ZAGREB Spremnost Ministarstva znanosti i obrazovanja da u svjetonazorskim temama roditeljima ponudi alternativni program posljedica je odluke Ustavnog suda iz 2013. godine, gdje stoji da je država obvezna pri oblikovanju nastavnih programa uvažiti različita uvjerenja roditelja te njihovo ustavno pravo da samostalno odlučuju o odgoju vlastite djece. Tako su nam iz MZO-a pojasnili odredbu novog zakonskog prijedloga po kojem će u kurikularnoj reformi za međupredmetne teme koje se tiču stavova i vrijednosti roditelji imati pravo na alternativni program.

– Ne radi se o obveznim sadržajima, jer o njima roditelji nemaju mogućnost izbora, već isključivo o izbornom sadržaju međupredmetne teme, odnosno modula. U tom slučaju postoji mogućnost, ali ne i obveza, za uvođenje alternativnog modula tom izbornom dijelu – tumače iz MZO-a. Alternativni modul, ističu, bit će sastavni dio kurikuluma, pisan prema svim znanstvenim standardima i proći će redovitu proceduru koja podrazumijeva javnu raspravu i odobrenje MZO-a. Roditelji će, dakle, imati pravo odlučiti hoće li njihovo dijete slušati izborni sadržaj ili ne te, ukoliko bude predložen alternativni modul, hoće li slušati taj sadržaj ili ne.

Ustavna obveza

– U slučaju predmeta koji se ne izvode međupredmetno, ova mogućnost uopće ne postoji – poručuju iz MZO-a.

Odluka Ustavnog suda na koju se pozivaju donesena je 2013. godine, kada je Ustavni sud razmatrao ustavnu tužbu udruge Grozd, koja je osporavala ustavnost odluke tadašnjeg ministra Željka Jovanovića o uvođenju kurikuluma zdravstvenog odgoja u škole. Ustavni sud je među ostalim utvrdio da »postoje pozitivne obveze države u području javnog školskog sustava te da iz odgovornosti roditelja da osiguraju pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti proizlazi i obveza države da pri oblikovanju nastavnih programa uvažavaju različita uvjerenja roditelja te njihovo ustavno pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju vlastite djece«.

Tu ustavnu obvezu, kaže se o odluci, država može provesti samo tako da u proces oblikovanja nastavnih sadržaja uključi roditelje. To je, kaže Ustavni sud, ustavna obveza države proceduralne naravi, a posebno je naglašena kod nastavnih sadržaja s kojima su povezana različita »uvjerenja« odnosno »vjerovanja« roditelja. Upravo je procedura, koju tadašnji ministar nije u potpunosti ispoštovao, bila razlogom ovakve odluke US-a. U MZO-u danas tumače da se takva procedura omogućuje jedino zakonom, a on će se u javnoj raspravi još mijenjati.

Stručnjaci s kojima smo razgovarali protive se principu alternativnih sadržaja, jer njima, tvrde, nema mjesta u javnim školama.

Ne radi se ovdje o osporavanju nečijeg demokratskog prava nego o neznanju na svim razinama. Hrvatskoj očajno fali znanja, a školstvom žare i pale religijske udruge koje promoviraju kvaziznanje i pseudoznanje – oštar je Dubravko Lepušić, autor kurikuluma zdravstvenog odgoja iz 2013. godine. Neprihvatljivo je, smatra, da javne škole imaju svjetonazorsko usmjerenje. »Svjetonazoru je mjesto u religijskim školama, njih treba podupirati i prvi ću dići ruku za to. Ali u javnim školama tome nema mjesta, finsko je školstvo najbolje u svijetu jer u njemu nema mjesta ideologiji i svjetonazoru. Zna se što je znanost, svjetonazor je osobna stvar pojedinca«, zaključuje Lepušić.

Zbrka u glavama

– Ne mogu postojati dvije varijante. Pravo na vjeroispovijest je sadržaj građanskog prava. Prema tome, ta pitanja se moraju u građanstvu riješiti. Vjeronauk sudjeluje u građanskom učenju na isti način kao matematika. Građanstvo pokriva kompletno područje prava i sloboda, ali normalno je da diskutirate, bilo bi suludo očekivati da će različiti građani koji imaju različito socioekonomsko podrijetlo, obrazovanje, misliti isto – komentira Spajić-Vrkaš.