Kada je u župi Zavalju pored Bihaća prije 45 godina rođeno jedanaesto dijete Kreše i Mare Dejanović, niti najveći vidovnjaci ne bi uspjeli dokučiti kojim će smjerom krenuti životni put sina Bariše.
Završio je teološki fakultet i deset godina bio svećenik za oltarom. Bariša je neponovljivi optimist, iskreni šaljivdžija.

Posebna pasmina goveda

– Moj životni put je, karikirano gledano, s oltara u kravlju balegu! Ispravnije je reći da sam s oltara stao najprije pred oltar i oženio se suprugom Ivankom, profesoricom u srednjoj školi u Gospiću. Imam obitelj i dvojicu sinova na koje sam jako ponosan. Doživio sam tešku prometnu nesreću kao svećenik i onda mislio da više nikada neću moći normalno hodati. Tada sam promišljao o nastavku svojega životnog puta i donio presudnu odluku da više ne želim biti sam.

Na prvi pogled, svećenički poziv i uzgoj buša su nespojivi. Poveznica je u tome što se svećenik mora žrtvovati za ljude, »za svoje stado«. Ako to ne čini, tada nije dobar svećenik. Slično je i s bušama. Ako ih nećemo paziti, promišljati kako uzgojiti da budu vrhunske, onda će i rezultati biti slabi. Požrtvovnost je u oba slučaja ključni pojam za oba pastira, počinje priču Bariša.

Od 2008. godine tri brata Dejanovića pokrenula su farmu goveda pasmine ličke buše u selu Visuć udaljenom pet kilometara od Udbine. Bariša, Franjo (51) i Josip (58) ubrzo su postali uzgajivači više od 300 grla buše, najveće ovakve farme u Lici i Hrvatskoj. Na prilazu farmi s obje strane ceste nalaze se stada krava, električne pastirice i cisterne za vodu.

Bariša i braća svakoga jutra u ovo zimsko vrijeme lome led na pojilištima kako bi goveda mogla do vode. Područje Visuća je blaga uzbrdica na 900 metara nadmorske visine. Okolne vrhove i sada mjestimično prekriva snijeg. Dejanovići koriste 500 hektara planinskih pašnjaka, daleko najviše u ovom dijelu Like. Bura ovdje neprestano puše, ali to bušama ne smeta previše.

– To je doista posebna pasmina goveda. Krave su teške oko 300 kilograma, bikovi do 550. Prije nego li se goveda počnu izdvajati, obavezno gledamo njihove pojedinačne genetske kodove. Na taj način sprečavamo pojave incesta jer se po tome ključu određuju bikovi koji će zauzeti određeno krdo. Tako uzgajamo čistu i prilagodljivu sortu krave lička buša. Što će nam krupne sorte goveda koje uz drukčiju genetiku ne mogu opstati u ovim ličkim planinama, pita se Bariša.

Bikovi ne daju blizu haremu

Priče o bikovima ove pasmine podosta su drukčije od ostalih, vrlo raširenih europskih goveda. Dejanovići imaju sedamnaest tzv. licenciranih bikova i na svim izložbama i natjecanjima njihova grla uvijek osvajaju zlatna odličja.

– Od izabranih najboljih bikova već nakon godinu dana radimo novu selekciju. Po vanjskim osobinama, ali i ćudi tih bikova. Ali kada odabrane bikove za nastavak uzgoja smjestimo u njegovo novo stado, njihova ćud se tada mijenja. Ponavljam da je ovo pasmina najbliža svojem iskonu, pa se bikovi tako i ponašaju.

U novom stadu bikovi postaju svjesni svoje važnosti, to je njihov novi harem. Obično tada više nikome ne daju blizu i postaju ljubomorni. Čak i na nas vlasnike. Kao naš bik Brezan koji cijelo vrijeme kruži naokolo zbog sigurnosti stada. Kada osjeti neku opasnost, bik to dojavljuje mukanjem. Ako ga neka krava u tom smislu ignorira, bik ju je spreman izbosti rogovima, pa čak i satrati.

