Edi Filipović

Suluda priča riječkog poduzetnika o hrvatskoj birokraciji: Kako su birokrati zbog jednog papira umalo upropastili posao od deset milijuna eura

P. N.

foto: PIXSELL / Borna Filić, facebook, Ardens

foto: PIXSELL / Borna Filić, facebook, Ardens



U zagrebačku zračnu luku prije dva dana sletio je jedan od najvećih zrakoplova na svijetu – Antonov 124., kojim je iz ruske nuklearne elektrane u Smolensku dopremljen 84 tone težak dizelski motor, koji je prije 42 godine proizveden u karlovačkoj tvrtki Jugoturbina, dok dijelovi ove tvrtke danas posluju pod imenom Adriadiesel. Motor služi za napajanje nukelarki u slučaju havarije,m a Adriadiesel će obaviti njegov remont.


Stara je to vijest, ali uz nju je vezana jedna zanimljivost koja govori o hrvatskoj birokraciji, a cijelu priču ispričao je Edi Filipović, nekoć direktor tvrtke Ardens, koja je preuzela ljevaonicu bivše Industroopreme u Rijeci. Ovaj poduzetnik u međuvremenu je napustio Hrvatsku i otišao u Njemačku, između ostalog i zbog birokracije koju je opisao u priči vezanoj za slijetanje Antonova u Zagreb. Detalje je objavio na svojoj Facebook stranici, pod naslovom – “Antonov je u Zagrebu, a malo je falilo da ga ne bude”.


Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.




“Vozim se danas Rijeka – Munchen, slušam na vijestima kako je sletio ogroman avion Antonov i donio kolosan motor-generator iz Ruske nuklearne elektrane. I onda mi se počnu vrtjeti filmovi po glavi. Vrtim, vrtim, vrtim i dođem do definitivnog zaključka : “da sam slušao inspektoricu – danas Antonova možda NE BI bilo u ZG!”


Kako je jedan “komad papira” od prije 8 godina mogao zaustaviti današnjeg Antonova?


Neki se sjećaju cijele moje priče iz 2014., kada sam i zašto otišao u Njemačku. Sve još uvijek piše na mojem www.foundry.com.hr , meni i unucima za uspomenu, a “njima na sramotu”.


Dakle, početkom 2010. godine zove me “Branko iz Adriadiesela”, na sastanak kod direktorice Slavice”. Izgledan je jedan novi posao. Dolazim na sastanak i dobivam nacrte i objašnjenja: Adriadiesel je pred ugovaranjem – obnovom starog posla isporuke gigantskih motora – generatora za nuklearke u Rusiji. Motori su se radili prije 30-40 godina, sad ide sve iz početka. Kao anegdotu mi pričaju kako je konkurencija žestoka, ali Rusi preferiraju Adriadiesel jer “njihovi motori su jedini položili praktičan test”.


Naime, kada je roknuo Chernobyl, u cijelom tom kaosu – motori Adriadiesela nastavili su raditi kao švicarski sat! To im je bila neoboriva referenca! Adriadiesel od nas traži ponudu, ako možemo riješiti neke pozicije iz aluminija. Neke poklopce, kučišta itd…. Sve od nule – razviti modele, strojnu obradu, na nekim pozicijama posebne termičke obrade. Dajemo ponudu, dobijamo posao od AD-a za oko dvije tone aluminijskih dijelova na tri komada motora. Projekt se zove ROSTOVSKAYA!


Par mjeseci kasnije se javljaju – DEFINITIVNO KREĆEMO, Rusi su naručili motore (tri motora za oko deset milijuna eura. Ujedno napominju “ako bude sve ok s prva tri motora, bit će toga još kao u priči”. Rekli su mi kako Rusi namjeravaju naručiti puno tih motora, jer će ići na zamjene i remonte svih takvih motora po svim njihovim nuklearkama, a toga ima puno. Trebalo mi je skoro godinu dana dok smo izradili modele, prve primjerke proizvoda, obavili ispitivanja, zadovoljili kvalitetu, kontrolu… Sve je vrlo zahtjevno, jer – “nuklearke su u pitanju”.


Počeli smo s prvim isporukama 2011. godine, i eto ti jednog dana u lipnju 2011 godine – “inspektorica kuca na vrata”. Od 100 dozvola koje imamo već deset godina, sad nam traži još i “dozvolu za gospodarenje otpadom”. Nju, naravno, nemamo, niti smo znali da postoji. Zbog te dozvole šalju nas na prekršajni sud, sa zahtjevom za kaznu od oko pola milijuna. Šalju nam i “zabranu rada pod prijetnjom pečaćenja prostora i opreme, do ishođenja pravovaljane dozvole za gospodarenje otpadom”.


