Djeca u Hrvatskoj s alkoholom se susreću već u 11. godini života, na pragu srednje škole svaki drugi 15-godišnjak opije se barem jednom, a uživanje alkohola nastavljaju i dalje, kroz život. Procjenuje se da Hrvatska ima čak četvrt milijuna ovisnika o alkoholu, a među prvih je pet zemalja Europske unije po konzumaciji alkoholnih pića.

Na liječenju, međutim, završi tek svaki osmi ovisnik. Zbog poraznih podataka, psihijatar Zoran Zoričić iz KBC-a Sestara milosrdnica zatražio je ovih dana da se zakonom ograniči reklamiranje piva, osobito uz sportska događanja, jer se takvom promocijom alkohola nanosi velika društvena šteta.

Reklamiranje piva u udarnim terminima jedan je od bitnih razloga prekomjernog uživanja u alkoholu i činjenice da se to piće više gotovo i ne doživljava kao alkoholno, upozoravaju stručnjaci. Svjetski su trendovi zadnjih 30-ak godina takvi da proizvodnja i potrošnja piva raste, vino stagnira, a žestoka pića su u padu.

U Hrvatskoj tome pridonosi činjenica da je pivo proglašeno prehrambenim proizvodom, za što, tvrdi Zoričić, nema nikakve logike jer se ipak radi o – alkoholu.

Šteta za djecu

– Tržište piva raste jer je u to ulupan ogroman novac za marketing. Ova zadnja reklama koja se odnosi na odlazak muškaraca na urološki pregled je suluda. Oni su praktički iskoristili javnozdravstvenu akciju, što je zakonom zabranjeno, a nitko da na to reagira, zgrožen je Zoričić.

Za njega, logika s reklamiranjem alkohola je jasna i svatko bi je trebao razumjeti: što se više smanje sredstva uložena u marketing, to će biti manje ljudi koji imaju problem s alkoholom.

Stručnjak koji svakodnevno radi s ovisnicima kao subspecijalist za alkoholizam i druge ovisnosti, smatra pogrešnom politiku koja pivo svrstava među turistički važne proizvode. Dio argumenata tu možda drži vodu, ali s druge strane svima nam je jasno, ističe, da je šteta za našu djecu bitnija od zarade koja uz to ide.

Iako je konzumacija alkoholnih pića u porastu, i to u sve mlađoj dobi, u Klinici za psihijatriju KBC-a Sestara milosrdnica broj pacijenata na liječenju od alkoholizma nije nimalo veći. Ne zato što ima manje ljudi koji piju, nego zato što društvo nije osjetljivo na pijenje alkohola u smislu u kojem je nekad to bilo.

– Prije ste imali velike firme, a svaka firma je u svom sastavu imala socijalne službe koje su vrlo rano detektirale problem i ljude dobivale na liječenje. Danas toga više nema i to je jedan od bitnih razloga zbog kojeg nam na liječenje dolazi manje ljudi, a i kad dođu, dođu prekasno, veli Zoričić.

Nije, naime, isto javi li se osoba na liječenje relativno rano, u dobi od nekih 35 do 40 godina, dok još nisu nastupila oštećenja organizma, ili kad su ona već tu. Danas se na liječenje uglavnom javljaju osobe u dobi od 45 do 50 godina, kad su oštećenja organizma zbog konzumacije alkohola već nastupila.

A ugrožena je ne samo jetra, nego i živci, gušterača, javljaju se različiti karcinomi, jer alkohol se smatra rizičnim faktorom za razvoj čak sedam karcinoma – usta, jednjaka, grla, jetre, debelog crijeva, rektuma, dojke…

Grupna terapija

Danas je dobni prosjek osoba koje se jave na liječenje zbog ovisnosti o alkoholu 50 godina, a prije 20 do 30 godina javljali bi se najčešće u dobi od 40-ak godina. Prekasni je dolazak na terapiju prava šteta, jer se Hrvatska danas može podičiti svjetski priznatim modelom liječenja ovisnosti o alkoholu.

