U Belu Crkvu u Srbiji otišao je 18. siječnja 1991. Darko Krajačić iz Domaja pored Koprivnice odslužiti vojni rok u JNA. Poginuo je kao vozač kamiona naletjevši na minu 19. listopada 1991., najvjerojatnije u Bogdanovcima, a obitelj Krajačić postala je predmet šikaniranja i ogovaranja
Darku Krajačiću iz Domaja pored Koprivnice manjkalo je mjesec dana do 19. rođendana kada je 18. siječnja 1991. otišao u Belu Crkvu u Srbiji odslužiti redovni vojni rok u JNA. Devet mjeseci kasnije, 19. listopada, najvjerojatnije u Bogdanovcima, poginuo je u uniformi vojske koja ga je mobilizirala. Počiva na groblju u Reki, nekoliko stotina metara od kuće u kojoj je odrastao. Da je preživio, u nedjelju, 19. veljače, navršio bi 45 godina.
Kada od Križevaca vozite prema istoku, na brežuljkastim prilazima Koprivnici s lijeve strane, malo je selo Domaji. Tu, izdvojena na lijepom brežuljku, obiteljska je kuća i poljoprivredno dobro obitelji Krajačić. Darkova sestra, koja i danas s obitelji živi u roditeljskom domu, pristala je za naš list ispričati što se dogodilo, ali, nenavikla na novinare i kamere, nije se željela fotografirati. Potresni je slučaj htio da je posjetimo baš na dan kada je njezin Darko prije 25 godina krenuo u vojsku.
»Živjeli smo ovdje od malena, mama, tata, Darko i ja. Mama je bila iz Zagorja, tata odavde. Darko je 1972. rođen u Koprivnici, osnovnu školu završio je tu blizu, u Sokolovcu. Nije htio dalje, želio je s tatom raditi na zemlji. ‘Budemo kupili traktora’, govorio je. Uvijek smo lijepo živjeli, privrženi jedni drugima, Darko i ja bili smo poslušna i skromna djeca, svi smo se bili spremni zajedno o dricati. S nepunih osamnaest, 1989., Darko je počeo raditi u Podravci. Kada je krenuo u vojsku, obećali su mu da se uvijek može vratiti«, ispričala je Darkova sestra za naš list.
Vozačka obuka
U vojsci je želio biti vozač. Vozački je položio još kod kuće, prije 18. rođendana, pa su ga poslali u Belu Crkvu na vozačku obuku. »Nije ostao dugo. Sjećam se, nazvao me, bila je nekakva pobuna u Beogradu, i rekao, ‘Seka, ja idem u prekomandu u Kraljevo.’ Strašno sam plakala: ‘Sad ideš još dalje nego što si bio.’ Zvao me kad god je mogao, za vikende obavezno. Bili smo jako, jako vezani. Bio je četiri i pol godine mlađi od mene, uvijek sam brinula o njemu«.
U kolovozu 1991., Darko je dva puta iz Slovenije prevozio vojna vozila u Srbiju. Prvi put obitelj nije to ni znala, drugi put se javio. »Mama i tata otišli su i vidjeli ga. I ujna je bila s njima. Sreli su ga u krugu vojarne, nisu smjeli izlaziti«.
14. rujna 1991, nazvao je posljednji put. »Bio mi je rođendan, čestitao mi je. Malo smo razgovarali. Bila je subota. Taj vikend nikad neću zaboraviti: Zbor narodne garde blokirao je dio vojarni u Zagrebu, pamtim kako smo na televiziji vidjeli da ministar Vekić podiže hrvatsku zastavu. I tada su sve telefonske linije prekinute. Više ga nismo mogli dobiti. Slala sam pisma, nije odgovarao. Mamin brat, koji je živio u Mariboru, uspio je dobiti vojarnu u Kraljevu. Pitao je za Darka. Rekli su mu da ga ne može dobiti, da je na zadatku kod Šida«.
Plač i jecanje
U srijedu, 23. listopada 1991., pred kuću Krajačićevih došao je poštar. Blaženka je bila kod kuće, otac na poslu u obližnjoj šumariji, majka je otišla susjedima pomoći brati kukuruze. »Taj tjedan uzela sam godišnji, jer smo odlučili da probamo nešto, vidimo kakva je situacija, do njega ne možeš, vidimo da je to sve skupa nikud-nikam. Baš tih dana digli smo i njegovu hrvatsku putovnicu, htjeli smo po njega«, pripovijeda Blaženka.
