Tatjana Vukelić / Snimio MATEO LEVAK
Prvo što mi pada na pamet je Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru i »prebrojavanje obojenih« nogometaša te izbor Rishija Sunaka za britanskoga premijera, pri čemu je jedan medij konstatirao da se radi o »obojenom indijskom imigrantu«, rekla je Vukelić
povezane vijesti
Nakon događaja brutalnog ubojstva Georgea Floyda 2020. godine koji je oživio borbu protiv rasne diskriminacije i stigmatizacije u SAD-u, nova knjiga simbolično-upućivačkoga naziva »Ožiljci crne Amerike« izdana krajem prošle godine, s obzirom na tematiku i problematiku rasne diskriminacije i pitanja rasizma, više je nego aktualna, a daje uvid u svijet Afroameričke zajednice – njezinu povijest, put i probleme s kojima se suočavala i s kojima se i danas suočava. Na pitanja o knjizi i problematici rasizma govori njezina autorica dr. sc. Tatjana Vukelić s Odsjeka za anglistiku riječkog Filozofskog fakulteta na kojem i predaje kolegij »Afroamerička književnost«, a doktorirala je temom »Rasna, rodna i spolna diskriminacija žena u djelima suvremenih afroameričkih spisateljica«.
Sistemski rasizam
Prije svega, možete li pojasniti na što upućuje naslovna sintagma vaše knjige »Ožiljci crne Amerike« i zašto baš taj naslov?
– Ova snažna i potresna fotografija naziva »The Scourged Back or the Whipped Peter or Gordon« iz 1863., za koju sam od Nacionalne galerije umjetnosti u Washingtonu dobila dopusnicu za korištenje, govori više od tisući riječi, a prikazuje svu bol ropstva i rasne diskriminacije afroameričke zajednice tijekom šest stoljeća. Autori fotografije, William D. McPherson i Oliver, fotografirali su roba Petera ili Gordona nakon desetodnevnog bijega i 150 prijeđenih kilometara. Nakon što je objavljena u tada popularnom tjedniku Harper’s Weekly, fotografija je postala najvjerodostojnije svjedočanstvo dehumanizacije crnaca, i to u vrijeme Američkog građanskog rata. Tema knjige nije nimalo lagana i jednostavna, ni povijesno, ni politički, ni društveno-socijalno, emotivno ili kulturološki gledano, a željela sam hrvatskoj čitateljskoj publici približiti jednu nadasve važnu i zanimljivu povijest, tradiciju i kulturu – onu afroameričku, koja se u šest stoljeća dugom razdoblju pokušava asimilirati u američki društveno-politički, sociološki i kulturološki sustav.
Lincoln odigrao važnu ulogu u oslobađanju Afroamerikanaca od ropstva
Koja je uloga Abrahama Lincolna, kojem ste posvetili cijelo poglavlje, u kontekstu rasizma i ropstva te pitanja prava čovjeka? – Kao jedna od najvažnijih ličnosti u američkoj povijesti, ali i od posebnog značaja za američku povijest i napredak afroameričke zajednice ističe se američki predsjednik Abraham Lincoln koji je u doba Američkoga građanskog rata uspio ne samo održati Uniju i učvrstiti vladu i unaprijediti ekonomiju Sjedinjenih Američkih Država, već i odigrati važnu ulogu u oslobađanju Afroamerikanaca od ropstva. Još u svojem poznatom govoru Lincoln je izjavio da »kuća podijeljena unutar sebe ne može stajati« te da zemlja podijeljena na robovlasničku i slobodnu ne može opstati, a nakon Proglasa o ukidanju ropstva iz 1863. godine, kojim je njegova vlada pokazala da su građanska sloboda i ujedinjenje zemlje glavni ciljevi nakon Američkoga građanskog rata, i Trinaestog amandmana, ropstvo je zauvijek ukinuto, čime je Lincoln prerastao u legendu i narodnog heroja zapamćenog po svojoj pronicljivosti, hrabrosti i poštenju, ali prije svega zalaganju za poštivanje ljudskog dostojanstva, bez obzira na rasu. |
Kad govorimo o rasizmu, kako bismo ga mogli definirati te koje vrste rasizma postoje?
