Prošli tjedan, kada je o nuklearkama riječ, dogodile su se dvije važne stvari: gašenje posljednjih reaktora atomskih centrala u Njemačkoj s jedne strane, s druge strane u Finskoj je pušten u redoviti pogon najveći pojedinačni reaktor u Europi, Olkiluoto 3, proizvodnog kapaciteta od 1600 megavata.

Njemačko gašenje reaktora popraćeno je aktivističkim akcijama i protivnika, ali i zagovornika nuklearne energije. Zagovornici su tvrdili da je nuklearna energija najbolji način da se zadrži blagostanje i istodobno zaštiti okoliš, dok su protivnici nuklearki slavili gašenje reaktora i nazvali to »ogromnim uspjehom za otpor nuklearnoj energiji koji traje već više od 40 godina« i »danom kada je pobijeđena njemačka atomska energija«.

Samo dan prije planiranog isključenja njemačkih nuklearki oglasila se i skupina znanstvenika koja je pozvala njemačku vladu da odgodi isključivanje reaktora, a u njihovom pismu se navodi da bi nuklearne elektrane trebalo zadržati zbog »očite prednosti po proces klimatskih promjena«.

Teme su to o kojima govori fizičar dr. sc. Tonči Tadić, viši znanstveni suradnik Instituta »Ruđer Bošković« i član Znanstveno-tehničkog odbora Euratoma (EURATOM STC).

Četiri protivnice

U razgovoru za Novi list prije dvije godine kazali ste da je zatvaranje nuklearki loša poruka ostalim članovima Europske unije. Tada ste se nadali da će se Njemačka »suočiti sa stvarnošću i predomisliti, zaključiti da bi ipak bilo pametno graditi niz nuklearki nove generacije«. Ali nije. Zašto i kakva je sada poruka poslana iz Njemačke?

– Ono što je zanimljivo je doista to što se većina Nijemaca, 59 posto, izjasnila protiv zatvaranja nuklearnih elektrana. Meni je stoga posve nejasno zbog čega postojeća zeleno-lijeva koalicija inzistira na trenutnom zaustavljanju tih nuklearki, jer nitko razuman to ne bi činio u trenutku energetske neizvjesnosti u Europi zbog rata u Ukrajini.

Zašto se to nije moglo pričekati tri do pet godina i onda vidjeti što i kako dalje!? S druge strane, činjenica je, što se zeleno-lijeve koalicije tiče, da je cijela priča s nuklearkama i njihovim gašenjem prešla s razina znanosti i gospodarstva na razinu religioznih uvjerenja i dogmi. I tu ne pomažu nikakva uvjeravanja.

Međutim, ono što ovdje želim napomenuti je to da Njemačka nije Europska unija. Njemačka, kao najveće europsko gospodarstvo, slobodna je raditi što god hoće, ali oni ne čine većinu stanovništva EU-a.

Trenutno u Europi imamo četiri države koje su oštre protivnice nuklearne energije. To su Njemačka, Luksemburg, Italija i Austrija. Ali to ne znači da su sve druge članice EU-a protiv nuklearki.

U Finskoj puštaju u pogon reaktor. U Poljskoj je namjera postojeće elektrane na ugljen, koje stravično zagađuju okoliš, zamijeniti sa šest nuklearki.

Trend je i da Mađarska, Rumunjska, Bugarska zadrže postojeće nuklearke i izgrade nove blokove. Istodobno se, primjerice, u Nizozemskoj premišljaju hoće li u ovim okolnostima gasiti svoje nuklearke ili im produljiti životni vijek.

Imamo Francusku, koja je s nuklearnom energijom već došla do blizu 80 posto proizvedene električne energije. Imamo Španjolsku, koja se također premišlja hoće li gasiti nuklearke ili ih ipak ostaviti.

A tu je i Velika Britanija, koja gradi nove nuklearke. Tu je i Švedska, koja razmišlja o gradnji nuklearki. Hrvatsko-slovenska nuklearka u Krškom produljit će rad do 2043., nakon čega će se graditi novi blok.

Dakle, ti trendovi koje postojeća vlast u Njemačkoj promovira niti su nešto što je dugoročno održivo, niti predstavlja dominantni trend u EU-u, ali dio je programa zelenih u Njemačkoj pa automatizmom postaje program vlade u kojoj oni sudjeluju, ali ponavljam nije ni nešto posve tipično i dominantno u EU-u.

