Prirodne katastrofe prouzročile su u 2020. godini 210 milijardi dolara štete, veliki dio tog iznosa otpada na Sjedinjene Američke Države koje su poharali uragani i požari, ali najveća pojedinačna šteta od 17 milijardi dolara bila je ona koju su prouzročile poplave u Kini.

Statistika je to koju je iznio početkom ove godine njemački reosiguravatelj Munich Re. Ne treba puno razmišljati kako bi se zaključilo da je u odnosu na veličinu države i snagu njezinog gospodarstva, kad su štete od prirodnih katastrofa u pitanju, u prošloj godini najgore prošla Hrvatska.

Veliki zalogaj

Štete potresa s kraja prosinca na Baniji još zbrajaju, ali zagrebački je potres dovoljan za zaključak da je priroda prema Hrvatskoj u prošloj godini bila posebno okrutna. U Vladi su izračunali da je šteta nakon potresa u Zagrebu veća od 86 milijardi kuna, što je više od petine hrvatskog BDP-a ili čak 60 posto proračuna za ovu godinu.

Kad se tome pridodaju štete potresa na Baniji, ne bi bilo iznenađujuće da ukupan iznos štete od prošlogodišnjih potresa bude veći od 25 posto BDP-a.

Iako je pojedinačno najveća prošlogodišnja šteta od poplava u Kini, ona baš nema nikakvog utjecaja na tamošnji BDP, čini tek promile njihovog godišnjeg BDP-a. Vjerojatno nije veća od statističkih pogrešaka ili ispravaka statističkog ureda kad je u pitanju izračun kineskog BDP-a.

Koliko su potresi učinili štete maloj hrvatskoj ekonomiji i siromašnom društvu i stanovništvu možda najbolje govori usporedba s potresom koji je u ožujku 2011. godine pogodio Japan.

Uz potres od devet stupnjeva po Richteru, Japanu se dogodio i tsunami visine od deset metra, 20 tisuća ljudi je poginulo ili su nestali, oštećena je nuklearna elektrana Fukushima, a izvješća su govorila o šteti od 220 milijardi dolara što je barem 16 puta više od šteta u zagrebačkom potresu.

Za Japan je to, unatoč svim poteškoćama u opskrbi i proizvodnji, značilo štetu od sedam posto tadašnjeg BDP-a. MMF je tada procijenio da je Japan ima takve rezerve i da ta država ima tako snažno gospodarstvo i fiskalne kapacitete da je sama sposobna financirati sanaciju.

Uz pomoć Europske unije koja zasad iznosi 5,1 milijardu kuna i Hrvatska će se u sanaciji morati uglavnom osloniti na svoje unutarnje snage. Procjena je da će, prema onome na što se država obvezala u Zakonu o obnovi, sanacija zagrebačkih šteta koštati 42 milijarde kuna, dakle više od deset posto BDP-a.

Iznos je to dovoljan za jednogodišnju isplatu mirovina u Hrvatskoj ili za barem tri godine financiranja sustav obrazovanja u državi. I uz pomoć EU-a i uz plan da se dio novca povuče iz europskih fondova, veliki je to zalogaj za hrvatske državne financije pa sve da se obnova i razvuče na cijelo desetljeće.

Iako Vlada zasad ne otkriva detalje o planu financiranja obnove, odnosno o godišnjim proračunskim izdacima, oni će dodatno pritisnuti državni proračun i ugroziti plan o snižavanju javnog duga i deficita u godinama u kojima bi trebao uslijedi oporavak nakon koronakrize.

Posezanje u proračun

Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević kaže da se u Hrvatskoj malo govori o financiranju obnove, a još manje što će ona značiti za javne financije.

– Kao da samih razmjera štete, pa i iznosa nužnih za sanaciju još nitko nije svjestan. Rijetko se događa da neku zemlju pogodi prirodna katastrofa koja prouzroči štetu veću od deset posto BDP-a, a kod nas će ona biti znatno veća od toga.

Kad se razmišlja o tako većim štetama na pamet pada katastrofa koja se dogodila na Haitiju, ali s time se ništa ne da usporediti. Ta zemlja je imala štetu veću od svog godišnjeg BDP-a, a broj smrtno stradalih veći je od 200 tisuća.

