U 2019. u Hrvatskoj je dosad posvojeno 85 djece, no ukupno 450 djece ima sve uvjete za posvojenje. Istodobno, na posvojenje čekaju 1.400 posvojitelja, a njih 851 na listi je za posvojenje dulje od tri godine
U 2019. u Hrvatskoj je dosad posvojeno 85 djece. Višestruko više, ukupno 450 djece, ima sve uvjete za posvojenje. Istodobno, na posvojenje čekaju 1.400 posvojitelja, a njih 851 na listi je za posvojenje dulje od tri godine. Porazni podaci o tempu posvojenja u Hrvatskoj ne mijenjaju se godinama, a država ne čini ništa da bi takav negativan trend promijenila. Ovo su brojke, ali iza svake od njih stoji jedno nesretno dijete koje čeka svoju novu obitelj koju možda nikad neće dočekati, a isto tako i posvojiteljski par koji želi pružiti ljubav i dom djetetu, ali za to možda nikad neće imati priliku.
Tko je odgovoran za takvo stanje, i zašto se ono ne mijenja? Zato što državi djeca koja čekaju posvojenje nisu prioritet, i ne čini ništa da bi olakšala dugotrajnu birokratsku proceduru koju treba proći prije nego dijete dođe do svojih novih roditelja. U tim godinama, šansa za posvojenje nepovratno nestane. Za državu, četiri godine jedan su izborni ciklus, no za djecu, četiri godine mogu značiti nepovratno izgubljenu priliku da pronađu novu obitelj.
Slučaj s Paga
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, usmjerilo se na podršku biološkim obiteljima i razvoj udomiteljstva. Sustavna podrška ili strateška podrška biološkim roditeljima pritom izostaje. Nakon slučaja s Paga, kad je otac bacio djecu kroz prozor i teško iz ozlijedio, povećan je pritisak na izdvajanje iz bioloških obitelji. I prije su centri socijalne skrbi bili svjesni da neka djeca žive u riziku u biološkim obiteljima, ali nisu imali kamo s tom djecom, kažu u udruzi za pomoć posvojiteljima Adopta.
Sada su i domovi i udomiteljske obitelji krcati, pucaju po šavovima, nema dosta kapaciteta za smještaj te djece, a problem je i da nema jasnog pristupa i standarda postupanja prema svoj djeci izmještenoj iz biološke obitelji.
– Nemamo pokazatelja o tome koja i je li neka mjera učinkovita. Da bi proveli mjere prođu i do četiri godine prije nego se pokrene postupak oduzimanja roditeljske skrbi. Vrlo često i za vrijeme trajanja tih mjera djeca žive u obiteljima jer se njima, kao, pomaže. Ali ne znamo tko to pomaže, kako pomaže – ističe Diana Topčić Rosenberg, članica Upravnog odbora Adopte.
Samo dvije mjere
Problem je u tome što ne postoje jasni kriteriji ni rokovi kako se i do kad pomaže biološkim obiteljima i kad se djeca izdvajaju iz te obitelji. Postoje dvije mjere predviđene zakonom, a centri socijalne skrbi rijetko preskaču te mjere iako bi stručno mogli procijeniti da su kapaciteti ograničeni da se obitelj unaprijedi. Dijete tada prvo dođe u udomiteljsku obitelj, gdje nitko s njim ne govori o tome koliko će tu biti, i što ga zapravo čeka.
– Centri socijalne skrbi pozivaju stručnjake da naprave vještačenje kompetencija roditeljske skrbi biološke obitelji. Nažalost, u prosjeku prođe tri godine od prvog postupanja dok se ne zatraži vještačenje. Nalazi vještačenja u 90 posto slučajeva isti su kao i nalazi centra socijalne skrbi, ali centri socijalne skrbi na vještačenju ipak inzistiraju jer imaju jači argument na sudu da se dijete ne vrati u biološku obitelj, kaže Topčić-Rosenberg. Vrijeme tako prolazi, djeca su sve starija, posvojitelji ih sve manje žele jer bi radije mlađu djecu, a i sama djeca često više ne žele otići iz sredine koja im je koliko toliko poznata.
Foto PIXSELL
Znanstvena fantastika
U mnogočemu se volimo mjeriti s drugim europskim državama, ali kad je riječ o posvojiteljstvu, onda su drugi europski primjeri za nas gotovo pa znanstvena fantastika, navode u Adopti.
Istraživanje iz 2018. godine pokazalo je, kažu u Adopti, da se s djecom uopće ne razgovara da bi ona shvatila koje su njihove dugoročne opcije, što je za njih bolje i što da očekuju. Socijalni radnik koji dijete odvede udomitelju vrlo rijetko kasnije viđa to dijete, iako bi trebao biti stalna figura koja prati dijete tijekom boravka u udomiteljskoj obitelji i objašnjavati djetetu sve što se događa. Te su osobe, međutim, djeci skoro nepoznate.
Istraživanje Adopte pokazalo je da djeca uopće ne razumiju razliku između udomiteljstva i posvojenja, što to za njih znači. Osnovnu informaciju o tome dobivaju s interneta, od druge djece u udomiteljskim obiteljima ili od samih udomitelja.
