Neva Tölle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb nagrađena je prošlog tjedna nagradom »Raoul Wallenberg« kojom joj je Vijeće Europe odalo priznanje za pomoć ženama koje su preživjele nasilje i promicanju promjena u percepciji javnosti, zakonodavstvu i politikama za sprečavanje i borbu protiv nasilja prema ženama. Tim povodom razgovarali smo o aktualnostima u ovom području.

– Nagrada »Raoul Wallenberg« je veoma cijenjena i to mi je velika čast. Zahvalna sam na njoj, ali to nije samo moja nagrada, to je i priznanje svim ženama koje su smogle hrabrosti napustiti zlostavljača, izaći iz nasilne veze, okrenuti novi list u svom životu i živjeti punim plućima bez nasilja.

S koliko takvih žena ste radili u Autonomnoj ženskoj kući?

– U ove 33 godine koliko djelujemo, radili smo s više od 45.000 žena i njihove djece, u skloništu i u savjetovalištu. Ne radimo samo sa ženama, nego i s djecom.

Važno je raditi s djecom na njihovim traumama, jer ona su gotovo redovito svjedoci nasilja nad majkom i doista trpe smrtne strahove da će im tata ubiti mamu.

Prijetnje nasilnika

Kroz svoj dugogodišnji rad u zaštiti žena i djece i sami ste prošli prijetnje i zastrašivanje. Kako ste se nosili s takvim situacijama?

– Kako kada, ovisno o prijetnji. Bilo je situacija da mi je na vrata stana u kojem živim u dva sata noću pozvonio čovjek s dugom cijevi i rekao samo jednu rečenicu: »Za sebe se ne boj, ali čuvaj si dijete.«

Prijetnju sam prijavila policiji, ali sam doista bila u strahu da će nauditi mom djetetu pa sam ga dislocirala na drugu adresu koja je bila poznata jedino meni.

To je trajalo nekih pola godine, a nakon toga nisam puštala dijete samo ni u školu, ni u park na igranje, visila sam nad njim kao kobac od straha da mu se nešto ne dogodi. Kad je prijetnja jenjala, i kad smo vidjeli da je prestao dolaziti i prijetiti, vratili smo se u normalan život.

U drugoj situaciji, na savjetodavni telefon nazvao me jedan zlostavljač koji se predstavio i rekao – dobar dan, mi smo od jučer susjedi.

Prethodno je dugo prijetio telefonom, bile su to ozbiljne prijetnje koje su trajale više od pola godine. Na kraju je iznajmio stan u haustoru do mojeg i nazvao me da mi kaže da smo susjedi i neka se dobro pripazim kad hodam ulicom.

Takve situacije su bile česte. Znala sam instinktivno prepoznati što je doista opasno, a što je na rubu da me psihološki zaplaši kako bih prestala raditi to što radim.

Znali su mi reći – vrati mi moju ženu i dijete sutra do podne, u protivnom bit ćeš mrtva. Mogla sam procijeniti i rangirati te prijetnje u one ekstremno opasne i one koje su relativno benigne i imaju za cilj psihološko zatrašivanje.

Sasvim različito sam se nosila s tim. Da je bilo ugodno – nije, povlačili su me po sudovima, pisali tužbe da sam im otela ženu i djecu, svega je bilo.

Ali niste odustali…

– Bože sačuvaj, mene bi prije inkvizicija trebala pribiti na križ nego što bih odala ženu i njezinu djecu. To ne bih učinila ni po cijenu vlastitog života.

Prekinuti medijaciju

Hoće li uvrštenje femicida u Kazneni zakon smanjiti težinu nasilja nad ženama?

– Sigurna sam da hoće. Mnoge kolegice kažu da tekst koji je ušao u KZ nije dovoljno dobar, da izjednačuje muškarce i žene, polemizira se o tome, ali ja mislim da je izuzetno važno da se to dogodilo i pozdravljam odluku Vlade.

Zato što danas ipak u zakonu imamo i riječ »rodno«, »žena« i »teško ubojstvo« koje se kažnjava od 10 do 40 godina zatvora. A dosad smo imali samo ubojstvo.

To je po meni pozitivna i dobra promjena, a kako će se ona u praksi reflektirati, kad će početi implementacija, to je već drugo pitanje.

Apsolutno je nužno educirati sve koji rade u sustavu, a u opisu radnog mjesta im je zaštita žrtve i njene djece. Potom je jako važno i da svi suci i sutkinje, DORH i svi koji rade u toj domeni, budu svjesni da su suodgovorni za nasilje koje je žena preživjela, za ozljede koje je preživjela, pa čak i za femicid.

Zašto? Zato što imaju apsolutno sve alate u rukama da preveniraju nasilje i da spriječe femicid. Moguće ga je prevenirati, sad stvarno ne možemo reći da nemamo dovoljno dobru zakonsku regulativu.

Važno je da se od slova do slova implementira Istanbulska konvencija u svakodnevnom radu svih tijela i centara. Mora se prekinuti proces medijacije od strane centra, to je nedopustivo i protuzakonito.

Ako je bilo nasilja u vezi, nema medijacije. To mora svima biti jasno i s tom praksom se hitno treba prekinuti. Hoće li te zakonske izmjene biti primjenjive već od danas, ne vjerujem.

Svi znamo da je to proces i zato se pitam koliko vremena treba – dan, mjesec, jedna ili pet godina? Koliko će žena za to vrijeme biti ubijeno ili pretučeno?

To je nedopustivo, važno je da svi ti ljudi koji to ne vide kao moguću prevenciju, shvate da su suodgovorni i zbog toga trebaju biti sankcionirani.

Na koji bi ih način trebalo sankcionirati?

– U zakonu postoje sankcije za one koji ne rade svoj posao kako treba. Kao u bilo kojem drugom poslu ili struci. Svi moramo snositi odgovornost za nečinjenje, pogotovo ako ono dovodi do ozbiljnih fizičkih ozljeda ili čak smrti. To mora biti sankcionirano.

Vjerujete li doista da edukacija može promijeniti stavove sudaca koji vjeruju da je zlostavljana žena sukrivac za nasilje?

– Svi oni imaju pravo na svoj vlastiti stav. Ali nije dopušteno privatni stav projicirati na posao koji radiš.

Imaš pravo misliti tako, a moraš raditi po službenim zakonima i pozitivnim propisima ove zemlje. Istanbulska konvencija, femicid, to imaš primijeniti čak i kada osobno misliš drukčije.

Sigurne kuće otvarane na pogrešnim lokacijama

Je li mreža sigurnih kuća danas u Hrvatskoj dostatna za potrebe zlostavljanih žena i djece?

– Moram priznati da ne znam odgovor na to pitanje, ali mislim da to nije odrađeno po najboljem modelu. Te su kuće otvarane u malim mjestima, u kojima svi mještani znaju gdje se nalaze te žene i djeca.

Samim tim faktor sigurnosti za žene i djecu pada na jako niske grane.