Prošle jeseni Europu i svijet zahvatila je energetska kriza zbog nestašice prirodnog plina, nafte, pa čak i ugljena. Nakon neočekivano brzog oporavka gospodarstva tijekom pandemije naglo su skočile i potrebe za energijom koje proizvođači energenata ne mogu zadovoljiti, pa cijene plina i električne energije odlaze u nebo.

​Ulje na vatru dolile su i geopolitičke napetosti između zapadnih zemalja i Rusije koja je glavni opskrbljivač Europe plinom. U tom sklopu Hrvatskoj i Europskoj uniji nameće se pitanje kako postići energetsku neovisnost, osobito u situaciji kada su EU i ostali dijelovi svijeta sebi postavili za cilj napuštanje fosilnih goriva i postupno postizanje klimatske neutralnosti.

Razumno razmišljanje

To je bio i povod za razgovor s dr. sc. Tončijem Tadićem, višim znanstvenim suradnikom u zagrebačkom Institutu »Ruđer Bošković«, koji smatra da Hrvatska i Europska unija svoju energetsku neovisnost i klimatsku neutralnost neće moći postići bez gradnje novih nuklearnih elektrana, tehnološki daleko naprednijih i sigurnijih od onih kakve su građene u drugoj polovini prošlog stoljeća. Iako nuklearke imaju puno protivnika u javnosti, brojne europske zemlje prošle su godine napravile zaokret te najavile golema ulaganja u novu generaciju nuklearnih elektrana kako bi osigurale čiste i stabilne izvore energije.

Kako ocjenjujete to što se Hrvatska lani pridružila Francuskoj i brojnim srednjoeuropskim zemljama koje su od Europske komisije zatražile da nuklearne elektrane ubroji u prihvatljive investicije, radi postizanja klimatske neutralnosti Europe?

– To apsolutno pozdravljam. To je i stajalište svih članova Znanstveno-tehničkog odbora Euroatoma, najvišeg savjeta Europske komisije za pitanja nuklearne energije, koji ima 40 članova. I ja sam član tog savjeta. Osobno sam inzistirao da u zaključke radne skupine za fuziju uđe izričit zaključak da je nuklearna energija slobodna od ugljika. Jako mi je drago da to stajalište podržavaju i ostali članovi. Dakle, Europska komisija u tome ima znanstvenu podršku Euroatoma.

Unatoč otporu Njemačke, koja je odlučila do kraja desetljeća zatvoriti sve nuklearke, u Europskoj komisiji je početkom ove godine pod pritiskom većine članica EU-a prevladao stav o prihvatljivosti gradnje novih nuklearnih elektrana, prema medijskim izvješćima. Kako to tumačite?

– Jednostavno. Ako nam je zbiljski cilj smanjenje ugljikova dioksida, moramo upotrijebiti sve izvore koji ga ne emitiraju. U svijetu se više od 60 posto električne energije proizvodi iz fosilnih goriva. Ostali su izvori hidroenergija oko 19 posto, obnovljivi izvori oko 7 posto i nuklearna energija 10 posto. U Europskoj uniji stanje je bitno povoljnije, s većim udjelom energije iz obnovljivih izvora. Teško je očekivati da će se fosilna goriva zamijeniti obnovljivim izvorima u kratkom roku. Stoga je razumno razmišljati o gradnji nuklearnih elektrana kao realnoj alternativi kako bi Europa do kraja stoljeća potpuno napustila fosilna goriva i dobivala energiju iz obnovljivih izvora, iz nuklearki četvrte generacije i fuzije. Naravno, ovdje ne govorimo o proizvodnji nuklearne energije po dizajnu i standardima sigurnosti iz druge polovine prošlog stoljeća. Govorimo o nuklearkama četvrte generacije, uz maksimalne sigurnosne standarde, kakvi se primjenjuju danas.

Suptilna poruka

Europska komisija smatra da je i okretanje energiji iz plina prihvatljiv način za postupno postizanje klimatske neutralnosti. Takvo je mišljenje posebno rašireno u Njemačkoj, koja se protivi nuklearkama. Nije li tu nešto nelogično?

