Prije stanovita vremena pisao sam o hrvatskoj državnoj jahti Učka, što je otprilike istu namjenu imala i u bivšoj državi, kada se zvala Podgorka. Neću ponavljati povod pisanju tog teksta, nema potrebe. Ali, iz tog teksta rodila se nova tema – jugoslavenske državne jahte. Službeno su nazivane stožerni ili pomoćni brodovi, dok su u narodu to bile Titove jahte.

Ako su široke narodne mase za njih uopće znale. S razlogom su nazivane Titove, jer bez njega ni jedan visokorangirani jugoslavenski političar nije mogao na njima ploviti. Postojale su neke manje i skromnije, na njima su plovili ostali »uvaženi drugovi«.

Znao sam za »Podgorku« i »Jadranku«, njih su i mediji povremeno spominjali, ali nisam znao da su postojale dvije »Jadranke« te da je bilo još jahti u službi bivšeg predsjednika bivše države. U tu kategoriju ne spada »Galeb«. On je službeno bio školski brod, a u stvarnosti Titov putnički brod. »Galeb« nikada nije koristio za plovidbu Jadranom, niti je na njemu bio domaćin visokim gostima. »Galeb« je služio za dugu plovidbu, a ne za uživanje.

Podgorku smo nedavno predstavili, nema potrebe ponavljati. Dodajem tek ono što sam u međuvremenu saznao. Podatak važan za Rijeku i ono što je Rijeka značila u svijetu pomorstva i brodogradnje. Jahta »Podgorka«, napisao sam tada, građena je u Korčuli. Lijepa i kvalitetna za plovidbu, dobivala je komplimente mnogih stručnjaka i poznavatelja brodova.

Riječki potpis

Te pohvale idu i na adresu projektanta, a taj je bio riječki Brodoprojekt. Tvrtka što je davno nestala s riječkog i brodograđevnog poslovnog radara. Nažalost, kao i mnogo toga u Rijeci. I ne samo u ovom gradu…

Tko je bio projektant, ili voditelj projektantskog tima, nije nam poznato. Šteta i, još jednom, nažalost. Kompletna arhiva u svijetu cijenjene projektantske tvrtke, desetljećima pedantno slagana i čuvana, zauvijek je nestala, uništena. Možda nešto zna netko od potomaka poznatih riječkih brodoprojektanata. Dobro bi bilo da se javi.

Prije »Podgorke« Tito je na raspolaganju imao jahtu »Jadranka«. Nju pamtim, u nekoliko navrata bio sam u njenoj blizini, što nije bilo jednostavno za brod takva značenja. U kolovozu 1960. Tito je došao u posjet Novalji, doplovio je s Brijuna jahtom »Jadranka«. Stajao sam u špaliru pionira na rivi, desetak metara od predsjednikova broda. Kasnije, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Jadranku sam viđao Rijeci. Bila je na vezu u Mrtvom kanalu. Tada nisam znao ono što danas znam. U međuvremenu izgrađena je Podgorka, pa je »Jadranka« stajala na mrtvom vezu. Potom je došla nova »Jadranka«…
Prva Titova »Jadranka« naslijeđena od predratne Kraljevine Jugoslavije.

Detaljne informacije o njoj dao mi je Zvonimir Freivogel, vrsni poznavatelj brodova, a nadasve ratnih mornarica Austro-Ugarske Monarhije te obje Jugoslavije. Ta je jahta naručena 1938. godine u Italiji, građena je u Trstu. Prvotno je trebala biti stražarski brod Ministarstva financija za pomorsku kontrolu, a dovršena je krajem 1939. i to kao kraljevska jahta. Pri kraju gradnje odlučeno je da se prenamijeni u jahtu. Mornarički »zapovednici« time nisu bili oduševljeni. Morali su u flotu uvrstiti brod koji nisu naručili i koji su smatrali nepotrebnim. Uostalom, kraljevim generalima nepotrebna je bila i ratna mornarica, smatrali su je stranim tijelom u vojnom sustavu.

Nazvana je Beli Orao. Kraljevska obitelj i članovi vlade jahtu gotovo da nisu koristili, svima njima more ništa nije značilo. Početak rata u travnju 1941. godine jahtu je zatekao na vezu u Boki, u Tivtu, gdje je preuzimaju Talijani. Daju joj novo ime – Alba, pa ga mijenjaju u Zagabria. Krajem 1943. saveznici na Malti jahtu vraćaju Kraljevskoj mornarici u izbjeglištvu. Pod starim imenom »Beli Orao« plovila je do 1945. godine, kada je preuzima nova Jugoslavija i daje joj ime »Biokovo«. Ni ono se nije dugo zadržalo. Postala je Titova predsjednička jahta i nazvana »Jadranka«.