– Rasizam, kao fenomen koji je stvorio čovjek, može se definirati kao naučeno ponašanje i naučene emocije određene društvene skupine prema drugoj društvenoj skupini čije se fizičke karakteristike razlikuju od drugih. Drugim riječima, osnovni mit o rasnim različitostima zasniva se na činjenici da su ljudi bijele boje kože s kulturološkog aspekta superiorniji, inteligentniji i kreposniji nego oni »obojeni« zbog same i jedine činjenice što su bijeli. Na psihološkoj razini, bijela boja kože izravno se povezuje s ljepotom i kulturom, a crna s ružnoćom, mračnim umom i ropstvom. Postoji nekoliko razina i oblika rasizma, a sistemski, strukturalni i institucionalni rasizam duboko su ukorijenjeni u društveno-političke sustave država. Upravo je pojam sistemskoga rasizma koji uključuje cijeli društveno-politički sustav, od političkog, zakonodavnog, gospodarskog pa sve do zdravstvenog i obrazovnog, doveo do nezapamćenih podjela u Americi te je postao pitanje života i smrti. Strukturalni rasizam naglašava ulogu zakonodavstva, policije i institucionalnih struktura onemogućujući segregiranim skupinama ljudi pravo na jednaku mobilnost, obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu skrb i nadasve potpuno nepravedan i neujednačen kaznenopravni sustav, što dovodi do masovnih prosvjeda još od razdoblja nakon ukidanja ropstva sve do danas. Institucionalni rasizam objedinjuje sistemski i strukturalni rasizam i temelji se na javnoj i otvorenoj rasnoj diskriminaciji i drugih etničkih skupina. Vješto prikriven i do danas još uvijek nedefiniran kao pojam, »sistemski rasizam« najveći je problem američkoga društva u cjelini.
Knjiga Tatjane Vukelić ‘Ožiljci crne Amerike’ / Snimio Mateo LEVAK
Stereotipne vizure
Što je uopće obilježilo afroamerički narod tijekom višestoljetne povijesti u smislu tretmana njihove zajednice?
– Rasizam, sistemski rasizam, klasizam, spolna i rodna diskriminacija obilježili su šest stoljeća dug put afroameričkoga naroda. Na isti način na koji je crnački narod u cijelosti, zbog rasnog obilježja, klasificiran kao niža vrsta i klasa ljudi, u još goroj i težoj situaciji našle su se i afroameričke žene, odbačene kao niža kasta zbog rodnog obilježja, na samome dnu društvene hijerarhijske ljestvice. Patrijarhalni imperijalistički sustav stvorio je stereotipne vizure o crnkinjama kao nemoralnim, razvratnim i promiskuitetnim ženama dovodeći ih u stanje fizičke potlačenosti, mentalne i psihičke devijacije. Spolna diskriminacija i seksizam, uz rasizam, uzrokovali su još veću potlačenost afroameričkih žena koje su eksploatirali i zlostavljali i bijelci i crnci. Odgovorne za vlastitu sudbinu i budućnost svoje djece, morale su se suočiti sa svakodnevnim realitetom u odnosima s bijelcima, i iznad svega, njihovim partnerima, crnim muškarcima. Kao izvori potlačenosti afroameričkih ljudi, rasizam i seksizam međusobno su povezani konstrukti i proistječu iz istog spleta okolnosti. Taj zastrašujući fenomen provlači se kroz tri realiteta američkoga društva, a prvi i najveći realitet su bijelci, uglavnom muškarci, koji u američkome društvu imaju veliku moć i utjecaj. Drugi realitet znatno je manji i slabiji te ima uzak doseg djelovanja, a odnosi se na crnački narod koji se bez obzira na rodni aspekt suočava s eksploatacijom i kompleksom manje vrijednosti u odnosu na druge društvene skupine u Americi, dok unutar tog drugoga realiteta postoji i treći, skriveni realitet u kojem su crnačke žene suočene s izolacijom i potlačenošću. Navedeni realiteti predstavljaju distinktivna obilježja na kojima je zasnovan američki društveni sustav.
