Tomislav Tomašević, Danijela Dolenec, Sandra Benčić, Damir Bakić, Iskra Mandarić i Đuro Capor članovi su Inicijativnog odbora nove političke platforme »Možemo!« koja se predstavila prije nekoliko dana, a u nedjelju je prerasla i u stranku. Razgovarali smo s Tomaševićem o tome što »Možemo!« može i želi učiniti u hrvatskoj politici. Na lokalnim izborima u proljeće 2017. platforma »Zagreb je naš!« koju je vodio Tomislav Tomašević dobila je 7,7 posto glasova i osvojila četiri mandata u Skupštini Grada. On je prethodno bio predsjednik Zelene akcije

Prostor za političku platformu »Možemo!« vi ste opisali kao prostor od krajnje ljevice, preko zelenog pa do socijaldemokracije. Koja vam je sastavnica najvažnija od te tri?

– Nema najbitnije, to je raspon koji mislimo pokrivati. No, ne samo taj raspon, jer mislimo da će za nas glasati i šire biračko tijelo od tog raspona zbog socioekonomskih tema koje mislimo gurati u prvi plan.

Osnovali ste političku platformu. Najavili ste da ćete osnovati stranku u skorom roku. Jeste li pokret ili ćete biti stranka, idete li na širinu i mobilnost ili ćete pokušati ostvariti jedan čvršći program?

– Prije svega smo platforma, a to znači da ćemo biti jedna šira politička organizacija koja omogućuje jednostavnije sudjelovanje građana koji bi se bavili politikom, a koji se ne žele učlaniti u stranku koju osnivamo.

Tako se Most organizirao u početku.

– Za razliku od Mosta koji se sklepao prije izbora mi imamo dugogodišnju suradnju i jasan ideološki okvir. Platformu gradimo po uzoru na »Zagreb je naš!«. To znači da imamo veći broj članova u platformi nego u stranci »Zagreb je naš«.

Platforma odlučuje o nekim bitnim političkim pitanjima. To mislimo primijeniti i za platformu »Možemo!«, naravno uz nužne korekcije s obzirom na geografsku širinu.

Na izbore za EP

Niste još sasvim sigurni hoćete li na izbore za Europski parlament?

– Planiramo izaći, prilično smo sigurni da hoćemo. I ne mislimo ići sami, mislimo surađivati i s drugim progresivnim strankama. Neću reći lijevim, jer kod nas nije sasvim jasno što to znači budući da se lijevim akterima predstavljaju i oni koji to po socioekonomskom programu nisu.

S kim konkretno razgovarate?

– Dakle, otvoreni smo za suradnju sa svima progresivnim akterima koji nisu parlamentarne opcije. Prije svega Nova ljevica, ORaH i stranka START. No i neke stranke na lokalnoj razini.

Ako vi ostvarite mandat, idete li u porodicu zelenih ili negdje drugdje?

– Nismo još o tome razgovarali, ali po mom osobnom mišljenju, taj naš mandat bi išao u europske zelene ili u europsku ljevicu, ali o tome će odlučiti članstvo platforme, a to ovisi i o koalicijskim partnerima.

S obzirom na SDP koji tone, dosta je organizacija koje zauzimaju ipak sličan prostor, tu su svi oni koje smo već nabrojali, pa Amsterdamska koalicija, pa SDP, pa i Pametno. Dosta je velika gužva?

– Ovisi na kojoj razini gledamo što je »lijevo«, što je »desno«. Ovaj politički spektar bi bio svjetonazorski. Ali, ako gledamo socioekonomska pitanja, onda su razlike veće i drugačije. Siguran sam da se mi i IDS nećemo složiti oko toga što treba napraviti s Muzilom. Treba li ga dati u koncesiju nekom na 99 godina za elitni turizam ili napraviti nešto drugo. Razlikujemo se i oko toga što treba napraviti s brodogradilištima. A mi ta socioekonomska pitanja stavljamo u prvi plan, više nego svjetonazorske teme.

Važnost obrazovanja

Čini mi se da je vama prioritetan javni sektor, znači obrazovanje, znanost, zdravstvo, servisi.

– Želimo da svi ti servisi dobro funkcioniraju i što je bitno da ne bude nejednakosti u pristupu tim servisima. Za razliku od nekih liberalnih pogleda koji smatraju da ti servisi moraju biti ili privatizirani ili deregulirani ili da ne moraju svi imati jednak pristup zdravstvu i obrazovanju.

Obrazovanje je trostruko bitno. To je strateško ulaganje u razvoj ove zemlje. Nema razvoja bez ulaganja u obrazovanje. S druge strane, bitno je za odgoj i obrazovanje aktivnih građana koji će sudjelovati u donošenju odluka, koji će kritički propitivati vlast. I treće, obrazovanje je bitno kao jedan od osnovnih sektora za socijalnu mobilnost, za izjednačavanje šansi, emancipaciju i samoostvarenje.

Javni servisi su važni i za razvojni koncept ove države i za otklon od nejednakosti koje su u Hrvatskoj sve veće i veće. Od nejednakosti u prihodima, nejednakosti u pristupu javnim servisima, pa regionalnih nejednakosti, itd.

Kakva bi trebala biti uloga države u ekonomiji? Čime bi trebala upravljati država, a što bi reguliralo tržište?

– Protivimo se privatizaciji prirodnih monopola i javnih usluga. Javna poduzeća trebaju pružati javne usluge, od vode, otpada, plina, sve komunalne usluge.

To je i sada u javnim rukama.