Mrtvi vez

Vanjskim izgledom, sjećam se, Jadranka je više sličila klasičnom putničkom brodu tog vremena, nego predsjedničkoj jahti. Dužina preko svega bila je 65 metara, širina 8,08, a gaz 2,84. Standardna istisnina 567, pod punim opterećenjem 660 tona. Dva diesel motora Sulzer svaki snage 1.900 KS, s dva propelera, pokretali su je maksimalnom brzinom od 18 čvorova. Prema nekim izvorima, imala je naoružanje – dva topa kalibra 40 milimetara. Vanjština broda, međutim, to nije ničim odavala.

Foto Marko Gracin

Dolaskom nove, modernije i luksuznije »Podgorke«, »Jadranka« gubi na važnosti, postaje nepotrebna. Životarila je, ali nije plovila. Kraj je nastupio 1978. godine u rezalištu Sveti Kajo pokraj Splita. Tada je već Tito plovio na novoj »Jadranki«. I ona je imala blistave trenutke i tužan završetak. Ali, za nju još postoji šansa, možda joj se posreći revitalizacija. Za brodogradnju našeg kraja ona je posebno značajna.
Za projektiranje nove »Jadranke« odabran je provjereni partner ratne mornarice – riječki Brodoprojekt. Gradnja je povjerena ovdašnjim brodograditeljima.

Drveni trup, uglavnom od mahagonija i tikovine, građen je u Brodogradilištu Punat, a gradnja je trajala od srpnja 1976. do 26. veljače 1977. kada je obavljeno porinuće. Završno opremanje obavljeno je u Kraljevici, u tamošnjem brodogradilištu. U državnu službu, bolje je reći Titovu, uplovila je 28. kolovoza 1977. godine.

– U povijesti otočnog škvera to je najveća drvena novogradnja, priča Drago Žic, dugogodišnji direktor Marine Punat, u to vrijeme djelatnik Brodogradilišta, u čijem se sastavu nalazila i marina. Mi smo napravili trup, 1976. godine, a ostalo Kraljevica. Jahta »Jadranka« bila je duga skoro 35 metara.
U gradnji »Jadranke« primijenjena je najnovija svjetska tehnologija gradnje drvenih plovila. Bila je i jedna od zadnjih većih drvenih novogradnji što su porinute u Puntu.

Ubrzo je počela gradnja čeličnih brodova. Jadranka je duga 34,45, široka 8,22, visina joj je 3,68, a gaz 1,38 metara. Deplasman 130 tona, a maksimalna brzina 28 čvorova. Pokretala su je dva MTU diesel motora svaki od 2.100 KS, s dva vijka. Tito je Jadranku koristio uglavnom za plovidbu sjevernim Jadranom, iako su joj kapaciteti bili puno veći. Sa spremnicima goriva od 14,5 tona i putnom brzinom od 18 čvorova mogla je ploviti 485 milja. U spremnike vode moglo se natočiti šest tona, a to su bile zalihe za 12 dana. Gostima »Jadranke« na raspolaganju su bila tri salona za dnevni boravak, dva jednokrevetna apartmana te pet kabina, ukupno za 12 osoba. Bila je najluksuznija među Titovim jahtama. Svi prostori bili su klimatizirani, izvedena je kvalitetna zvučna i toplinska izolacija.

Možda se spasi

Jadranka je bila suvremena jahta modernog dizajna. Lijepa i za današnje vrijeme, tvrde oni koji se sjećaju tog broda, a što je vidljivo i s njenih fotografija. Trup je imao poludeplasmansku formu, s dosta kosom provom i blago zaobljenim kosim krmenim zrcalom. Po čitavoj dužini paluba je neprekinuta.
Početkom rata 1991. godine »Jadranka« se zatekla u Crnoj Gori, na vezu u Baru. Slučajno! Kao što se isto dogodilo s većim dijelom mornaričke flote, a posebno kvalitetnijim ratnim i reprezentativnim brodovima, poput »Galeba«, jedrenjaka »Jadran«, te još nekih manje eksponiranih jahti.

Godinama je »Jadranka« na vezu doslovce trunula, pa je dignuta na kopno, da se ne bi potopila. Bio je to veliki rizik – dizanje drvenog broda u lošem stanju, mogao se čitav raspasti! U nekoliko navrata crnogorska vlada objavljivala je natječaje za prodaju broda. Jasno, svaki put cijena je bila niža. Konačno, kako su objavili neki mediji, prodana je prije pet – šest mjeseci. Navodno, kupio ju je poslovni čovjek iz Austrije, po imenu i prezimenu očito je s prostora bivše države. Cijena – 51.000 eura. Uistinu, više nego skromno za predsjedničku jahtu što svojim gabaritima danas spada u kategoriju megajahti. Mora da je istinski u teškom stanju. Zato će višestruko platiti obnovu. Valjda će se upustiti u takvu avanturu. U protivnom, zašto bi kupovao brod? Ma ne brod, nego podrtinu! Bez obzira na to u kakvom je stanju, dok je drva u šumi, drveni brod nikada nije star.