Više od 12 milijuna ljudi odvedenih iz Afrike u ropstvo
U čemu vidite početke ropstva; zašto se ropstvo uopće dogodilo te u kojem trenutku povijesti? – Ključan je trenutak petnaesto stoljeće kad su se Portugalci u potrazi za afričkim zlatom otisnuli na putovanja duž afričke obale i putem nailazili na nenaseljene otoke zapadnog Atlantika na koje su naseljavali afričke robove. Europski kolonizatori vrlo su brzo shvatili da bi afrička populacija bila »idealna« radna snaga na europskom i američkom kontinentu, a interes za afričko područje pojačao se u šesnaestome stoljeću. Na tim su putovanjima mnogi robovi umirali od neuhranjenosti i bolesti, a ukupan broj robova odvedenih iz Afrike za cijelog trajanja prekoatlantske trgovine procjenjuje se na više od 12 milijuna. Ropstvo je ukinuto 1865. godine, a trgovine robljem pedeset i osam godina ranije. Prekooceanska prodaja tako je znatno opala, ali se još neko vrijeme održavala ilegalno, a robovi su se iskrcavali na zabačenim plažama i u malim lukama kako bi se izbjegla kontrola. Prekidom prekooceanske trgovine ropstvo u Africi nije nestalo, već se samo preusmjerilo na neka druga tržišta, no valja istaći da je prekooceanska trgovina robovima uvelike utjecala na daljnji razvoj takvih djelatnosti na afričkome kontinentu. |
U knjizi spominjete i seksizam te tvrdite da su ga donijeli bijeli kolonizatori; možete li pojasniti odnos seksizma, ropstva i žene?
– Spolna diskriminacija i seksizam bili su jednako prijeteći oblici potlačenosti kao i rasizam. Institucionalizirani seksizam, odnosno patrijarhalni odnosi stvorili su temelje na kojima su se gradili američki društveni odnosi, nadovezujući se na rasni imperijalizam. Seksizam, koji su bijeli kolonizatori donijeli s europskoga kontinenta, bio je dio društvenih i političkih prilika u američkome društvu u 18. i 19. stoljeću. U početku se ropstvo isključivo temeljilo na trgovini muškarcima iz Afrike koji su bijelcima služili kao radna snaga, no zbog manjka radne snage i nedovoljnog broja crnkinja u američkim kolonijama kolonizatori i veleposjednici su prisiljavali bjelkinje na seksualne odnose s robovima kako bi na taj način povećali broj potencijalnih radnika. Maskulinizacija afričkih žena po dovođenju u Ameriku i njihova eksploatiranost u svakom pogledu stavila ih je na dno ljestvice kolonijalnoga društva. Dok je s jedne strane postojao sustav koji je štitio spolnu slobodu afričkih muškaraca i njihovu patrijarhalnu ulogu, s druge je strane tadašnje američko društvo legaliziralo i podržavalo spolnu i seksualnu eksploataciju afričkih žena. Potpuno prihvaćajući patrijarhalnu dominaciju, potlačene afroameričke žene prihvatile su seksistički društveni poredak i postale su sudionice u zločinu protiv žena i žrtve tih zločina.
Freedom Generation
Kako je tekla asimilacija afroameričke zajednice s ostatkom dionika američkog društva nakon ukidanja ropstva?
