Premda ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs tvrdi suprotno, novi Zakon o hrvatskom jeziku restriktivan je kad je u pitanju dijalekt, odnosno njegova primjena u školi, a mogao bi postati i policijski.

On, naime, izričito kaže da se nastavni i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada u dječjim vrtićima, školama i na fakultetima izvode na hrvatskom standardnom jeziku, a narječjima je mjesto jedino u posebnim izvannastavnim programima.

– U okviru školskog kurikula u izvannastavnim i izvanpredmetnim sadržajima neke škole to imaju i danas. Provode takve sate, uče djecu lokalnom narječju. Dakle, to je u principu dozvoljeno u okvirima školskih kurikula i nije zakonom određeno.

Ovaj zakon, dapače, kaže da će se poticati narječja, ističe ministar Fuchs. Hrvatski standardni jezik je, dodaje, obavezan na svakom satu, a narječja se mogu dodatno obrađivati u posebnim nastavnim jedinicama.

– Ne možete u Bednji imati nastavu hrvatskog jezika na bednjanskom, to ne bi bilo primjereno. Ovaj zakon treba ići u smjeru da svi nastavnici govore hrvatskim književnim jezikom, tumači Fuchs.

Na naše pitanje o tome hoće li se, i kako, kontrolirati primjena hrvatskog jezičnog standarda na nastavi, odgovara da je i to moguće.

– Ako netko ima prigovor da se nastava ne izvodi na propisani način, uvijek postoji mogućnost prigovora Agenciji za odgoj i obrazovanje za stručnim nadzorom, a tu je i prosvjetna inspekcija, poručuje ministar obrazovanja.

Svjetska istraživanja

Kako se navodi u Zakonu o hrvatskom jeziku, posebnost hrvatskog jezika njegova je trodioba na tri ravnopravna narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao obrazac za standard.

Javna je upotreba drugih narječja moguća, dodaje se, samo u neslužbenim prigodama te iz umjetničkih razloga.

Dok primjena čakavskog ili kajkavskog dijalekta na nastavnom satu tako postaje i zakonski nepoželjna, imamo talijansku, njemačku, francusku i američku školu gdje se većina nastave izvodi na tim stranim jezicima, dok se samo hrvatski jezik, povijest i geografija izvode na hrvatskom jeziku.

Isključivanje primjene dijalektalnog govora iz redovne nastave potpuno je promašena metoda očuvanja i razvoja hrvatskog jezika, smatraju stručnjaci.

Vjekoslava Jurdana, izvanredna profesorica s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, rezolutna je u tome da dijalekti ni na koji način ne ugrožavaju hrvatski standardni jezik, ali bi zato njihovo istiskivanje iz dječjih vrtića i škola djeci moglo nanijeti veliku štetu.

– Dokazano je, to su pokazala svjetska istraživanja, da bilingvalnost kod djece, bilo da se radi o drugom jeziku ili narječju, ne potire jedan jezik na račun drugog.

Teze o iskvarivanju govora potiču iz bivše države, jer se do 90-ih smatralo da djeca koja govore čakavski u školi iskvaruju standardni jezik i da se neće nikada naučiti govoriti ga pravilno.

To nije točno. Dijalekt je, dodaje, izuzetno bitan u dječjem razvoju, jer je dijete zavičajno biće i izuzetno mu je bitna pripadnost prostoru na kojem živi, narječje kojim se služi.

– Ako mu oduzimamo mogućnost govora na narječju, oduzimamo mu zavičajnost, djetinjstvo. Princip zavičajnosti mnogo je dublji od onog što mislimo – to je način strukturiranja svijeta kod djeteta, način razmišljanja, a tu sudjeluje i jezik.

Što fali da moja kolegica iz matematike, kad ima neko teško gradivo, razlomke na primjer, na početku sata ispriča vic »kako j’ to bilo na place kad Pepić ni znal pol jabuke i pol kruške«. Momentalno se svi dižu, nasmiju se, počinju drugačije razmišljati, ilustrira Jurdana.

Prisna atmosfera

Narječje je, dodaje, važno i u pedagoškom smislu, kod izgradnje pozitivnog autoriteta nastavnika.

– Kad je Rajka Šepić počela raditi emisiju na čakavskom »Puntape«, tada sam predavala hrvatski jezik u školi, počinjala sam prvi sat otvaranjem radija i tom emisijom.

Moji učenici danas imaju 35 godina i kažu kako je to bilo lijepo. Taj dan sam možda radila zavisnu rečenicu ili opisivanje portreta, u razredu su bila samo tri čakavca, ali svi su bolje reagirali, prepričava profesorica Jurdana i pita se zašto u školi ne bi mogla postojati prisna, obiteljska atmosfera, u kojoj se djeca mogu slobodno izraziti.

»Ako mi dođe učenik koji govori čakavski, i pita me nešto, da mu kažem – Marine, čakavskom tu nije mjesto?

Korištenje narječja na nastavi, od povijesti do matematike, sata razrednika, u metodičkom, pedagoškom smislu, ne može biti kompleksnije, a njegovo isključivanje iz nastave definitivno je štetno za integralni razvoj djeteta i može imati ozbiljne implikacije na skladan razvoj osobnosti, upozorava Jurdana.

Čakavskom nije mjesto u kazamatu

Dijalekt, ističe Vjekoslava Jurdana, ne može biti »nešto deklarativno, za ukras, nešto što smo stavili u kazamate i rezervate kao što su Aboridžini, niti je to stvar kontroliranih uvjeta, već sastavni dio hrvatskog jezika«.

– Potiho se provlači premisa da je narječje štetno, a ono nikada, ni u jednom kontekstu ne može biti štetno. Ono ništa ne narušava, ne škodi i ne kvari.

Nekad se govorilo – koliko jezika govoriš, toliko vrijediš. To što je netko čakavac, ne znači da će nipodaštavati standardni jezik. Nema razloga da se išta mijenja, treba ostaviti prostor za kreativnost učitelja i još veću implementaciju narječja u školi, smatra Jurdana.