– Jest, ali se prijeti privatizacijom. I u tim sektorima sada sve više dolazi do nekih podugovaranja, outsourcinga, a mislimo da s tim treba stati jer se pokazuje da je to skuplje za lokalni proračun. Hoćemo promijeniti upravljanje javnim poduzećima.. Ne bi smjele samo stranke koje su na vlasti postavljati svoje ljude u nadzorne odbore nego bi tamo trebali biti i predstavnici korisnika javnih usluga, radnika, organizacija za opće dobro koje kontroliraju da li ta poduzeća rade u javnom interesu. Javna poduzeća treba modernizirati i demokratizirati. I moramo kao društvo odlučiti o razvojnim prioritetima ove zemlje. To ne može biti stvar elita, niti to treba prepustiti tržištu.

Status quo neodrživ

U Hrvatskoj zapravo nemamo strategije razvoja. Postoje u nekim područjima kao mrtvo slovo na papiru.

– Neki smatraju da strategija razvoja ne treba niti biti jer kakti slobodno tržište regulira najbolje i najefikasnije. A dio elita smatra da nisu potrebne strategije, jer im to zapravo omogućava širi manevarski prostor za sklapanje nekih poslovnih dealova. Kad postoje dugoročne strategije, onda se njih trebaju držati sve vlasti, i trenutne i one koje dolaze poslije.

Spomenuli ste brodogradilišta, što biste tu vi učinili? Po regulama EU-a država ne bi smjela subvencionirati brodogradilišta.

– Mogao bih sad govoriti o specifičnim mjerama koje mislim da bi trebalo napraviti da se spasi brodogradnja, ali nismo o tome još razgovarali u platformi. No, želim naglasiti da u tim strukturnim ograničenjima koje Hrvatska ima, puno je veći manevarski prostor za aktivniju ekonomsku politiku nego što to predstavljaju trenutne vladajuće elite. To se vidi iz prakse više članica EU-a. Recimo u Portugalu je vrlo aktivna politika što se tiče obnovljivih izvora energije i način kako se favorizira lokalno usmjereni razvoj, iskorištavanje lokalnih kapaciteta, i ljudskih i prirodnih, a da to ne krši pravila EU-a.

Kad spominjete Portugal, onda tamo imamo, čini mi se, jedinstveni slučaj u Europi da krajnja ljevica drži vlast zajedno sa socijalistima.

– Pa mislim da se vidi i u Europi, ali i u SAD-u, ako gledamo neke globalne trendove, da je status quo neodrživ. Ovakva situacija ne funkcionira za većinu ljudi koji traže nova politička rješenja, nove ideje i nove aktere. Jer, nakon desetljeća neoliberalnih politika su mjere štednje poslije krize 2008. i 2009. godine dovele do još većeg raslojavanja društva, nejednakosti i nesigurnosti. Starije generacije misle da će njihova djeca živjeti lošije nego što su živjeli oni. Za većinu ljudi stvari više ne funkcioniraju i pitanje je samo idu li rješenja prema ljevici ili prema desnici.

Teritorijalni preustroj

Jako su vam važne lokalne zajednice, a što generalno mislite o teritorijalnom ustroju? Treba li ukinuti županije i formirati regije?

– Da, definitivno smo za teritorijalni preustroj. Ovakvo je stanje neodrživo. Ne bi smjeli imati situaciju da imamo jedinice lokalne samouprave koje ne mogu pružiti usluge svojim građanima. Previše ih ima, premale su i ekonomski su neodržive. S manje jedinica lokalne samouprave i okrupnjivanjem, zapravo bi ojačala lokalna samouprava, imala bi više ovlasti.

I županije su stjecište, okupljalište političkih kadrova.

– Preciznije, stranačkih kadrova. To je mjesto za zbrinjavanje stranačkih kadrova. I to je, čini mi se, razlog zašto bez obzira na promjene vlasti, nije bilo promjene teritorijalnog ustroja, to je odgovaralo i HDZ-u i SDP-u. Jedino novi politički akteri mogu tu nešto učiniti.

Imali smo sad jedan zanimljivi, iako posve očekivani primjer da je Hrvatska priznala samoproglašenog Juana Guaidoa za predsjednika Venezuele. Većina zemalja EU-a su ga priznale, ali neke ipak nisu. U Sloveniji je bilo različitih mišljenja pa je to rezultiralo i krizom u vladajućoj koaliciji. Što mislite o tome, jesmo li došli do toga da je Trump jedino mjerilo demokracije u svijetu?

– Ako je to tako, onda je to poraz za cijelu demokraciju u svijetu. Mogu reći svoje osobno mišljenje da se ne slažem s potezom naše vlade oko priznanja Guaidoa te da je zanimljivo kako je Europski parlament glasao o tome. Europski zeleni i europska ljevica su glasali protiv toga, za razliku od socijaldemokrata, liberala i pučana. Tu se vide ideološke razlike oko toga treba li se intervencionistički miješati u pitanja Venezuele, je li tu riječ o američkim imperijalnim interesima ili nije.

Raspravljalo se u Saboru o mogućoj reviziji Vatikanskih ugovora. Kakav je vaš stav o tome?

– Kao politička platforma jasno smo se odredili za sekularizam kao bitnu vrijednost. Zato je jasno da treba pričati o reviziji Vatikanskih ugovora jer je ovakvo stanje neodrživo. U Hrvatskoj ima još puno posla ako stvarno želi biti sekularna država, a kao takva je definirana Ustavom.