Klubovi liječenih alkoholičara pokrenuti su prije 60 godina, a obljetnica njihovog rada bit će na dan 1. travnja.

Pokrenuo ih je prof. dr. Vladimir Hudolin koji je spojio institucionalni dio liječenja u bolnici s nastavkom rehabilitacije u klubovima. Model se pokazao vrlo uspješnim zbog čega su ga usvojili i naši susjedi Talijani, a putem talijanske dijaspore proširio se diljem svijeta.

Danas se primjenjuje u 40-ak zemalja svijeta, a svaki drugi ovisnik tom se metodom uspješno izliječi u petogodišnjem razdoblju, ako dolazi redovito i ako ima podršku obitelji.

Riječ je o vrsti grupne terapije kroz višeobiteljske grupe sa šest do 12 članova. U pratnji ovisniku gotovo uvijek je obitelj koja ga najčešće, u 90 posto slučajeva, i nagovori na liječenje, a pruža mu podršku za vrijeme liječenja.

Upravo je obiteljski pristup i nazočnost stručnog djelatnika u radu klubova glavna razlika koja naš model liječenja razlikuje od anonimnih alkoholičara koji su svjetski pandan našim klubovima.

– Svi oni jasno i glasno kažu – imamo problem alkohola i tu smo da ga pokušamo riješiti. Cilj terapije je uspostava apstinencije, ali i cjelokupni razvoj ličnosti. Jer ako toga nema, apstinencija je uzaludna, a samo je pitanje vremena kad će se dogoditi recidiv. Liječenje traje barem dvije do tri godine, redovitim dolaženjem, a rezultati su relativno dobri, ističe Zoričić.

Razvoj ličnosti značio bi promjenu ne samo životne navike, nego i pogleda na život.

– Ako ne uživate u apstinenciji, ako apstinirate radi drugih, možete se mučiti godinu dana i ne piti, ali ako niste psihološki zadovoljniji, socijalno, duhovno ispunjeniji, onda ništa nismo napravili, samo je pitanje trenutka kad će ponovo doći recidiv.

Zato kažemo da čovjek treba početi uživati u svojim ulogama. Kad ste u alkoholu, onda se sklanjate, bježite od života, od svih životnih uloga, one su vam muka.

Ljudi ih igraju, ali ih igraju pod nekim opterećenjem, u grču, a kad čovjek prihvati te svoje uloge kao šansu da se ostvari, da nađe sebe, onda je zadovoljna osoba, a zadovoljna osoba puno lakše održava apstinenciju, objašnjava psihijatar Zoričić.

Prijeđena granica

Nažalost, ljudi koji imaju problem s alkoholom teško će to priznati sebi, a pogotovo drugima. To je posljedica naše kulture gdje je biti ovisan o alkoholu na neki način proskribirajuće, ponižavajuće.

– Alkoholičare se tretira kao ljude drugog reda, koji su izgubili kontrolu i lošiji su u odnosu na druge. Društvo je tu licemjerno, potiče pijenje, a osuđuje alkoholičare, upozorava Zoričić.

U kulturi pijenja koje se prakticira u svim prigodama – društvenim događajima, poslovnim, privatnim i obiteljskim proslavama, nije lako podvući crtu i reći samome sebi da je granica prijeđena, i da je alkohol preuzeo kontrolu. Na pitanje koji bi to bio trenutak da osoba shvati da joj je potrebna stručna pomoć, Zoričić odgovara:

– Onaj trenutak kad shvati da mu ta aktivnost donosi probleme, socijalne, psihičke ili fizičke, i da unatoč tome nije u stanju stati. To znači da je u domeni ovisnosti. Tada je vrijeme da dobro, dobro razmisli i donese odluku, kaže.

Kad je riječ o početku pijenja alkoholnih pića, koje je danas sve prisutnije već u osnovnoj školi, roditelji bi morali imati mudar pristup, jer zabrane u tom pogledu mogu biti kontraproduktivne, upozorava zagrebački psihijatar.