Ako oni doista žele, u planu koji su zacrtali, do 2030. dosegnuti 80 posto energije iz obnovljivih izvora i pri tome supstituirati ne samo nuklearke nego i fosilna goriva, onda to znači gradnju jedne solarne elektrane veličine nogometnog igrališta svakog dana, uz jednu ozbiljnu vjetroelektranu dnevno.

To je, naravno, nemoguće. I dolazimo do apsurda da se zeleno-lijeva koalicija, koja se zaklinje u smanjenje emisije CO² i borbu protiv klimatskih promjena, za to bori povećavajući flotu njemačkih termoelektrana na ugljen.

A gasit će nuklearke koje ne emitiraju CO²! Ja to ne mogu ni razumjeti, ni opravdati, posebno ako se svi zalažemo za smanjenje CO².

Glavni argument gašenja nuklearki u Njemačkoj je nastojanje da se zemlju učini sigurnijom jer su »rizici nuklearne energije izvan kontrole u slučaju nesreće«. To je argument od samoga početka, od 2002., kada je Njemačka krenula postupno u taj proces koji je ubrzala bivša kancelarka Angela Merkel 2011. godine nakon nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu.

– Meni je taj motiv gospođe Merkel krajnje neuvjerljiv. Uzmete li obzir kako izgleda njemačko gospodarstvo, kako izgleda njemačka akademska zajednica, njemačka tehnologija, na kojoj su na razini sigurnosti nuklearke u Njemačkoj od razina projektiranja i dizajna, do izgradnje i profesionalnosti vođenja i nadzora, onda možemo slobodno reći da se radi o Mercedesima u svijetu nuklearki.

Kojom onda logikom, gospođa Merkel, koja je kao i ja doktorirala nuklearnu fiziku, konstatira da su te nuklearke nesigurne, a istodobno prelazi kao preko nečeg posve normalnog da joj u istočnom susjedstvu i dalje rade nuklearke proizvedene u Sovjetskom Savezu?

To gašenje koje je ona počela izravno je povezano s prizemnim populističkim razlozima 2011., a to je potreba za koaliranje CDU-a sa Zelenima u Donjoj Saskoj na regionalnim izborima.

Preduvjet za tu koaliciju bilo je čvrsto obećanje CDU-a, tj. nje osobno, da će u najskorijem roku krenuti u proces gašenja nuklearki. Iza toga apsolutno nije stajao ni znanstveni, ni tehnološki, ni gospodarski razlog, već prizemni politički.

Sigurnost opskrbe

Njemačka savezna pokrajina Bavarska apelirala je na saveznu vladu da izmijeni zakon o prestanku korištenja nuklearne energije tako da dopusti rad nuklearnim elektranama pod odgovornošću pojedinih saveznih pokrajina. Kolike su šanse da se to dogodi?

– Njemačka savezna pokrajina Bavarska uistinu je tražila da nuklearke na njezinom području nastave raditi jer one jamče sigurnost opskrbe električnom energijom.

I ne samo radi sigurnosti nego i radi cijene megavatsata. Kad se pogleda studija Međunarodno energetske agencije (IEA) iz 2020. o troškovima proizvodnje električne energije, onda se točno vidi da je najjeftiniji megavatsat iz tzv. long term operated nuklearki poput našeg Krškog, dakle onih u koje ne trebaš ništa više investirati u smislu gradnje, već ih jednostavno eksploatiraš dokle god možeš, čak i kad uračunaš trošak razgradnje takve nuklearke.

Jednako košta samo megavatsat iz pučinskih vjetroelektrana, naravno, kad ima vjetra. Svi drugi obnovljivi izvori, posebno solari, skuplji su do tri puta, a kućni solari daju megavatsat koji je skuplji i pet puta.

Finci su otišli u drugom nekom pravcu. Puštaju u pogon tzv. Europski tlačni reaktor (EPR), koji se gradio 18 godina i 14 godina je trebalo da krene u komercijalnu proizvodnju. Oni koji su je izgradili nazivaju je najvećim finskim klimatskim činom dodajući da će ubrzati kretanje prema ugljično neutralnom društvu.

– Finci su zaključili, ono što tvrdi i Znanstveno-tehnički odbor Euratoma, kao i Francuska i 13 zemalja supotpisnica u EU-u, među njima i Hrvatska i Slovenija, da struja dobivena iz nuklearne energije ne rezultira emisijom CO^2, i to je cijela priča.