– U desetljećima nakon ukidanja ropstva oslobođeni robovi i njihovi potomci – nazvani »Freedom Generation« – svim su se silama trudili postići ravnopravnost u SAD-u, tako da je incidencija konflikata bila neizbježna. Borba da u novostečenoj slobodi budu jednaki i ravnopravni s ostalom populacijom SAD-a, često mukotrpna i s minimalnim ili pak nikakvim rezultatima, uvelike je obilježila iskustvo Afroamerikanaca u prvoj polovini 19. stoljeća – stoljeća slobode. Novooslobođene generacije Afroamerikanaca ipak su usred kaotične borbe za vlast i rekonstrukciju države uspjele zadržati svoj identitet i nasljeđe te stvoriti vlastitu kulturu koja je počivala na obiteljskim vrijednostima i religiji. Sustav rasne segregacije dobio je svoj puni zamah 1880-ih godina, a Jim Crow Law zakonima određena je potpuna separacija i segregacija crnačkog i bjelačkog stanovništva u svim područjima života. Crnci su tako bili osuđeni na lošiju kvalitetu života i bili su na samim marginama društva, a iz takve je društvene klime nastala i skupina Ku Klux Klan, čije su metode zastrašivanja i političkog nasilja nad svim političkim protivnicima dovele do ubojstva tisuća Afroamerikanaca, a njezin je rad zabranjen 1871. godine. Ta se organizacija koja je doživjela procvat u modernom ruhu 2016. i 2017. godine profilirala kao bjelački otpor radikalnoj rekonstrukciji, a njezini su članovi zahtijevali ponovnu uspostavu bjelačke nadmoći kroz zastrašivanje, nasilje i brutalnost nad oslobođenim Afroamerikancima. Za uspjeh u izgradnji i napretku afroameričke zajednice u razdoblju nakon emancipacije uvelike su zaslužne crkve afroameričke zajednice koje su bile temeljni čimbenik čitavog procesa njihove asimilacije u američko društvo. Razdoblje 1950-ih i 1960-ih godina, primjerice prosvjed u Baltimoreu 1955. godine, smatra se jednim od najturbulentnijih razdoblja američke povijesti, a ono što je u tim godinama postignuto unijelo je ogromne promjene u američko društvo.
Afroamerička kultura produkt miješanja kultura plemena
Kad govorimo o onima koji su dovezeni iz Afrike kao robovi, jasno je da su sa sobom donijeli i dio svojega kulturnog nasljeđa; u čemu se ono očituje? – S dolaskom prvih robova na američko tlo počela je nastajati nova kultura koja se s vremenom manifestirala u svim granama stvaralaštva i umjetnosti, a svoje uporište nalazi u afričkoj spiritualnosti i estetici te umjetničkim izričajima koje su afrički robovi donijeli sa sobom. Robovi su donijeli kulturu svojih plemena, svoju glazbu i umjetnost, a uslijed miješanja ljudi iz različitih plemena došlo je i do miješanja njihovih kultura. Produkt toga je afroamerička kultura koja se oslanja na afričku tradiciju, ali je neminovno i pod stalnim utjecajem američkoga kulturnog »mainstreama«. Umjetnost, glazba, ples, vizualne umjetnosti, film i književnost, poveznica je među članovima jedne zajednice, jedne kulture, a afroamerički autori uspjeli su kroz literarna i ostala umjetnička djela stvoriti i ojačati osjećaj crnačkog identiteta i zajedništva koji je presudan za postizanje političkih i društvenih ciljeva. Suvremena afroamerička umjetnost i dalje reflektira svakodnevne probleme modernog društva i nastavlja pozivati u borbu za bolje sutra, stvarajući pritom značajna i kvalitetna djela koja zasigurno nikada neće pasti u zaborav i ostat će zabilježena kao svevremenska. |
Iako od ukidanja ropstva vremenski udaljena, 1955. godina značajna je po znamenitom događaju Montgomery Bus Boycott; možete li pojasniti o čemu se radi i što je taj događaj potencirao?
