SDP-ov kandidat na europskim izborima Tonino Picula za ulazak u Europski parlament bori se s posljednjeg mjesta na listi, i ući može samo uz pomoć preferencijalnih glasova. No, ako prođe, to će utjecati i na dinamiku u samom SDP-u, stoga smo s njim analizirali stanje EU-a, ali i stanje SDP-a.

Europski izbori održavaju se u kontekstu nastavka rata u Ukrajini i unutarnjih podjela unutar država članica na toj temi, pa tako i u Hrvatskoj između Vlade i Pantovčaka. Kakva je vaša procjena kao osobe koja je već dosta vremena provela u Bruxellesu – hoće li to biti glavna tema pri donošenju odluka kod birača, ili će dominirati neke druge teme, i koje?

– Ruska invazija na Ukrajinu posvuda je multiplicirala posljedice ranijih kriza koje su pogodile EU. Pri tome ne mislim samo na posljedice pandemije Covid-19, nego svega onoga što se događalo još od velikog financijskog sloma u SAD-u 2007. godine. Od agresivne politike financijskog odricanja preko masovnih imigracijskih valova, Brexita i slabljenja transatlantskih veza, do općeg osjećaja nesigurnosti i primjetnog pada povjerenja u mainstream politike, osobito među srednjom klasom. A zbog svog složenog ustroja i zemljopisnog položaja, EU je izuzetno osjetljiv, kao nijedan drugi relevantni geopolitički faktor. Na europskim izborima, koji imaju drukčiju strukturu i pravila nego parlamentarni, birači često i odlučuju drukčije, uglavnom zbog tema nacionalnog karaktera. Često su to i mali referendumi o pojedinim kandidatima na listama.

Foto JOSIP JAGIĆ

Sigurnosna politika

Na to se nastavlja i tema naoružavanja EU-a, odnosno nove sigurnosne politike – kako je vi vidite i kakva bi ona trebala biti? Slijedi li Europi razdoblje širenja nestabilnosti?

– Slogan aktualnog belgijskog predsjedanja je sasvim opravdan: zaštititi, ojačati, pripremiti. EU nije samo zajedničko tržište i zajednica vrijednosti, nego je i zajednica podjele rizika. Zalaganje za kontinuiranu podršku Ukrajini postaje medij preko kojeg se oblikuju odnosi ne samo prema despotskoj Putinovoj Rusiji, nego i unutarnji odnosi unutar EU-a. Pored toga, Ukrajina aktivno brani jedan dio vanjskih granica EU-a jer je kandidat za proširenje. Ukupno uzevši, ove se godine stvaraju uvjeti za »savršenu oluju« globalnih razmjera – mogući reizbor Trumpa, Orbanovo predsjedanje Europskim vijećem i to nakon vjerojatnog uspjeha krajnje desnice na europskim izborima, dok Kina pod Xi Jin Pingom zbog unutarnjih problema postaje nestabilnija i agresivnija. Europska unija se povijesno razvija kroz krize, a ovo vrijeme je sigurno prvorazredna prilika za njezino geopolitičko sazrijevanje. Zbog toga države članice EU-a moraju pokazati sposobnost žurnog jačanja dosad najslabijih zajedničkih politika: vanjske, sigurnosne i obrambene. Pritom, Rusija u Ukrajini mora doživjeti poraz, ne samo na bojištima nego i kao pokušaj povratka na model dominacije imperija u svjetskoj politici.

Koliko javnost u Hrvatskoj uopće percipira taj rat? Vlada najavljuje uvođenje skraćene vojne obuke, što je doduše i pritisak DP-a. Treba li nam to?

– Odnos prema invaziji na Ukrajinu je u Hrvatskoj imao više razvojnih faza. Na početku – solidarnost, a potom je prevladala kontaminacija unutarnjepolitičkim konfrontacijama. Neodgovorno je ignorirati sigurnosne ugroze, generirane utjecajem Kremlja na dio susjedstva. Trebamo podizati sigurnosnu kulturu u društvu, a neka vrsta temeljne vojne obuke mogla bi biti njezin sastavni dio.

Uoči kampanje za EU izbore činilo se da bi tema jačanja ekstremnih stranaka, posebno desnice, mogla postati velika opasnost. Ali to kao da sada, pred izbore, jenjava, većina stranaka desnice u Italiji i drugim zemalja ogradila se od takve politike krajnje desnice, pa pogotovo i AfD-a. To se čini kao dobra vijest, zar ne?