Europski znanstvenici nuklearnu energiju proglasili su praktički najekološkijom, Finci grade veliki reaktor, dok s druge strane Nijemci svoje nuklearke gase. Malo se sve čini kontradiktorno.

– Nijemci su pokušavali iskamčiti podršku tako da se plin proglasi za zelenu energiju, što je potpuno besmisleno jer se kod sagorijevanja plina emitira CO². Ali, ponavljam, vrlo je loše govoriti o Njemačkoj kao o nekom standardu koji vrijedi za cijeli EU.

Je li nam onda budućnost gradnja Europskog tlačnog reaktora poput ovog finskog, makar mu je gradnja dugo trajala, a i koštalo je poprilično?

– Nuklearka može biti jeftina ako je gradiš na mjestu gdje je već napravljena nuklearka, poput Krškog 2, te ako koristiš gotov model nuklearke.

Međutim, kada gradiš nuklearku na ovo, na ledini gdje nema ničega, ako pritom želiš zaposliti vlastitu građevinsku operativu, ja ne vidim uopće što je tu problematično!?

Nuklearka nije samo reaktor. Međutim, ako želiš napraviti čitavu seriju nuklearki, ako želiš ovladati tehnologijom, ako istodobno gradnju nuklearke koristiš za poticanje svog gospodarstva, ako time stječeš reference za gradnju nuklearki i tako se dobiju poslovi diljem svijeta, onda se ta cijena ne može doživljavati i gledati isključivo kao trošak, nego kao investicija u budućnost.

Jer, želiš zaposliti građevinsku operativu, svoje kompanije koje proizvode elektrouklopna postrojenja, dalekovode, turbinske sustave…

Pa ćeš investirati u sve to i ako će koštati nešto više kod gradnje prve, ali kod druge, treće, četvrte, pete, šeste neće. To treba gledati na takav način.

Ajmo malo pogledati koliko iznosi subvencioniranje obnovljivih izvora energije, točnije solara i vjetroelektrana, pa te cifre za gradnju nuklearke neće izgledati toliko čudno.

Na svijetu trenutno radi oko 400 nuklearnih elektrana i 60-ak je u izgradnji, između ostalog i u Europi. Francuski parlament je, na primjer, prije mjesec dana velikom većinom glasova usvojio vladin plan nuklearnih ulaganja, čija je ključna točka planirana gradnja šest novih nuklearnih reaktora. Objašnjeno je da je to u cilju borbe protiv klimatskih promjena i jamčenja francuskog energetskog suvereniteta te nazvano »ogromnim projektom ponovnog pokretanja nuklearne industrije u Francuskoj«. Kako je navedeno u vijesti o ovoj odluci, Francuzi žele graditi prvi nuklearni reaktor sljedeće generacije EPR2. O kakvim je zapravo reaktorima riječ i po čemu se oni razlikuju od onih koji trenutačno prevladavaju? Jesu li oni sigurniji, u čemu je glavna razlika?

– Što se tiče Francuske, ona doista jako investira u nuklearke četvrte generacije. To su nuklearke novog koncepta, kojima je gorivo sol radioaktivnog torija,koja je ujedno i hladilo, ili se koristi nuklearno gorivo, ali hladilo nije voda, nego rastaljeno olovo.

I jedna i druga su bile predstavljene 4. travnja u Bruxellesu na predstavljanju novog programa Euratoma, kada je ujedno i potpisana europska deklaracija o Malim Modularnim Reaktorima (Small Modular Reactors – SMR), koji bi bili građeni tehnologijom nuklearki generacije četiri.

Tzv. GenIV nuklearke razvijaju doslovce sve zemlje u Europi, i Hrvatska i Slovenija, pa tako i sama Njemačke, Austrija i Italija. Radi se o malim modularnim reaktorima ukopanim u zemlju snage do 100 megavata koji bi dugoročno bili u suživotu s obnovljivim izvorima, kao nekakav back up umjesto postojećih plinskih elektrana.

Dugoročna cijena

S obzirom na sve do sada rečeno, i ne čudi da smatrate da bi Hrvatska trebala na stolu imati opciju gradnje nuklearne elektrane, odnosno biti partner Sloveniji u gradnji drugog bloka nuklearke u Krškom.

