoma fizički zahtjevan posao, no Punaram Oli kaže kako ovo nije ni blizu zahtjevno koliko su bili drugi poslovi koje je ranije radio.
– Radio sam na gradilištu ranije, ovo je zaista drukčija vrsta posla i ne bih rekao da je posebno težak, rekao je Oli. U Hrvatsku je prije tri godine došao jer je u Nepalu bilo teško pronaći posao.
– Politička situacija u zemlji je teška. Ljudi su željni posla, ali vlada nije u mogućnosti osigurati im radna mjesta. Onaj tko i nađe posao, uglavnom biva veoma slabo plaćen. Osim toga, nasilje je česta pojava, dok je u Hrvatskoj situacija doista drukčija, pojasnio je Oli. U domovini je živio u gradu veličine Zagreba, a u Hrvatsku je došao prije tri godine nakon što je doznao za agencije koje radnike iz Nepala dovode ovdje.
– Rekli su da postoje opcije za zaposlenje u Hrvatskoj i to mi se dopalo. Nisam poznavao nikoga tko je već otišao, ali sam se odlučio pokušati, rekao je Punaram Oli.
Posao na zasadima egzotičnog voća nije prvi koji je radio u Hrvatskoj. Najprije je osam mjeseci radio u Varaždinu kao građevinski radnik, a prije dvije godine došao je raditi kod Ivana Šuloga. Sretan je jer više ne radi preko agencije, već izravno za vlasnika OPG-a. Svi radnici zajedno rade na brizi o sadnicama voća u plastenicima, branju, pakiranju. I opet ponavlja da im nije teško, baš nimalo.
Vjeruje da bi i više ljudi iz Nepala došlo u Hrvatsku da cijena dolaska nije toliko visoka. Naime, agencije za uvoz radnika koštaju i do 9.000 eura kako bi radniku iz Nepala osigurali »dokumentaciju« – putovnicu, papirologiju u veleposlanstvu, vizu i ugovor o radu.
Obnavljanje dozvole
Oli je u Nepalu ostavio majku, oca, suprugu, sedmogodišnju kćer i četverogodišnjeg sina. Za svaki odlazak kući potrebno je detaljno isplanirati putovanje, a kaže kako svi na tom »godišnjem« uglavnom ostaju od mjesec dana do tri mjeseca.
On i kolege iz Nepala žive u kući u Bistri na pet minuta od OPG-a, a slobodno vrijeme uglavnom provode u razgovoru s obitelji, uz poneku šetnju po mjestu ili izlet do Zagreba. Veoma je zadovoljan poslom, uvjetima, odnosom prema radnicima – zapravo je zadovoljan svime.
Subash Rajbanski iz Nepala, kao i Oli, svake godine mora obnavljati dozvolu boravka. Kao i Oli – došao je preko agencije. Njegov rodni grad manji je nego hrvatska prijestolnica, a u Lijepoj Našoj je već dvije i pol godine. U Nepalu je radio u ljekarni te kao administrativni radnik, a glavni motiv za dolazak u Hrvatsku bile su mu bolje prilike ne samo za zaposlenje, već za kvalitetu života. Na pitanje o tome kako vidi Hrvate koji odlaze iz države gdje im je bolje, kaže kako svatko traži sreću tamo gdje misli da će je pronaći.
– Svi žele živjeti u državi u kojoj im je dobro, u kojoj se nude kvalitetne prilike. Ako se negdje više cijeni njihov rad i trud, ljudi će rado potražiti sreću tamo, rekao je Subash, koji se slaže s Olijem kako mu posao koji obavlja nije težak.
Otkako se doselio, u Hrvatskoj nije imao nikakvih problema. S ljudima u Bistri se on i njegovi kolege lijepo slažu, mještani su ih prihvatili i ne osjećaju se više da ih gledaju kao došljake. Slobodno vrijeme voli provoditi odmarajući se, šetajući Bistrom i okolicom te u razgovoru s obitelji. Voli kuhati, ali do sada nije kuhao ništa od hrvatskih specijaliteta – uglavnom je na meniju nepalska hrana.