– Plin je prihvatljiviji od ugljena, jer manje onečišćuje atmosferu. Međutim, plin je i dalje emiter ugljikova dioksida. Čini mi se neozbiljnim inzistirati na dodatnom izvoru ugljikova dioksida kako bi se smanjile emisije tog istog plina. Njemačke nuklearke, naravno, moraju se nečim zamijeniti, a to će nažalost u velikoj mjeri biti elektrane na plin.

Međutim, ako je Njemačka početkom siječnja zatvorila polovinu svojih nuklearki, to znači da će idućih godina povećati emisije ugljikova dioksida?

– Mislim da je zatvaranje nuklearki loša poruka ostalim članicama EU-a. U Hrvatskoj se na Njemačku tradicionalno gleda kao na uzor ponašanja, ali to što ona zatvara nuklearke ne znači da će one nestati u ostatku EU-a. Godine 2030. nuklearki neće biti u Njemačkoj, Austriji i Italiji, ali sve ostale članice EU-a istočno i zapadno od njih nastavit će njihovo korištenje. Poljska je najavila početak gradnje prve od šest nuklearki. Finska, Švedska, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska i Rumunjska također planiraju njihovu gradnju. Francuska, Španjolska, Nizozemska, Belgija, također će na svoj način nastaviti korištenje nuklearki. I Velika Britanija ponovno pokreće gradnju nuklearnih elektrana, onih nove generacije.

Ima li nekih posebnih razloga za najnoviji zaokret prema gradnji nuklearki u Europi?

– Ima. Ovdje nije riječ samo o napuštanju fosilnih goriva i okretanju čistoj energiji. Iza podrške nuklearkama stoji i jedna suptilna poruka – želja Europske unije da postane energetski neovisna o uvozu fosilnih goriva. To treba pozdraviti. Svakim megavatom proizvedenim iz obnovljivih izvora i nuklearki smanjuje se ovisnost EU-a o uvozu energije iz Rusije ili s Bliskog istoka. To će ojačati energetsku suverenost i međunarodnu poziciju Europske unije.
Isto vrijedi i za Hrvatsku, koja također treba postati energetski neovisna. Trećinu električne energije naša zemlja proizvodi u hidroelektranama, iz vodnog potencijala koji je gotovo potpuno iskorišten. Nuklearna energija, koju dobivamo iz hrvatske polovice NE Krško, čini 17 posto naše proizvodnje električne energije. Drugim riječima, polovinu naših potreba zadovoljavamo iz naših hidropotencijala i Krškog. Cilj nam je da nekih 25 posto proizvedemo iz obnovljivih izvora, iz vjetra i solara. Ostaje nam 25 posto energije koju sada proizvodimo iz fosilnih goriva. Zamislite da ta fosilna goriva Hrvatska zamijeni još jednom nuklearkom – za što se osobno zalažem – ili energijom iz obnovljivih izvora. U tom slučaju, aktualna drama oko cijene plina bila bi daleko manja.

Otpor naroda

Neće li se gradnja novih nuklearki spotaknuti o otpor njihovih protivnika?

– Kako u kojoj zemlji. Tamo gdje već postoje nuklearke, otpor je manji. Zna se da nuklearke osiguravaju lokalnim zajednicama ekološku rentu. Krško je u Sloveniji bilo nanerazvijenija općina, što se bitno promijenilo nabolje nakon dobivanja nuklearke. Tako je diljem Europske unije. Zanimljivo je da se razvijenije zemlje s višim obrazovanjem građana manje odupiru gradnji nuklearki ili općenito nuklearnih uređaja.
Prije četiri godine, primjerice, obišao sam gradnju podzemnog akceleratora za proizvodnju neutrona ESS u Lundu, u Švedskoj. Upitao sam direktora tog projekta kakva je bila reakcija lokalne zajednice. Odgovorio je kako su dobili primjedbe da će upravna zgrada narušiti izgled šumovitog područja i da se gradilište nalazi na trasi srednjovjekovnog puta od Lunda prema Stockholmu. Arheolozi su trebali napraviti prethodna podzemna istraživanja. Nikakvih drugih primjedbi lokalne zajednice na taj projekt nisu dobili. Očito, mještani su bili svjesni da znanstvenici neće dopustiti ugrožavanje vlastite sigurnosti u tom projektu, a kamoli ugrožavanje sigurnosti okolnih stanovnika.