– Dakle, nemate stručnu osobu, neutralnu, koja bi s njima razgovarala o tome što je za njih bolja opcija, što im je važno, kako doći do toga, čega se boje, kako da umanje strahove. Kad kažu da djeca ne žele posvojenje moje je pitanje – koliko djeca uopće znaju što to za njih znači?, pita Topčić Rosenberg.
Velika Britanija tako ima fokus na potpuno druge stvari od onih kojima se bavimo u Hrvatskoj. Jasno im je da je država odgovorna za djecu za koju ne mogu brinuti biološki roditelji. Svima je jasno da je za njih bolje da su u svojim obiteljima nego da odrastaju u udomiteljskim obiteljima ili institucijama. A i zbog toga država podržava posvojenje na razne načine. Postoje rokovi da se odredi što je u najboljem interesu djeteta, a taj postupak ne može trajati sedam-osam godina, kao kod nas. U toj državi imaju poseban odbor sastavljen od stručnjaka socijalne skrbi, predstavnika lokalne samouprave i posvojiteljske zajednice, koji prati što čini centar za svako dijete izdvojeno iz obitelji i traži izvještaj što je centar napravio za to dijete u određenom roku. Konkretno, je li biološkoj obitelji pružena podrška, kakvi su rezultati, i ako nema napretka, jesu li pokrenuli postupak pred sudom i što su napravili za to dijete. Centri socijalne skrbi o tome moraju izvještavati odbor. Nakon posvojenja, postoji čitava mreža podrške koju dobiju posvojiteljske obitelji i djeca. Ako dijete ima poteškoće, država daje 2.000 funta obitelji da bi djetetu osigurali sve što je potrebno.
Mogu li to samo bogate države, pitamo Dianu Topčić Rosenberg. Odgovor je niječan. U Adopti, naime, traže doista minimalno: da se u zakonu o roditeljskim potporama posvojiteljima osigura samo jednokratnu potporu, pa ni to ne prolazi. Nitko ne razmišlja o tome da je takvo rješenje financijski isplativije i u najsiromašnijoj državi, jer joj je jeftinije pomoći posvojiteljskoj obitelji, nego plaćati smještaj djeteta u sustavu.
– Ako želite podržati posvojenje, onda ćete investirati u to jer je financijski isplativije, a o dobrobiti za djecu ne treba ni govoriti. Britanci razmišljaju u tome kako osigurati stabilnost za dijete, jer znaju da je svaka promjena trauma za dijete. Kod nas, čini mi se da ljudi znaju da je to trauma za dijete, stalno mijenjati sredine, ali usprkos toga ne činimo promjenu – veli Topčić-Rosenberg.
Tužne brojke
Broj djece koja čekaju posvojenje zadnjih je godina u značajnom porastu. Broj djece u domovima povećao se s 907 u 2015. na 1032 krajem 2018. godine. Broj djece u udomiteljskim obiteljima u istom je razdoblju porastao sa 1.888 na 2.276, a broj djece s ispunjenim pretpostavkama za posvojenje gotovo za stotinu veći je nego prije četiri godine. Ukupan broj posvojene djece povećao se samo za šest, pa je 2015. bilo posvojeno 126 djece, a lani 132.
Foto iStock
Zašto raste broj djece za posvajanje? U udruzi Adopta na to pitanje vide nekoliko odgovora. Dijelom je to, kažu, zbog neulaganja države u podršku biološkim obiteljima da bi bile sposobne brinuti o djetetu, ali dijelom i zbog siromaštva. Pozitivan je, kažu, trend posvajanja sve starije djece. Broj posvojene djece u dobi od šest do 14 godina udvostručio se u odnosu na 2016. godinu. To je velik porast posvajanja starije djece, što znači da se kod posvojitelja mijenja stav o tome što roditeljstvo znači.
Broj parova koji čekaju posvojenje godišnje raste za 250. Svi oni ispunjavaju uvjete da budu roditelji. Njihov broj raste dvostruko brže od godišnjeg broja djece koja se posvoje. Na kraju prošle godine na dijete je čekalo 1.272 posvojitelja. Poražavajuće je da njih 851 na posvojenje čeka duže od tri godine.
Neizvjesno odrastanje
– Centri socijalne skrbi znaju reći da posvojitelji biraju. Mislim da sad to više ne mogu reći jer na našim pripremama vidimo da je puno posvojitelja spremno posvojiti romsku djecu, da se to bitno promijenilo proteklih godina. Djeca iz obitelji s više djece teška su za posvojiti, jer je ekonomska situacija u Hrvatskoj takva da je ljudima teško posvojiti troje ili četvero djece odjednom. Malo je obitelji koje to mogu financijski izdržati, a država ne daje nikakve potpore za takva posvojenja – upozorava predstavnica Adopte.