– Da, ali ja bih zadržao oprez. Povijesno gledano, kultura suradnje u EU-u je potisnula kulturu sukobljavanja, međutim danas radikalno orijentirane stranke koriste slogan »jaka Europa jakih nacija«. Znamo što se događalo u Europi u vrijeme jakih nacija. U EU-u nacije nisu nestajale, EU nije lonac za taljenje nacija. Dapače, svima je Unija bila okvir za izuzetni razvoj. Trenutno to misli oko 70 posto građana EU-a. Svim radikalima u EU-u je iskustvo Brexita bilo posebno otrežnjujuće. Danas više ne žure napustiti Uniju, ali je nastoje mijenjati iznutra.

Krajnja desnica

Jačanje desnice povezano je zadnjih godina sa socijalnim i ekonomskim krizama – već vas dugo planiram to pitati: zašto se socijalno frustrirani ljudi u Europi danas više okreću desnici nego ljevici? Nekad je bilo obrnuto, a danas »radnici«, pa čak i oni koji su među njima primarno samoidentificirani kao imigranti, glasaju za krajnju desnicu.

– Krajnja desnica raste u EU-u zbog kombinacije razočaranosti u nacionalna vodstva, sporosti i nedosljednosti institucija EU-a, sve viših troškova života, ali i rastuće prisutnosti nekih identitetskih pitanja. Ta desnica nije više tako rigidna u nastupu kao prije. Dapače, izvukli su pouke iz neuspjeha. Danas npr. sve više umiruju strahove liberalnih krugova pažljivo izbjegavajući tvrde stavove o ekonomiji i redistribuciji. Krajnje desni program, kada se ublaže njegove najoštrije nacionalističke i antifederalističke oštrice, općenito je pomirljiviji s interesima ekonomskih elita. Hitlera na vlast nisu doveli nezaposleni radnici koji su glasali za komuniste, nego umnogome srednja klasa uplašena porastom nestabilnosti, ekonomske neizvjesnosti i zavedena nacionalističkom mitomanijom. Danas živimo u ideološki manje-više ispreturanim društvima.

Foto ALEXIS HAULOT

U izbore aktualna predsjednica EK-a Ursula von der Leyen ulazi kao spitzenkandidat EPP-a, ali s obzirom na snagu te grupacije, a slabost socijalista i demokrata, čini se kao da je ona na neki način kandidat cijelog centra i slijeva i zdesna, kao što je uostalom i sada bila na čelu EK-a i imala podršku cijelog mainstreama. Može li biti iznenađenja, na način da se taj proces ponovo kompromitira, kao i 2019.?

– Na čelo Europske komisije Von der Leyen je došla dvorskim igrama, a ne sudjelovanjem na izborima. Tog se jutra probudila ne znajući da će navečer zaspati kao kandidatkinja za šeficu Komisije. Odustajanje čelnika vlada članica EU-a od spietzenkandidata kompromitiralo je izborni proces, a ona je posljedica kompromisa. To je i odredilo njezin politički profil. Ona je oportunist koji se pokušava snaći u teškim vremenima. U međuvremenu je dobila na međunarodnoj vidljivosti, ali na površinu izbijaju i razni mutni poslovi koji joj se pripisuju. Spitzenkandidat-sistem se uvijek iznova nalazi pod pritiskom država članica koje ne žele izgubiti utjecaj na proces izbora predsjednika Komisije. Tako će biti i ovog puta, a ona je zaštitno lice novog kompromisa.

Kako procjenjujete šanse ljevičarskog spitzenkandidata uopće?

– Povjerenik za radna prava i radna mjesta Nicholas Schmidt je predstavnik klasične zapadnoeuropske socijaldemokratske interpretacije problema s kojima se već dugo suočavaju lijevo-sredinske stranke u EU-u. Izbor Schmidta za spitzenkandidata je igra na sigurno. On nije kontroverzan, ali je pitanje u kojoj mjeri može osigurati podršku izvan uobičajenog bazena socijaldemokratskih birača.

Ako Von der Leyen to ne bude, koga vidite kao potencijalnog kandidata? To pitanje naravno ide u smjeru šansi Andreja Plenkovića. Vjerujete li da bi se on mogao »izmaknuti« i otići u Bruxelles?

– Plenkoviću je, naravno, privlačna ideja da se i formalno afirmira u europskim okvirima preuzimanjem neke prestižne dužnosti. Međutim, postoje i ozbiljni limiti takvoj ambiciji. Europski pučani ne mogu dobiti toliko glasova da svojim ambicioznim kandidatima pokriju baš sve ključne institucije EU-a. A neke pozicije i neki njihovi ljudi su već predbilježeni u planovima EPP-a. S druge stranke, Plenković se vjerojatno ne želi tek tako odreći uloge koju ima u domaćoj politici.