– Nije nam teško pronaći namirnice, gotovo sve što nam treba možemo pronaći u trgovinama. Čak i začine možemo nabaviti u Zagrebu, kazao je Subash.
Puneet Kumar jedini je Indijac zaposlen na OPG-u Ivana Šuloga. U Hrvatskoj je godinu i osam mjeseci, a odluku o preseljenju donio je nakon pandemije koronavirusa. U domovini je radio kao promotor jedne modne marke, te za lokalnog internetskog pretraživača – indijski Google. Kao i drugi, i Puneet je došao preko agencije, a cijena tog aranžmana, premda visokih 5.000 eura, bila je priuštivija 2022. godine nego danas.
– Tarife su skočile i doći danas u Hrvatsku u odnosu na period prije dvije godine mnogo je skuplje, kazao je Puneet.
Dobri ljudi
Po dolasku u Hrvatsku najprije je radio dva mjeseca u Čakovcu, potom je nešto dulje od godinu dana u Zagrebu radio na gradilištu, a u veljači se pridružio timu uzgajivača egzotičnog voća. Posao mu se dopada, a za apsolutno sve što smo ga mogli pitati imao je riječi hvale – sve mu je »vrlo good«.
– Posao je jako dobar, kolege su sjajni, šefovi su dobri. Sve je dobro, doista, nasmijan je Puneet. Posao mu nije težak, nekih je dana zahtjevniji, nekada lakši, ali i dalje je – »good«.
Hrvatska mu se veoma dopada, a odlazak ljudi iz zemlje ne vidi kao problem. Kao i Subash, i on smatra da svatko ima priliku stvarati sebi vedriju budućnost u zemlji koja mu omogućava bolje uvjete. Premda mnogi radnici u Hrvatskoj nisu zadovoljni svojim primanjima, on je sretan plaćom koju zarađuje, baš kao i njegovi kolege. Najvažnije od svega mu je to što su u Hrvatskoj legalno.
Puneet Kumar boji jaja za Uskrs i pjeva Rim Tim Tagi Dim
Iako ne slavi Uskrs, Puneet Kumar veselo kaže kako je i prošle godine sam ofarbao jaja. Na pitanje o tome razgovara li s ljudima s kojima se sureće na hrvatskom ili engleskom, kaže kako razgovara na hrvatskom koliko god može. No to, kao u TV reklami – to nije sve. Kada se oslobodio, Puneet nam je otpjevao »Kad bi svi ljudi na svijetu«, a potom nam je rekao da je naučio još par pjesama. – Naučio sam i pjesmu s kojom Hrvatska ide na Eurosong, »Rim Tim Tagi Dim«, a znam i srpsku folk pjesmu »Džek i Džoni«, otkrio nam je Puneet. |
– Imamo dozvolu boravka i to nam daje sigurnost. Osim toga, daje nam i mogućnost da posjetimo svoje obitelji, dok neki drugi strani radnici koje poznajemo nemaju riješene papire, naglasio je Puneet, koji od dolaska ipak još nije napustio Hrvatsku, pa već dulje od godinu i pol nije posjetio roditelje i brata koji su u Indiji. Nada se da će se sresti ove godine.
Istaknuo je i problem s kojim se, kaže, susreću brojni strani radnici – nereguliran boravak u Hrvatskoj.
– Brojne kompanije ne reguliraju status svojih radnika. Ne znam zašto se o tome ne govori otvoreno. Mnogi ljudi iz Indije i Nepala koje sam upoznao ovdje uzrujani su jer tvrtke im ne osiguravaju dokumente kao što bi trebale. Nakon što prođe određeni period od kada se zaposle, a papiri im nisu riješeni, ti ljudi više nemaju nikakvu sigurnost niti opcije. Ako ih tvrtka otpusti, ili sami odluče otići – oni moraju napustiti zemlju jer nemaju nikakva prava. Bez reguliranog boravka ne mogu se zaposliti, niti se smiju vratiti u Hrvatsku jednom kada je napuste, naglasio je Puneet.
