Čakavski dijalekt ipak je dobio pristup dječjim vrtićima i školama, ako je suditi prema nacrtu Zakona o hrvatskom jeziku koji je s ovotjedne sjednice Vlade upućen u parlamentarnu proceduru.

Dok se u prijedlogu zakona u javnoj raspravi hrvatski standardni jezik spominjao kao jedini kojem je mjesto u nastavi, na primjedbe institucija za očuvanje čakavskog govora novi je zakonski tekst dozvolio upotrebu dijalekata u odgojno-obrazovnom procesu.

Tako se u članku 12., koji se odnosi na uporabu hrvatskog jezika u obrazovanju, sada navodi da se »u slučajevima kad je polaznicima razumljivija komunikacija na dijalektu, odgojno-obrazovni djelatnici i polaznici mogu u dijelu komunikacije koristiti nekim od ostalih oblika hrvatskoga jezika«.

Ističe se, također, da se predmet Hrvatski jezik u cijelosti izvodi na standardnome jeziku, osim ondje gdje to iziskuje lingvometodički predložak, književnoumjetnički ili medijski tekst te u spontanim aktivnostima.

Prihvaćen prijedlog

Radi se tu o prihvaćanju prijedloga Radovana Tadeja, potpredsjednika Katedre čakavskih pjesnika Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«, koji je u e-savjetovanju tražio da budući Zakon o jeziku dopusti da se nastava u školama može izvoditi i na hrvatskim narječjima i idiomima, »u svrhu zaštite zlatne formule hrvatskog jezika ča-kaj-što kao nematerijalnog kulturnog dobra Hrvatske, a sukladno školskom kurikulu, primjerenim prilikama te mjesnim okolnostima«.

Ova je primjedba od strane predlagatelja djelomično uvažena, te se navodi da će se u zakonu, vezano uz službenu i javnu uporabu hrvatskog standardnog jezika, naglasiti važnost uporabe i narječnih idioma hrvatskoga jezika radi poticanja i uvažavanja regionalnih posebnosti.

Prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, kojim se uređuje službena i javna uporaba hrvatskoga standardnog jezika, izazvao je kritike svojim restriktivnim pristupom dijalektima.

U prvom se zakonskom tekstu izričito propisalo da se nastavni i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada u dječjim vrtićima, školama i na fakultetima izvode na hrvatskom standardnom jeziku, a narječjima je mjesto jedino u posebnim izvannastavnim programima.

Takav bi pristup, upozorila je za naš list Vjekoslava Jurdana, izvanredna profesorica s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, djeci mogao nanijeti veliku štetu.

Dijalekt je, tvrdi, izuzetno bitan u dječjem razvoju, jer je dijete zavičajno biće i izuzetno mu je bitna pripadnost prostoru na kojem živi, narječje kojim se služi.

Njegovo isključivanje iz nastave, smatra Jurdana, definitivno je štetno za integralni razvoj djeteta i može imati ozbiljne implikacije na skladan razvoj osobnosti.

Prof. Jurdana zadovoljna je izmjenom u zakonu.

»Jako je dobro što je predlagatelj naglasio važnost uporabe narječnih idioma zbog uvažavanja regionalnih posebnosti u odgojno-obrazovnom radu. Više nema prostora za penalizaciju učiteljica zbog primjene narječja u nastavi«, ističe.

Popravljena formulacija

Novo rješenje, smatra, poštuje metodiku rada u nastavi hrvatskog jezika, i to u pogledu jezika, književnosti, lektire i medijske kulture.

Za Radovana Tadeja popravljena formulacija vezana uz dijalekt u školama prihvatljiva je jer u njoj više nema tragova restrikcije.

– Ova je formulacija bolja, ona ostavlja mogućnost školama i nastavnicima da dijalekt koriste u onoj mjeri u kojoj misle da treba. Za mene je ovo prihvatljivo rješenje, nitko neće moći prozivati nastavnika zato što nešto radi na narječju, smatra Tadej.

Zakon o jeziku ne regulira privatnu komunikaciju, niti ograničava slobode književno-umjetničkog izražavanja, nije jezična policija, niti propisuje jezičnu normu, nije represivan i nema kazni, tvrde u Vladi o Zakonu o jeziku, na koji je u javnoj raspravi unatoč tome stiglo više od 300 komentara.

Prema zakonu o jeziku, svi nazivi javnih priredbi i događanja morali bi biti na hrvatskom jeziku, a i govori naših zastupnika u Europskom parlamentu morali bi barem započeti na hrvatskom jeziku.

Donošenjem zakona, skrb o hrvatskom jeziku i književnosti prvi put dobiva institucionalni okvir, a cilj mu je osigurati kvalitetnu razinu hrvatskog jezika u službenim dokumentima i službenoj komunikaciji prema građanima, kao svojevrsni štit od utjecaja globalizacije.

Hrvatska će se donošenjem Zakona o jeziku pridružiti brojnim europskim državama, od Francuske i Švicarske do Slovačke i Poljske, koje imaju svoj zakon o jeziku.

Osnivanje Vijeća za hrvatski jezik

U zakonskom se prijedlogu ističe da hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik i hrvatska narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu.

U njemu se predlaže izrada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike s popisom prioritetnih ciljeva i mjera, a predlaže se i osnivanje Vijeća za hrvatski jezik, savjetodavnog tijela koje bi imalo predsjednika i 14 članova.