Odgovoran odnos roditelja prema pijenju najbolji je primjer vlastitoj djeci jer roditelj je uzor koji djeca promatraju i ako je u raskoraku između riječi i djela, neće u tom pogledu mnogo postići.

– Nikada djeci ne treba govoriti – ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Jer će dijete prije ili kasnije doći u poziciju sukoba autoriteta, što je razvojna faza u odgoju, kad se autoritet propituje u odnosu na oca i sve zamjene za lik oca.

Kad djetetu kažeš da nešto ne smije, ono će, kad bude željelo, prijeći tu barijeru sukoba autoriteta i izabrati upravo taj alkohol kao nešto što je bilo zabranjeno, tumači Zoričić. Zato je, ističe, puno korisnije reći djetetu: »Cijenim tvoje godine, cijenim to da si u stanju razmisliti.

Sam donosiš odluku i sam preuzimaš odgovornost za svoju odluku. Prije nego doneseš odluku o nečemu, upoznaj problem, njegove dobre i loše stane. Dovoljno vjerujem u tebe da ćeš dobro izabrati.« Tako smo na njega prenijeli odgovornost, uvažili smo ga kao sugovornika, objašnjava Zoričić.

Odnos prema klađenju i kockanju kao predmet predizbornog potkusuravanja

I kockanje i klađenje sve su raširenija ovisnost među mladima, a uoči izbora više je političkih stranaka obećalo zabranu reklamiranja i drugih ograničenja za sportske kladionice.

– Nije dobro to što je odnos prema igrama na sreću postao predmet političkog potkusuravanja u predizborno vrijeme. Većina naših političara prihvatila je taj problem promovirajući sebe, a ne zbog samog problema i zato mislim da će to biti kratkog daha, ocjenjuje psihijatar Zoran Zoričić.

Vrijeme je, smatra, da se država jasno odredi o tome zanima li je samo popunjavanje budžeta ili i društveni interes.

– Ovisnost je patnja. Dolazi do rasturanja obitelji, suicida, depresije, u suočavanju s kockarskim dugovima i patologijom ponašanja. To država ne vidi. Ona vidi samo popunjavanje budžeta pa smiruje savjest tako što taj novac ulaže i u neke karitativne svrhe.

Istodobno, tim novcem financira i vrhunski sport kroz koji smo Hrvatsku regionalno zavadili, jer što ima Riječanin protiv Splićanina i obrnuto, osim kad se radi o nogometu?

To je suludo, 11 dečki gura loptu kroz neki okvir, a mi se identificiramo s Hajdukom i Rijekom kao da nemamo drugih identifikacijskih modela koji su puno ljepši i nude ruku pomirenja. Financiranje takvog modela sporta interes je pojedinaca koji su neodgovorni, vrte ogromne novce, i namjerno potkusuravaju cijeli taj dio priče koji truje društvo, poručuje.

Hrvatsko društvo premreženo kokainom

Kokain i sintetske droge trenutno su najopasnije sredstvo ovisnosti čija potrošnja raste u svijetu, a EU je posebno na udaru. Kokain konzumiraju mahom mlađi odrasli od 20 do 40 godina, a tom je drogom hrvatsko društvo premreženo.

U posljednje tri do četiri godine konzumacija kokaina porasla je za 20 do 25 posto. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko 27.000 ovisnika o kokainu, a ovu je drogu probalo pet posto stanovništva u dobi od 15 do 64 godine. Istodobno, sustav za borbu protiv ovisnosti još nije ni kadrovski, ni organizacijski do kraja ustrojen, upozorava psihijatar Zoran Zoričić.

– Policija radi svoj posao na smanjenju dostupnosti droga, a smanjenje potražnje prebačeno je samo na liječenje ovisnika. Trebalo bi puno više raditi na preventivnom radu s djecom, što je na Ministarstvu obrazovanja. Škole bježe od odgoja, nude samo obrazovnu komponentu i tu kaskamo, ističe.