U Hrvatskoj bi takav projekt vjerojatno prošao puno teže?

– Moguće, jer kod nas svaki priučeni ekološki aktivist dobiva u javnosti glavnu riječ i može zaustaviti svaki projekt koji u svom nazivu ima neke veze s nuklearnom energijom ili zračenjem.

Vi očito smatrate da energetsku suverenost i veće potrebe za čistom energijom Hrvatska neće moći zadovoljiti bez ulaska u gradnju drugog bloka nuklearke u Krškom, zajedno sa Slovenijom.

– Da, ali je veliko pitanje kako će to ići. No, ono u što sam siguran jest da će Slovenija dograđivati Krško s nama ili bez nas. Već godinama pozivam Vladu da postane partner Sloveniji u tom projektu i da dio energije osigura za Hrvatsku, pod uvjetom da Slovenija to zaista i želi. Ne trebam ni spominjati da će se Slovenija u gradnji drugog bloka nuklearke u Krškom pridržavati svih standarda Europske unije. Iz Krškog se zadovoljava oko 35 posto slovenskih potreba za električnom energijom i oko 17 posto hrvatskih.
Razumno je imati na stolu opciju nuklearne elektrane. To ne znači da će se početi graditi sada, ali zašto se ne bi gradila za 10 do 15 godina. Ako jednom iskočimo iz tog vlaka, jako je teško u njega se vratiti. Možda će se i Njemačka za to vrijeme suočiti sa stvarnošću i predomisliti, zaključiti da bi ipak bilo pametno graditi niz nuklearki nove generacije.

(Ne)stabilna energija

Zašto se čistu energiju ne bi moglo osigurati elektranama na vjetar ili sunce, bez ikakvih nuklearki?

– Energija iz vjetra i sunca je nestabilna. Ne možemo se oslanjati samo na vjetar ili sunce, jer u mirnoj noći bez vjetra nema ni energije. Svaka zemlja mora imati rezervu. Mora imati stabilan izvor energije poput one iz nuklearki. Podsjećam da je sva proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj subvencionirana. Svi mi to plaćamo i Hrvatska se nalazi u apsurdnoj situaciji da će imati više struje koja će je i više koštati. Nuklearke nisu ovisne o tome koliko ima sunca i vjetra.

Ali njihova je cijena gradnje golema?

– Bilance Međunarodne agencije za energiju pokazuju da je megavatsat električne energije najjeftiniji kada dolazi iz nuklearki koje dugo rade, oko 50 godina, sa svim troškovima gradnje, razgradnje i zbrinjavanja otpada. Megavatsat energije iz elektrana na vjetar i sunce nekoliko je puta skuplji, kao što je skuplja i energija iz ugljena i plina.
Ponavljam, ne trebamo samo tako otpisati nuklearnu energiju. Bez gradnje nuklearnih elektrana, onih četvrte generacije, nećemo moći postići ciljeve klimatske neutralnosti koje su Europa i Hrvatska sebi postavile. Mogli bismo postići klimatsku neutralnost kada bismo imali toliko obnovljivih izvora energije da se njihov udio sa sadašnjih 9 posto u ukupnoj potrošnji energije u EU-u poveća na 60 posto. Međutim, tada se javlja problem kako ćete kompenzirati nedostatak energije, s baterijskim sustavima, reverzibilnim elektranama, fleksibilnim mrežama, prijenosom energije na velike udaljenosti između dijelova Zemlje na kojima je noć i dijelova na kojima je dan. Stvari s energijom od sunca i vjetra lijepo su zamišljene, ali u stvarnosti imaju nedostataka. Primjerice, u teoriji možete skuhati vodu paleći šibice.

Tonči Tadić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Otpad i/ili gorivo

A što ćemo s nuklearnim otpadom?