U vrijeme velikih studeni, bikovi mijenjaju intonaciju i zvuk svojega mukanja. Tada ono više sliči na režanje i piskutavije je. Na taj poziv mu se neizostavno odazivaju i prilaze mu sve krave njegova stada. Po tome su slični ljudima jer svaka situacija ima svoje ponašanje.

Oči u oči s vukovima

Dejanovići imaju farmu koja je jedan od glavnih ličkih areala za vukove. Bariša se prisjeća da su im vukovi do sada rastrgali oko 60 buša, mahom teladi. Bušino tele ima svega 9 do 15 kilograma kada dođe na svijet pa su lak plijen predatora. Bilo je i »dvonožnih štetočina«. Stanje se promijenilo nabolje kada su nabavili pse pasmine turski kangal.

– Do prije dvije godine smo imali ekstremno puno problema s vukovima. Imali smo ranije pse šarplanince, ali su uz svoju privrženost kravama bili agresivni prema nepoznatim ljudima. Naokolo prolaze mnogi lovci, planinari, izletnici… Kangal je drukčije ćudi. Osim što su to po naravi mirni psi, ne boje se zaletjeti u vučji čopor. Još kada je blizu netko od nas trojice braće, ti su psi neustrašivi. Sada imamo šest kangala i više nemamo problema s vukovima, iako znamo da se vučji čopori ovuda stalno kreću.

Neke štete od vukova nismo niti mogli prijaviti jer je primjerice telad samo nestajala. Zato smo prijavljivali samo štete na krupnijim grlima. Bio sam svjedok kada je čopor vukova nasrnuo na jednog junca. Nisam to mogao gledati, a oružja nemam. Niti štap. Krenuo sam prema vukovima i vikao. Nije ovdje u pitanju samo materijalna šteta, već činjenica kakav sam ja onda pastir kada bih dopustio trganje jadne životinje, rekao nam je Bariša.

Ekološka poljoprivreda

Ono na što se lički stočari najviše žale je plasman stoke. Bariša tvrdi da njihova farma s time nema problema.

– Sve se lako proda. Važna je genetika buša i njihova kvaliteta. Na sreću, ljudi su sve osvješteniji u smislu prehrane, žele znati što jedu. Sve su popularnije izvorne pasmine. Kvaliteti mesa buše ne može konkurirati niti jedna uvezena pasmina. Buša je tisućama godina domaće, ličko govedo. Ona poput koze brsti grmove, a u prehrani joj se nalazi do 95 vrsta biljaka. S druge strane, krave u Europi se hrane s 20-ak vrsta trave. Cijeloga života te su krave u štalama, bez kretanja i čistog zraka. Onda im meso stoji u hladnjačama po nekoliko mjeseci. Takvo meso ne može parirati buši koja cijeloga života boravi vani, u svojem prirodnom okruženju, po 365 dana godišnje.

Ovaj uzgoj je čista ekološka poljoprivreda i zato nas ljudi iz cijele Hrvatske sve više zovu i dolaze po buše. Kada dođu i uvjere se gdje naše buše žive i kako se hrane, kupce je lako naći. Došljaci se odmah zaljube u ovu prirodu. Ovdje nema naselja, a kamo li industrije. Buše su kod nas sasvim slobodne i mi im ne određujemo gdje će boraviti, kako se štititi od hladnoće, pripovjeda Bariša, dok mu se u blizini vrzmaju jednogodišnje junice. Uskoro će im se pridružiti jedan od bikova šampiona. Priča o ličkoj buši ide dalje.

U kasnu jesen bušama raste dugačka, zimska dlaka. Zato ova pasmina često dopusti da po njoj pada snijeg, iako posvud imaju nadstrešnice. Pod snijegom je toplije, kao u eskimskom igluu. A to ne može preživjeti većina europskih pasmina goveda.