Djeca s teškoćama
Problem su i djeca sa različitim oblicima zdravstvenih teškoća. U Hrvatskoj nema sustava podrške takvoj djeci, neovisno žive li u biološkoj ili drugoj obitelji, pa je teško očekivati da će se posvojitelji u takvoj situaciji odlučiti za posvojenje djeteta s teškoćama. Mogli bi im se, međutim, naći novi roditelji u drugim zemljama koje za to imaju resursa. Postoje protokoli o posvojenju, domaćem i međunarodnom, koje je Hrvatska potpisala. I s djecom s teškoćama trebalo bi, kao i sa ostalima, ići na anonimizirane profile koji će se dostaviti partnerskim zemljama.
– Ne znamo ni jedno dijete iz Hrvatske koje je usvojeno po tom protokolu, odnosno Haškoj konvenciji. I to je odgovornost države. Ja mislim da smo jednostavno nedovoljno odgovorni kao država prema djeci za koju smo zaduženi, veli naša sugovornica.
S druge strane, postoji određeni broj roditelja koji posvajaju djecu iz drugih zemalja, koje često nisu potpisnice Haške konvencije o posvojenju koja bi trebala jamčiti da djeca nisu predmet trgovine djecom.
– Kao potpisnica te konvencije morali bismo urediti sustav tako da ne dovodimo u sumnju mogućnost trgovine djecom, a to danas nije slučaj, veli Topčić Rosenberg. Ako, recimo, posvojite dijete iz Konga nemate nikakve podatke o tome, kao što nema ni obveze praćenje djeteta nakon posvojenja.
Iz resornog Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, dobili smo odgovor u kojem se može iščitati da naša administracija ne vidi problem u proceduri i brzini posvojenja djece.
Neiskorišten mehanizam
– Faktori koji nepovoljno utječu na realizaciju posvojenja svakog pojedinog djeteta su zdravstvene ili razvojne teškoće djeteta, više od dvoje braće ili sestara koji odrastaju zajedno te se traže posvojitelji koji će ih zajedno posvojiti, etničko porijeklo te dob djeteta – kažu u Ministarstvu. Dodaju kako je prema analizi podataka poduzimanja aktivnosti nadležnih centara za socijalnu skrb radi pronalaženja odgovarajućih posvojitelja za svako pojedino dijete, trenutno za 158 djece iskazana dobrobit djeteta za posvojenje što znači da će ih toliko uskoro dobiti mamu i tatu.
Raskorak između stava o posvojenju kakav ima država i stavova nevladinog sektora koji radi s posvojiteljima, velik je. Predstavnike Adopte, na primjer, ljuti činjenica što su anonimizirani profili djece, uvedeno 2016. godine, potpuno neiskorišten mehanizam posvajanja. Do kraja 2016. godine na tim je profilima bilo 46 djece, a danas ih je 39.
– Nema razloga da ih ne bude par stotina i nema nikakvog objašnjenja Ministarstva zašto ih nema. To je način da se pomogne posvojenju, jer djeca postaju vidljivija, a posvojitelji mogu biti aktivniji umjesto da doma čekaju da ih netko nazove. Drugačije će se osjećati ako su dio tog procesa. Odgađanje, odnosno nečinjenje, košta. Osim toga, ako dijete bude prije posvojeno, imat će manje traumatskih iskustava – veli Topčić Rosenberg.
Toksični stres
Zaključci nedavno održane 5. Konferencije o posvojenju u organizaciji udruge Adopta u velikoj su mjeri jednaki onima iz prethodne četiri godine, koji skupljaju prašinu u ladicama Ministarstva. Jedan od njih je preporuka da bi bilo važno da se za djecu u alternativnoj skrbi do 10. godine života obavi testiranje na toksični stres, povišenu razinu stresa kojoj su često izloženi u obiteljima gdje su opasni, nasilni, zanemarujući uvjeti. To zna ostaviti traga na razvoj arhitekture mozga i teškoće koje djeca mogu imati. Treba, kažu, uvesti i mogućnost da se djeca uključe u različite tretmane da se razina toksičnog stresa smanji.
– Drugi dio zaključaka odnosi se na proceduru izdvajanja djeteta iz obitelji. Preporuka kaže da bi centri socijalne skrbi i sudovi na osnovu vlastitih stručnih procjena trebali izricati mjere za svaku pojedinu situaciju, a ne slijepo slijediti mjere propisane zakonom. Potreba djeteta mora bit važnija od zakonske procedure koja štiti pravo roditelja, smatraju u Adopti.
Jedna od preporuka je i da svako dijete ima pristup metodi izrade životne priče: u suradnji sa stručnjakom sastavljaju se komadići života djeteta prije posvojenja, i u procesu posvojenja. To dijete nosi sa sobom, tako da pri preispitivanju prošlosti, bavljenja žalovanjem, dijete ima informacije, slike koje ga vezuju uz prethodni život.
– Zaključke smo uputili Ministarstvu, a vrlo rado bismo, obzirom da se ovime bavimo godinama, bili partneri politika koje se tiču posvojenja. Ove godine prvi put smo održali konferenciju na kojoj nije bila niti jedna ministrica. Bilo je važno za sve sudionike da znamo što ministarstvo planira, međutim, nije došao nitko – upozoravaju iz Adopte.