Kod nas se sada raspravlja o Zakonu o obnovi i dobro je da se ta obnova na Baniji ne čeka kao obnova Zagreba, ali ni oni koji predlažu zakon, ni oni koji ga hvale, ni oni koji ga kritiziraju, ne govore o financiranju, kaže Lovrinčević.

On napominje da su države koje su pogodile katastrofe koje su uzrokovale tako viske štete kao u Hrvatskoj, mogu podijeliti u dvije skupine, one koje nakon katastrofe osmisle dobar način oporavka i obnove i iz toga izvuku rast gospodarstva ili one koje godinama nakon prirodne katastrofe ne uspijevaju pokrenuti svoj oporavka i sanaciju regija kojima se ta katastrofa dogodila.

– Ako doista planira provesti obnovu koju obećava zakonom i ako je ne planira otezati cijelo desetljeće, Hrvatska može biti u prvoj skupini, ali onda to nešto košta, onda Hrvatska mora izdvojiti novac iz proračuna, mora se zadužiti, mora povećati deficit.

To znači da će se uz probleme koje je donijela pandemija, dodatno morati odmaknuti od ispunjenja kriterija na koje s obvezala za uvođenje eura.

U tom slučaju Vlada mora građanima reći da možda euro neće uvesti kad je planirala, ili mora partnerima u Europskoj komisiji objasniti da joj se dogodila katastrofa kakvu, uz pandemiju, u prošloj godini nije imala nijedna članica Unije i da se i u tom kontekstu treba gledati ispunjavanje kriterija, kaže Lovrinčević.

Na pitanje može li Hrvatska uopće očekivati razumijevanje ako ne uspije ispuniti kriterije, Lovrinčević odgovara da se eurozoni uz Hrvatsku treba pridružiti Bugarska, dakle dvije države koje ne mogu uzrokovati nikakve potrese sve da i nemaju baš svaki kriterij ispunjen.

– Hrvatska će teško moći ispunjavati te kriterije ako će trošak obnove pasti na državni proračun i ako će ući u javni dug, ali Hrvatska drugog izbora nema. Od pomoći koja je dosad stigla iz Unije i onoga što još može povući iz europskih fondova kroz projekte, primjerice, ruralnog razvoja, Hrvatska može računati na pokrivanje deset posto troškova.

Znači sama mora pokriti 90 posto troškova obnove za potres koji je uzrokovao štete koje su možda i veće od 25 posto BDP-a. U Uniji to moraju razumjeti, a u konačnici je odluka o ulasku u eurozonu, kao i ona o ulasku u Uniju, politička, napominje Lovrinčević.

Pametna obnova

Druga je opcija smanjenje drugih rashoda u proračunu, nekih možda i radikalno, posebice onih koje je država odbijala dirati godinama. Najlošija bi opcija, smatra on, bila donijeti zakon, obećati nešto ljudima i onda otezati s obnovom, jer bi to, uvjeren je, značilo velike društvene i političke štete.

Uz to, ako pametno odradi obnovu Hrvatska može na tome pokrenuti i svoj gospodarski rast, ali bi pri tome morala imati jasna plan što želi učiniti s Banijom, a to znali i odluku hoće li se obnavljati baš svaka kuća u svakom zaseoku iako do nje nema ni ceste ni infrastrukture, ili će se graditi potpuno nova naselja bliža urbanim centrima.

– Za život u Zagrebu će uvijek postojati interes, koliko god obnova trajala, ali ljudi s Banije će, ako država odradi samo obnovu kuća i dalje odlaziti. Broj stanovnika u Gunji se nakon obnove poslije poplave smanjio za 20 posto, iako je to mjesto relativno brzo obnovljeno.

Ni ljude na Baniji neće zadržati samo nova kuća. Država im mora dati još puno poticaja da ostanu, a to znali dodatni trošak za ostatak društva.

Na takav način u pojedinim svojim krajevima zadržavanje stanovništva sve teže financiraju i bogata Austrija i Švedska, a pokazalo se i da su ti izdašni poticaji uglavnom usporili trend iseljavanja, ali ga nisu zaustavili.

I o tome Vlada mora razmišljati da na Baniji ne bi izgradila nove kuće koje će nekoliko godina nakon obnove biti prazne, kako je slučaj s brojnim kućama obnovljenim nakon Domovinskog rata u Slavoniji.

Takvo razmišljanje i postupanje vlasti, koje neće naići na odobravanje kod svih, dosad baš nismo imali prilike gledati u Hrvatskoj, kaže Lovrinčević.