Trump na vlasti

Bi li neka vrsta velike koalicije bila dobra i za Hrvatsku? O tome je nedavno govorila i Vesna Pusić, a vjerujem da bi se i sam premijer Plenković tome najviše veselio, da ne mora imati posla s DP-om.

– Odgovor na to pitanje ovisi o interpretaciji je li i koliko je Hrvatska danas uopće u izvanrednom stanju i koliko nam treba nadideološka koalicija. Čini mi se da najprije treba raditi na demokratizaciji samih stranaka i njihovoj prohodnosti za nove ideje i ljude. Ne bi trebalo integrirati u nekoj imaginarnoj koaliciji brojne slabosti bahate i korumpirane vlasti i neuvjerljive oporbe.

Bili ste izvjestitelj EU-a za SAD, što ako Trump pobijedi?

– Prije četiri godine nakon Bidenove pobjede važio je slogan »Amerika se vraća«, a danas na zamahu dobiva slogan »Trump se vraća«. To bi vjerojatno dovelo do značajno drukčijeg pristupa suradnji EU-a i Sjedinjenih Država. Zbog toga je bitno da EU kontinuirano razvija mehanizme koji će joj omogućiti da samostalnije reagira na ključne globalne izazove. A Trump je praktično već na vlasti i bez predsjedničkih izbora, jer izolacionističko tijelo republikanaca često i uspješno blokira napore Bidenove administracije.

Kako vidite daljnji proces proširenja EU-a i šanse naših susjeda redom?

– Lakše je bilo osnovati EEZ 50-tih godina 20. stoljeća nego ući u EU u trećoj dekadi 21. stoljeća. Iskustvo Brexita govori da nije lako izaći iz EU-a, ali je daleko kompliciranije danas ući. U ovom mandatu je došlo do obnove interesa za politiku proširenja – Zapadni Balkan plus Istočno partnerstvo. Prije 20 godina dogodilo se big bang proširenje s 10 novih članica. Danas je, zanimljivo, isti broj država kandidata u čekaonici. Pristupni proces je uvijek prije svega natjecanje sa samim sobom. Ali da bi mogao zahtijevati provođenje teških reformi od kandidata, EU se i sam mora držati vlastitih obećanja.

Problemi SDP-a

– Da se malo vratimo na domaću politiku – jasno je da su ovi izbori za vas biti ili ne biti, jer ako ne uspijete ući u EP, sigurno će i Vaše ambicije sa SDP-om nužno nestati. No, ako prođete s 12. mjesta, to će biti i snažna poruka Peđi Grbinu – razmišljate li o kandidaturi za predsjednika SDP-a? I biste li tada živjeli u Zagrebu?

– SDP je oduvijek moja politička adresa, kao što je Zagreb već dugo moja adresa prebivališta. Bruxelles je privremena adresa na koju su me tri puta zaredom poslali hrvatski birači. Vjerujem da će oni to napraviti opet. Shvaćam da takav rasplet ne bi trebalo doživljavati izolirano od zbivanja u mojoj stranci i očekivanja velikog broja članova. Dobar rezultat na ovim izborima samo će naglasiti moju ambiciju da pomognem stranci u prijeko potrebnoj programskoj i organizacijskoj konsolidaciji.

Uz kadrovske i programske probleme SDP-a, koji su to strukturni problemi koje treba riješiti da bi se stranka digla iz ovog životarenja? S druge strane, bez Milanovića rezultat bi 17. travnja bio još i slabiji, a opet SDP se neće promijeniti ni napredovati ako se ne emancipira od Zorana Milanovića? Kako riješiti tu dilemu?

– SDP je bio, ali i mora ostati stožerna stranka, koja je početkom 90-ih otvorila vrata demokraciji u Hrvatskoj, a 2000- ih Hrvatskoj vrata EU-a. Danas SDP dijeli mnoge slabosti s europskom socijaldemokracijom. Jedan od tih izazova svakako je i jačanje otpornosti prema autoritarnim modelima upravljanja strankom i državom. Previše je primjera klizanja političkih karijera od ljevice do desnice u državama EU-a da bismo ostali slijepi na slične ili iste trendove u našem dvorištu. SDP će funkcionirati kao socijaldemokratska stranka, pored svega ostalog, samo ako obrani svoju demokratsku strukturu i emancipira se od populističkog narativa koji se uporno koristi za sebične i jednokratne interese.