– Montgomery Bus Boycott jedan je od najpoznatijih događaja u modernoj američkoj povijesti u borbi za ljudska i građanska prava, a dogodio se 1955. godine zbog odbijanja 42-godišnje krojačice Rose Park da se ustane bijelcu i ustupi mu mjesto u autobusu, zbog čega je uhićena i osuđena za kršenje zakona o segregaciji. Zbog tog su se događaja okupile vođe afroameričke zajednice i osnovali su Montgomery Improvement Association na čelu s pastorom Martinom Lutherom Kingom. Iako je Parks svojim činom pokrenula lavinu izražavanja nezadovoljstva crnaca i potaknula američku javnost na promišljanje o problemu rasne nejednakosti, to joj je na osobnoj razini donijelo prijetnje smrću, demonizaciju i ekonomske teškoće. Njezin otpor i život koji je posvetila borbi protiv rasizma, ukazujući na činjenicu da rasizam nije regionalni anakronizam, već nacionalna »rak-rana« cjelokupnoga američkog društva, zauvijek je promijenio rasne odnose u Americi. Život i djelo Rose Parks svojevrsno su nasljeđe koje je ostavila mlađim naraštajima Afroamerikanaca, ali i svim Amerikancima u nadi u bolju budućnost.
Dakle, »jedna svijeća ipak može donijeti svjetlost«. Čiji su snovi u kranjčevićevskoj maniri »slobode koji nema, taj o slobodi sanja«, dakle, ostali upisani u svjetsku povijest i povijest afroameričke zajednice, s obzirom na, u ovome slučaju, borbu za ljudska prava (jedne rase)?
– Apsolutno, da. Nakon smrti Parks čija je statua postavljena pored statua ostalih znamenitih američkih predsjednika, članova Kongresa i ratnih heroja, američki predsjednik Bush, vjerujući da je upravo Rosa Parks bila i ostala svijeća u afroameričkoj i američkoj zajednici u cjelini koja je obasjala put prema istini i jednakosti u Americi, rekao je da »jedna svijeća ipak može donijeti svjetlost«. U tom smislu ističe se Martin Luther King koji je 1955. istupio u javnost i obilježio povijest crnačkoga naroda borbom protiv rasne diskriminacije mobilizirajući crnačku zajednicu na bojkot gradskih autobusa zbog slučaja Parks. Na povijesnome događaju poznatome pod nazivom »Marš na Washington« 1963. godine King je održao svoj najpoznatiji i povijesno važan govor »I Have A Dream« kojim je obilježio ne samo američku, već svjetsku povijest i označio promjene koje će se događati tijekom sljedećih desetljeća. King je cijeli svoj život posvetio ujedinjavanju ljudi i nikada nije dopustio da strah prevlada nad njegovim zacrtanim životnim ciljem, stoga su njegovo ime i lik i danas sinonim za mir, jednakost među ljudima te nadu potlačenih i diskriminiranih u bolje sutra.
Zamaskirani rasizam
Nastojanja afroameričke zajednice čine se kao osnovno ljudsko pravo, život u jednakosti bez predrasuda ili stereotipa, no ipak, je li njihova borba gotova, postoji li rasizam danas i kako se manifestira, ako postoji?