– Najprije, želim upozoriti da je nuklearni otpad zapravo nuklearno gorivo. Radioaktivni otpad koji nastaje u bolnicama, institutima i industriji ne treba miješati s nuklearnim otpadom, iako se to često namjerno čini. U 90 posto slučajeva zapravo je riječ o niskoradioaktivnom ili srednjeradioaktivnom otpadu. Primjerice, javljači za požar ne smiju se odlagati na klasična odlagališta otpada, poput zagrebačkog Jakuševca. To se odnosi i na nekadašnje radioaktivne gromobrane, na izvore zračenja koji se koriste kao markeri za rendgen ili CT, na rukavice, šprice i kombinezone iz radiologije. Tu su i različiti izvori zračenja koji se koriste u industriji, u medicini i znanstvenim istraživanjima. Za sve to trebaju posebna odlagališta otpada. Isto vrijedi i za hrvatsku polovicu otpada u nuklearki Krško. To nije nuklearno gorivo!

Gdje će se odlagati nuklearno gorivo?

– To je posebna priča. Nuklearno gorivo neće na svom teritoriju skladištiti ni Hrvatska, niti Slovenija. Ono će jednog dana vjerojatno biti odvezeno iz Krškog i zbrinuto, reprocesuirano negdje u Europskoj uniji, u zemaljama koje imaju tehnologiju za reprocesuiranje.
Ovdje govorimo o tome kako će se zbrinuti radioaktivni otpad koji nastaje u nuklearki Krško. Govorimo o cijevima, naočalama, čizmama, rukavicama, mazivima, o svemu što je ikad bilo korišteno unutar reaktorske zgrade, kao i komadima samog reaktora nakon što njihova radioaktivnost padne na deseti dio od sadašnjeg intenziteta. U pravilu se sve te stvari odlažu kada njihova radioaktivnost postaje benigna. To nije nuklearno gorivo!

Međutim, građani se tog otpada boje.

– Glavnina ljudi zamišlja odlagališta radioktivnog otpada kao livadu na koju netko jednostavno istrese iz tački radioaktivni otpad. Ali to nije tako. Osobno, radije bih živio u blizini odlagališta radioaktivnog otpada, nego u blizini Jakuševca. Skladište radioaktivnog otpada znači da se taj otpad nalazi u olovnim kontejnerima, koji su pak zavareni u inoks-cijevima, a one su zalivene u betonski blok od kubnog metra. Iz toga nikakva radioaktivnost ne može izaći. Ponavljam: to nije nuklearno gorivo!

​Trgovska gora

Mislite li da bi tako izgledalo i odlagalište na Trgovskoj gori?

– Da, kada govorimo o odlagalištu radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, mislimo na svojevrsne lego-kocke od betona, u hangaru veličine nekoliko stotina kubnih metara. One se na odlagališta slažu viličarima. Čak da netko poželi od tog radioaktivnog otpada načiniti »prljavu bombu«, kako će ga izvući iz betonskih blokova i to na lokaciji do koje je vrlo teško doći? Puno je rizičnije kad se nalazi u priručnim skladištima u krugu bolnica, instituta ili tvornica, kao što je to danas.

Kritičari spominju da Trgovska gora nije pogodna lokacija jer je blizu Petrinje koja je u zoni potresa?

– Te su kritike apsurdne jer su sadašnja skladišta radioaktivnog otpada, uz bolnice i institute u Zagrebu koji je i sam u trusnoj zoni, bliža Petrinji od budućeg skladišta na Trgovskoj gori. Kritičarima je nenormalno da tamo bude skladište, iako je to lokacija s najmanjom vjerojatnošću za potres u cijeloj Hrvatskoj. Trgovska gora zadovoljava sve moguće standarde IAEA. Istodobno, tim je kritičarima normalno da se radioaktivni otpad skladišti u središtu Zagreba, usred instituta ili bolnica, na kilometar udaljenosti od geološkog rasjeda u Markuševcu gdje se dogodio potres.

Dakle, strah od odlagališta radioaktivnog otpada je neutemeljen, pretjeran?

– Dakako. Svi oni koji misle da su ta odlagališta opasna ne bi više nikad smjeli ići u prostorije u kojima su postavljeni javljači za požar, ne bi smjeli ići na CT ili rendgen, u strahu od zračenja. A to je apsurdno.