Dok pripovijeda, drhti, govor se pretvara u plač i jecanje. »Tu sam bila, neš’ sa radila, i čujem, ide pošta. Znam čovjeka, moja generacija. On dođe na dvor, i on meni niti ne govori. On veli meni, Blaženka, odi potpiši. I više ništa! Ja sam se okrenula, ja sam nagla glavu na zid, ja sam rekla – ‘Zdenko, Darko je poginuo!’ Zdenko više ništa, niti slova! To, to, je bilo… Ja sad, šta sad da radim? Kak’ da idem po mamu?? Kak’ da mami, mislim… To je bila katastrofa… Ja sam se pokupila, ja sam sve ostavila otvoreno, ja sam otišla tu dolje do susjede. Odem tu dolje, kumovi smo si, odem do kuma, on je došo dan prije iz Pakraca, on je bio u policiji. Ja velim, ‘Bolta, idi po mamu’. ‘Ja ne!’, kaže. Nitko nema snage, nitko nema snage nikome u lice ništa reć’!« U svom tom šoku, nesposobni da skupe hrabrost da majci kažu što se dogodilo, poslali su dijete iz susjedstva da je dovede kući. »A dijete ko dijete, dijete nije razmišljalo, normalno. Dijete nije bilo niti svjesno u biti, nitko nije imo snage joj ić’ reć, a dijete ko dijete, dijete nije bilo ni svjesno totalno šta se dogodilo. Doš’o je i reko joj: ‘Kuma, Darko je poginuo.’«
Stigla su dva telegrama, jedan s Vojno-medicinske akademije u Beogradu, drugi iz vojarne u Kraljevu. »Pisalo je da je Darkovo vozilo naletjelo na minu. Dali su i brojeve telefona na koje treba nazvati zbog dogovora o preuzimanju tijela. Kud ćemo, šta ćemo, u Srbiju se nije moglo, sve prekinuto…«. Kojekako su pokušavali nazvati te telefone. Iz Hrvatske nisu uspijevali. Napokon je nazvala mamina sestra koja je živjela u Austriji, pa je dogovoreno da će JNA tijelo dostaviti na karaulu kod vojvođansko-mađarskog graničnog prijelaza Horgoš.
Bez sućuti
»Nijedno privatno pogrebno poduzeće nije se usudilo ići. Poslovođa u mojoj firmi izašao mi je ususret, znao je nekoga u koprivničkom komunalcu, pa su organizirali prijevoz. Preko Mađarske smo išli ujak i ja, roditelji ništa nisu bili u stanju, u totalnom su šoku bili. Filali su ih stalno s tim inekcijama, kad bi inekcija popustila, to je gotovo bilo… Kad smo došli na karaulu, ne mogu reći, bili su korektni, smjestili su nas u neku prostoriju, čovjek mi je dao Darkove stvari u ruke… Što da vam kažem, uspomene su mi jako bolne i teške…« Blaženkina se priča gubi u jecanju.
Dok su Darkovi roditelji bili još živi, obitelj Krajačić doznala je da se nešto slično dogodilo i u obližnjem selu. Pokušali su se upoznati s tom obitelji, ali ljudi su odbili svaki razgovor. Navodno, sin im je također poginuo u JNA, ali njegovo tijelo nikad nije pronađeno, vodi se kao nestao. Fond za humanitarno pravo, nevladina organizacija za ljudska prava iz Beograda, čija je predsjednica Nataša Kandić nedavno u Zagrebu prvi put otvorila ovu bolnu temu, posjeduje podatke za još najmanje dvije obitelji iz Hrvatske čiji su sinovi poginuli u JNA – jedna od njih živi čak u gradu s prve crte bojišta, koji je JNA teško granatirala. Blaženka Kos kaže kako su mladići pozive za odlazak u JNA dobivali još duboko u 1991: njihov blizak poznanik u kolovozu 1991. dobio je poziv da se u rujnu javi u vojsku, ali je brže-bolje pobjegao u Švicarsku. Na Darkov je sprovod došao mladić iz okolice Varaždina, koji je s njim služio u Kraljevu. On je u vojsku bio otišao ranije, pa mu je vojni rok završio u kolovozu 1991., ali nisu ga pustili kući. Tek u rujnu rekli su iz vojske mogu oni koji su upisali fakultet, pa je nekako nabavio potvrdu, i u rujnu 1991. otišao kući. Mladić iz okolice Koprivnice s Darkom je bio u Beloj Crkvi, a vojni rok nastavio u Bosni. Završio mu je u siječnju 1992., a kući se uspio vratiti tek krajem ožujka 1992. »Ali, bar je spasio živu glavu«, kaže Blaženka. Darkov blizak prijatelj, s kojim je išao u školu, iz vojske u Titovom Velesu pobjegao je tek u studenome 1991… »Moja mama uvijek se pitala: zašto nitko nikad ne spominje te dečke koji su tako izginuli? To ju je jako boljelo«. »Da, ljudi se boje govoriti. Ali zašto?! Zašto ne progovore što se dogodilo njihovoj djeci? Ja se ne bojim reći! Ja sam ponosna na moga brata. Nisam ponosna na to što je poginuo, ali ponosna sam na to kakav je čovjek bio, i nikad me, ni pred kim, nije bilo sram reći da je Darko moj brat. Nije me se sramota nigdje pojaviti. Djeci pričam u ujaku. Znaju što mu se dogodilo. Na krijem to. Koliko puta im znam reći – ujak vam je bio takav i takav čovjek, budite i vi poput njega, budite obitelj kakva smo bili i mi«.