– Na veliku žalost cjelokupne svjetske zajednice – postoji. Izrazito je snažan, no precizno zamaskiran. Prvo što mi pada na pamet je Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru i »prebrojavanje obojenih« nogometaša u nekim nacionalnim nogometnim reprezentacijama te izbor Rishija Sunaka za britanskoga premijera pri čemu je jedan inozemni medij konstatirao da se radi o »obojenom indijskom imigrantu«, zadirući duboko u njegovo obiteljsko naslijeđe, a slično je i s Obamom za kojeg je sam Biden u jednom intervjuu rekao da je »extraordinary Negro« pritom misleći da nije »dovoljno crn« i da odstupa od standardne vizure crnca – neinteligentnog, prljavog ružnog i neartikuliranog bića. Prema tome, možete li onda samo zamisliti kako se rasizam u ovome stoljeću manifestira u normalnim svakodnevnim sferama života Afroamerikanaca kada se na ovako »visokim« razinama i dalje govori o boji nečije kože. Rasizam je nedvojbeno prisutan u svim aspektima društva, što pokazuje ubojstvo Georgea Floyda i Ahmauda Arberyja, kao i bezbrojni svakodnevni, nikada spomenuti ili zabilježeni slučajevi rasne diskriminacije i stigmatizacije Afroamerikanaca diljem SAD-a i svijeta. Kao globalna zajednica nalazimo se pred velikim i nadasve odgovornim zadatkom – brigom za budućnost. Šutnja više nije izbor!
Može li se, prema fenomenu crnačke fascinacije bijelcima Frantza Fanona, postojeći antagonizam između suprotstavljenih strana riješiti kako drukčije osim nasiljem te kako je to povezano s pokretom Black Lives Matter koji je, poslužit ću se vašim terminom, »tektonski poremetio« društveno-političku-kulturnu sliku Amerike koja nosi epitet obećane zemlje?
– Ne bih rekla da se radi o fenomenu crnačke fascinacije bijelcima. Crnci nisu i ne žele biti opsjednuti bijelcima, već im je nasilno nametnuta ideja o nužnosti približavanja bijeloj rasi samo i isključivo iz praktičnih razloga – a to je lakša i bezbolnija asimilacija u američki »mainstream«. Oni silno žele zadržati i razvijati svoje naslijeđe na koje su s pravom jako ponosni i duboko vjeruju da na to imaju pravo. Drugačija boja kože ne može i ne smije biti početna i jedina odrednica nečijeg životnog smjera. Ono što pak Fanon navodi i što je istina jest da su »bijelci zarobljeni u svojoj bijelosti, a crnci u svojoj obojenosti« što svih zajedno vodi u rasno obojeno društvo i rasne predrasude. Ovakvi postulati upravo dovode do »tektonskih poremećaja« na društveno-političkoj sceni Amerike koja je odavno izgubila status »obećane zemlje«, a primjer za to je pokret Black Lives Matter koji je oživio političke sukobe na rasnoj osnovi, udahnuo novu energiju za »pravu stvar« i postavio temelje novoga modernog otpora rasnoj diskriminaciji i rasnoj stigmatizaciji. Pokret BLM, za svakoga građanina Amerike, bijelca ili crnca, ima samo jedno jedinstveno značenje – a to je poziv na buđenje!
Imaju li »white supremacy« stavovi bivšeg američkog predsjednika Trumpa kakva utjecaja na opstojanje rasizma ili na njegovo implicitno poticanje?
– Trump je nevoljko priznavao da postoje određene »nepravednosti i nejednakosti u društvu«, za koje je vjerovao da su to samo izdvojeni slučajevi i primjeri koji se moraju suzbiti i iskorijeniti, no snažno je odbacivao činjenicu o postojanju anticrnačke ideologije u američkom zakonodavnom sustavu. U svojim je govorima meksičke imigrante nazivao kriminalcima i silovateljima, imigrantima muslimanske vjeroispovijesti zabranjivao je ulazak u SAD, a tijekom predsjedničke kampanje 2016. godine naglasio je da Afroamerikanci žive u siromaštvu, nemaju posao, škole i zdravstveni sustav su im u lošem stanju, a za Kamalu Harris izjavio je da njezino podrijetlo ne udovoljava zahtjevima političke pozicije Bidenove potpredsjednice. Donalda Trumpa ne možemo okriviti za postojanje rasne diskriminacije i stigmatizacije, ali vjerujem da nije ničime doprinio rješavanju problema.