Ističe kako je to aktualan problem s kojim se strani radnici svakodnevno suočavaju. Brojne su, ističe, kompanije koje loše tretiraju svoje zaposlenike. Neki od njegovih poznanika ostali su bez posla i bili su prinuđeni napustiti državu i to nakon što su uložili ogroman novac kako bi došli ovdje.
– Ljudi ostaju u suzama, potpuno očajni. Zadužili su se kako bi došli, nadali su se da će ovdje postići nešto, a prevareni su. Sistem je dobar, samo ga je potrebno poštovati, naglašava, po prvi put bez velikog osmijeha.
Ne pretvara se kako je sve savršeno, vrlo iskreno i smireno kaže kako su ljudi svugdje svakakvi, pa su tako i u Indiji i u Hrvatskoj i dobri i loši.
– Velika većina ljudi u Hrvatskoj su ljubazni, pristojni. Kao i svugdje ima iznimki, ali u principu su ljudi doista dobri. Zemlja je mirna i sigurna, a klima predivna. Nije teško živjeti ovdje, kazao je Puneet.
Zajedničke proslave
Slobodno vrijeme provodi u šetnji i obilascima Zagreba, gdje jedini od kolega živi. Do Bistre svakodnevno putuje gradskim prijevozom, na što mu po smjeru odlazi gotovo dva sata. Ni to mu ne predstavlja veliki problem, a nada se da će se uskoro preseliti u Bistru, kako bi ipak manje vremena provodio u transportu. Sviđa mu se mir koji manje mjesto nudi za svakodnevni život. Spomenuo je kako je najveća razlika između njegove domovine i Hrvatske prije svega broj stanovnika, a slijedi klima koja je u većini Indije veoma topla sedam do osam mjeseci.
Mnogi njegovi prijatelji iz Indije odselili su se na Mali, Tajland, u Dubai, no za njega je baš Hrvatska mjesto na kojem želi biti.
S kolegama iz Nepala lako se sporazumijeva, jer svi govore hindi, a Nepalac Sher Bahadur Kaucha ističe kako su i kulture u određenoj mjeri slične, pa tako s Indijom dijele neke praznike. Kako većina radnika stanuje skupa, i praznike proslavljaju zajednički. Ipak, svima je kontakt s obitelji najvažniji, pa su uglavnom s njima na videovezi. Sher u Nepalu ima suprugu i djecu od 11 i 6 godina, a u Hrvatsku je došao prije godinu dana. Najprije je radio u Novalji, a potom je došao u Bistru.
– Došao sam ovdje osigurati bolju budućnost za svoju obitelj. Dobro se snalazimo sada, rekao je povučeni Sher. Pojašnjava kako svakog mjeseca, kao i drugi radnici, šalje novac svojoj obitelji. Zahvaljujući aplikaciji za transfer novca ni ta transakcija ih ne košta previše. Zbog toga što je on u Hrvatskoj, njegova obitelj živi mnogo bolje, rekao je Sher.
Njegova se obitelj bavi poljoprivredom. Malo toga prodaju, dok je većina za njihove potrebe. U Nepalu i Indiji svi se bar donekle razumiju u poljoprivredu, jer se time bavi velik broj ljudi, kazao je Sher, koji svoje znanje o poljoprivredi nadograđuje na ovom poslu. Kazao je da mu je život u Hrvatskoj lijep i dobar te da bi svojim prijateljima preporučio dolazak ovdje. Ipak, naglašava – nužno je odabrati dobru agenciju i dobru firmu u kojoj ćete raditi.