– Kod Krškog stvari stoje vrlo jednostavno. Kod Krškog ne treba raditi na istraživanju terena, ne treba raditi na jačanju mostova, ne treba graditi dalekovode, rashladne sustave…

Sve to već postoji i samo treba dodati novi blok reaktora. I doista ne vidim razloga da se u takvo nešto ne upustimo, uzevši u obzir dugoročnu cijenu nuklearne energije.

U Europskoj uniji, a time i u Hrvatskoj, puno se govori o energiji iz vjetra i sunca. Proizvodnja energije iz obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj je i subvencionirana. No, nedavno objavljeno izvješće Copernicusa o klimi u Europi 2022. godine potvrđuje i vaša ranija objašnjenja o nesigurnosti takvih izvora. Naime, prošle godine bilo je puno sunčanih dana, što je bilo dobro za one koji koriste solarne panele, ali bilo je puno manje vjetra, tu su i sve duža sušna razdoblja…

– Ja doista nemam ništa protiv obnovljivih izvora, posebno ne protiv toga da ih građani koji to hoće instaliraju kod sebe. Za to bih ih bez dvojbe oslobodio PDV-a pri gradnji, zašto ne. Ali ne mogu svi imati doma solarne panele.

Na kraju krajeva, nitko mi ne može odgovoriti kako će energetska slika Hrvatske izgledati kad doista dođe do potpune elektrifikacije prometa.

Slikovito to znači da će nam se svako ljeto na Jadran spuštati tsunami električnih vozila koje treba puniti, najčešće tijekom noći, ali očito ne iz solarnih elektrana.

Ili još slikovitije, zamislite zagrebačku Mamuticu, iz koje izlazi tisuću vlasnika vozila, dolazi do svojih tisuću automobila koji su na parkingu i punili su se cijele noći.

Iz čega!? To su, prema mom mišljenju, stvari koje treba staviti u realnu perspektivu. Da, apsolutno da obnovljivi izvori, ali sami obnovljivi izvori neće osloboditi EU od emisije CO², jer to, ponavljam, znači potpunu eliminaciju svih fosilnih izvora iz EU-a i supstituiranje svega sa solarom i vjetrom, što mi se čini, blago rečeno, posve nadrealno.

Na koncu, kad sve rezimiramo, ono što brine mene i moje kolege u Znanstveno-tehničkom odboru Euratoma je da zbog trenutnih političkih trendova u EU-u i zbog žestokog lobiranja proizvođača obnovljivih izvora protiv nuklearne energije Europa dođe u situaciju da za 20 godina, kada se shvati da se neće moći osloboditi emisija CO² bez nuklearki, bude u situaciji da neće imati kvalificiranih ljudi koji mogu barem pročitati tehničke specifikacije kineskog ili američkog reaktora koji će se uvoziti.

Ne bih htio da se dovedemo u tu situaciju. To je najgluplja varijanta budućnosti. Stoga je ono što želim i na čemu inzistiram zadržavanje kompetencija u području nuklearne tehnologije u EU-u.

Da znamo barem sprovesti razgradnju postojećih reaktora po svim propisima, odnosno da imamo kvalificirane ljude koji su sposobni sagraditi nuklearku i upravljati njom promijeni li se politička klima u pojedinim članicama EU-a, pa i u samoj Hrvatskoj.

Ruska uprava u Zaporižju krši sve moguće konvencije

Najveća europska nuklearna elektrana, ukrajinska elektrana Zaporižja u ruskim je rukama i u središtu nuklearne sigurnosne krize zbog gotovo neprestanog granatiranja u njezinoj blizini za što se Kijev i Moskva međusobno optužuju. Ovih dana objavljeno je da u rezervama ima američkog goriva za otprilike četiri godine, ali da će ruska uprava nastojati čim prije zamijeniti to gorivo ruskim jer svoju vlastitu tehnologiju smatra superiornom.

– Kod ruske uprave u Zaporižju riječ je o kršenju svih mogućih konvencija ratnog prava. Nemojmo zaboraviti da je ta nuklearka ukrajinska nuklearka koju je Rusija otela Ukrajini i sada pokušava na sve načine iz nje dobivati struju.

To je legalno koliko je bilo legalno Arkanovo eksploatiranje nafte iz SAO Krajine u Slavoniji. Ujedno su tvrdnje o tome da je rusko gorivo superiornije američkom potpune budalaštine.