Eto, taj dan kada je inspektorica došla – mi lijevamo pozicije za te gigantske motore, dakle – Adriadiesel, projekt ROSTOVSKAYA! Inspekcija nam zabranjuje rad dok ne ishodimo taj besmisleni komad papira. Da sam ih tada poslušao – mi te pozicije ne bismo mogli isporučiti! Da je tad Adriadiesel tražio alternativnog dobavljača – kojeg su sad, u međuvremenu, našli – taj alternativni bi trebao proces razvoja od šest do dvanaest. Motori bi kasnili šest do dvanaest. Bi li Rusi u tom slučaju otkazali narudžbe zbog kašnjenja? Lako moguće. To je AD-u bio prvi posao na tim motorima, nakon 40 godina. Trebalo se ponovo dokazati. Višemjesečno kašnjenje moglo je upropastiti sve!


Imao sam tada u jednoj ruci nalog inspekcije da moram prestati raditi pod prijetnjom “pečaćenja prostora i opreme”, u drugoj ruci imao sam narudžbu Adriadiesela, a u zubima imao sam prekršajni nalog vrijedan pola miliona kuna. Ako ne izvršim narudžbu ugrožavam im posao od deset milijuna eura, plus potencijalno višekratno ponavljanje istovrsnog posla. Pa ti budi pametan što učiniti!


Što sam tad učinio? Razmišljao sam jedno pet minuta. Evo kako se razgovaralo u pogonu. Otišao sam u svoju ljevaonicu, sazvao ekipu. Ekipu koja me nikada nije iznevjerila. Moja “ekipa” bili su prekaljeni ljevači (iz bivšeg Torpeda, Benčića, Vulkana, Industroopreme) koji svaki dan riskiraju glavu lijevajući metal rastaljen na više od 1.000 stupnjeva Celzija. Rekao sam im da imamo zabranu rada “od one babe s notesom”. “Koji klinac baba hoće?”. Objasnim im ja.


Kažu dečki: “Šta nas briga, ajmo lijevati!”. Kažem im ja: “Hoćemo, ali pametno – nemamo novaca za kazne”. “OK, pa kako ćemo šefe?”. “Dakle, dečki ovako: ona ima radno vrijeme do 15.00 sati. Pretpostavljam da je u 13.00 sati već na placi, kupuje kupus i pomidore, u 14.00 doma kuha ručak. Dakle – od sutra radimo drugu smjenu od 14.00 sati pa ako netko i naleti – neka dođe na zatvorena vrata. Jer iza 14.00 nema šanse da itko dođe.”


Tako je i bilo. Mi smo par mjeseci radili samo od 14.00 sati nadalje. Do 14.00 sati bio je inox lanac na kapiji. Nisam primjetio nikog da je dolazio. Mi smo svoje Adriadieselu pošteno izvršili, oni su svoje kvalitetno isporučili. Zato je Antonov danas sletio u Zagreb. A moglo je biti i da ga – ne bude! I to zbog jednog irelevantnog komada papira.


Evo na kraju i fotka aluminijskih dijelova motora za “projekt Rostovskaya”, koje smo tih mjeseci izlagali i na sajmu u Düsseldorfu. Na ovom velikom komadu piše “Aluminium parts for 6.600 kW diesel generator for nuclear power plant”. Da, ta grdosija od motora je snage 6.600 kW, odnosno oko 9.000 KS 



EDIT 20.08.19:Vidim da se ovo dosta pročitalo 🙂 I jedan dio ljudi zapravo nije shvatio kakvu smo mi to dozvolu trebali, to jest iz kojeg razloga. Nije se radilo o problemu “zbrinjavanja otpada”. Za to smo imali sve riješeno – otpadni metali predaju se na METIS i slično. Problem je bio u ovom: mi nismo smjeli KUPITI i KORISTITI (Zakon je to zvao “oporaba”) metal koji je bio porijekla “sekundarna sirovina”, odnosno porijekla “otpad”. Ne radi se o nikakvom problemu “zagađivanja” ili “zbrinjavanja otpada”. Kojih godinu-dvije kasnije u Zakonu su to promijenili, tako da su rekli da ako se neki materijal koristi u industrijskim procesima, onda on kod upotrebe (“oporabe”) gubi status “otpada” i postaje “industrijski repromaterijal” pa tada nisu potrebne takve dozvole. Ali mi tu promjenu Zakona nismo dočekali! Zatim, na prekršajnom sudu smo prvostupanjski kažnjeni i time nam je indirektno bio zabranjen rad, ali smo se žalili. I u žalbi drugostupanjski smo – OSLOBOĐENI. Ali, postoji VELIKO ALI: nismo oslobođeni “jer nismo krivi”. Nego, netko je predmet držao u ladici i nakon par godina dolazi oslobađajuća presuda “radi apsolutne zastare”! Show program!”