Pokop nije obitelji donio mir. »Tata je radio u Hrvatskim šumama. Na pogreb nije došao nitko uime kolektiva, niti mu je itko izrazio sućut, samo nekoliko kolega koji su s nama bili privatno dobri. Poslije pokopa, otišla sam prvo na vojni odsjek u Koprivnici, a oni su se na mene tako otresli, da oni s jugovojskom nemaju više ništa… Tako su se otresli, to me tako zaboljelo… A onda su krenule kojekakve priče: da zašto je pokopan tu, da ga je trebalo pokopati gdje je poginuo, pa sam čak čula da pričaju da mu treba nadgrobni spomenik dignuti u zrak… Šikaniranja, bezobrazluka, drskog, bezobraznog ponašanja, svega je bilo… A mama se nikad nije mogla pomiriti s tim, da je tako otišao… I jako ju je boljelo što su je šikanirali – kud si ga izgubio, pa te još netko omalovažava… To su jako, jako teške stvari. A ni brat ni ja nikada nismo imali ništa ni protiv koga, niti su nas roditelj odgajali u bilo kakvoj mržnji. Možda smo zato tako i prošli! Nikad se u našoj kući mržnja nije raspirivala.
Nije mogao pobjeći
Pa Darka su svi znali! Svi su ga znali kao vrijednog, dobrog, radišnog, skromnog dečka. Tako i ja svoju djecu odgajam. Nogomet je igrao. Danas su neugodne situacije prestale, davno je sve bilo, ali u početku, bilo je strašno, strašno teško«, govori Blaženka.
Darko iz vojske nije pokušavao pobjeći. »Nije se usudio. Možda bi bilo drukčije da je mogao iz vojarne, ali nije. Svi kažu da je u Srbiji bilo puno teže pobjeći nego u drugim republikama. Jednom su dečku iz Varaždina, koji je bio s njim u vojarni, došli brat i sestra, nagovarali su Darka i još jednog njegovog prijatelja da pobjegnu s njima, ali nisu se usudili. Kasnije su nam ljudi predbacivali da zašto nije pobjegao kad je vozio kamione iz Slovenije. Pa kamo da bježi?! Ispred njega kamioni, iza njega kamioni… Pa nije sam išao! Kad me posljednji put nazvao, u rujnu, zvučao je sasvim mirno. Vjerojatno nije znao što se događa. A mi mu ništa nismo govorili, jer su nas ovdje upozoravali da pazimo što govorimo. Kad smo vidjeli da se situacija naglo pogoršava, htjeli smo po njega, ali – nismo stigli…«.
Darko Krajačić poginuo je prije četvrt stoljeća. Njegovi roditelji, izmučeni tugom, otišli su na pragu starosti, otac u ranim šezdesetima, majka nije doživjela sedamdeset. Sestra, hrabra i samosvjesna, zatomila je tugu, ali nikada je nije i neće pobijediti. »Ali mislim, dok se sad sve to skupa pogleda: ‘A zašto? Zašto?’«, uvijek se pita. A dvostruka se trauma nastavlja. »Proteklog lipnja, moje dijete bilo je s osmim razredima u Vukovaru. Posjetili su mjesto na kojemu su ispisana imena poginulih. Nastavnica, koju ništa ne krivim, nehotice, ne misleći, dijete je upitala je li i Darkovo ime na tom popisu. Dijete se raspakalo. Nije imalo snage reći da nije«.
