Foto Davor Kovačević
Među dobitnicima tradicionalne nagrade u organizaciji 24 sata i HRT-a su i tete pričalice iz pet gradova: Splita, Čakovca, Zagreba, Pule i Rijeke gdje je, zahvaljujući udruzi Portić, i pokrenut projekt čitanja priča djeci u bolnicama
ZAGREB – U zagrebačkoj City plazi, u organizaciji 24sata i HRT-a, dodijeljena je nagrada »Ponos Hrvatske«. Nagrada je to koja se od 2005. godine dodjeljuje ljudima koji su se istaknuli dobrim djelima i humanošću. Dodjelu je uveličao i Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.
Među dobitnicima nagrade »Ponos Hrvatske«, njih 28 istinskih junaka, i tete su pričalice, njih pet koje predstavljaju pet gradova u kojima postoje udruge teta pričalica; Rijeka, Split, Čakovec, Zagreb, Pula.
Tete pričalice, i gdjekoji barba pričalica, su volonterke i volonteri koji obilaze mališane u bolnicama i nastoje im uljepšati bolničke dane darujući im dio svog slobodnog vremena i puno topline i ljubavi.
Na nagradi se zahvalila u ime svih Tamara Milovanović iz Rijeke, ona koja je u ovoj priči od početka, već deset godina, a i ideja je krenula iz Rijeke kao jedan od projekata riječke Udruge za promicanje dobrobiti djece »Portić«. Stoga ne čudi da su uz Tamaru na dodjelu došle i njene kolegice, tete pričalice iz »Portića« na čelu s predsjednicom Majom Opašić.
Foto Davor Kovačević
– Prije deset godina, još kao studentica psihologije, odlučila sam postati teta pričalica. Danas sam psiholog na istoj toj dječjoj hematologiji i onkologiji tako da sam očiti odradila tu priču i samo idem dalje – kazala nam je pred dodjelu Tamara Milovanović.
Priča o pričalicama počela je prije 11 godina kada je tadašnja predsjednica Udruge »Portić« Ksenija Vičić, razmišljajući što bi moga dati gradu i djeci, pokrenula ovaj projekt koji se zove »Pripovjedač/pripovjedačica priča za laku noć«.
Kako kaže Milovanović, ni sanjao tada nitko nije da će se priča iz Rijeke proširiti i u druge krajeve i da će danas pokrivati cijelu dječju bolnicu Kantrida. Pitamo koliko je samo ispričanih priča u ovih deset godina koje su razveselili djecu.
– Ne samo djecu, nego svih nas. I to je ono što je posebno. Mi volonteri donosimo nešto dobro, ali puno više dobroga dobijemo nazad. Mislim da su brojna djeca, brojni roditelji rekli svoje o projektu, a ja samo pozivam sve koji su zainteresirani da se prijave i okušaju se u toj priči – ističe Milovanović.
Što se nagrade tiče uzbuđenje je veliko u »Portiću« i u teta pričalica iz pet naših gradova. Priznanje je to, ističu, svim volonterima, stotinama njih bez kojih priča ne bi bila moguća. Pri tom je, kako nam reče Maja Opašić, tim značajnije »Portiću« jer dolazi baš nakon što su lani proslavili desetu godinu osnutka.
Inače, teta pričalica je više nego barbi, ili kako kaže Opašić, omjer nije ravnopravan, ali barbi ima. A treba volontera i više od njih 90 koliko ih je u udruzi s obzirom da se priča na Kantridi, na svim odjelima pričaju baš svaki dan, svaku večer.
Pričalice ne mogu više život bez toga ni zamisliti. A što se dileme tiče što pričati, bitno je, kaže Milovanović, da pričalica u priču vjeruje jer pripovijedanje je ono što ‘proda’ priču. Nego, kakav je osjećaj biti volonter?
– Predivno. Ja sam već osam godina tete pričalica i ne mogu zamisliti da to ne budem – priznala nam je Opašić.
