Težak poraz koji je SDP doživio na parlamentarnim izborima 5. srpnja rezultirat će promjenom vodstva, a potom vjerojatno i promjenom politika stranke. Jasno je da je potreban zaokret, ali prije toga razloge poraza odlučili smo analizirati sa sugovornicima koji nisu direktno sudjelovali u tim izborima, a dugo su u stranci i dobro je poznaju.

Ne govoreći uopće o imenima kandidata za neke buduće lidere, fokus su programi i izlazak stranke iz slijepe ulice u kojoj se očito našla, te su stoga naši sugovornici odgovarali na ista pitanja koja smo im postavili.

Ivan Račan je dugogodišnji član stranke, jedan od onih za koje se vjeruje da ima velik utjecaj ne samo na stranačku politiku nego još više na neke dosadašnje izbore stranačkih lidera u SDP-u. On nema istaknutiju stranačku funkciju, ali je na neki način »sveprisutan«, dijelom zbog obiteljskog naslijeđa, a dijelom zbog vlastite povezanosti sa srži SDP-a.

Vojko Braut je potpredsjednik SDP-a Rijeke, nekad jedan od čelnika Foruma mladih, koji je doslovno rastao u stranci. On je i gradski vijećnik u Rijeci, ali i u Bernardićevo vrijeme jedan od tajnika, onaj koji je držao pod kontrolom pravna pitanja u SDP-u, uključujući i izborna pravila u stranci koja će se primijeniti na izborima 26. rujna.

Birači su SDP-u poslali jasnu poruku o nepovjerenju: u analizi rezultata, je li glavni problem bio lider ili politike, odnosno njihov nedostatak – pitali smo za početak Račana.

– Problem je veći od odgovornosti jednog čovjeka, Davora Bernardića. Sigurno nije sva odgovornost na jednoj osobi. Već duže razdoblje SDP nije imao jasne politike, nije nudio smjer koji su građani podržavali. Prvo, nedostajale su zelene politike, a zatim i digitalne politike.

To su ključne točke za novu, modernu politiku stranke, i morat ćemo uložiti jako puno da dostignemo stranke u modernoj Europi. A drugi, širi problem su i ljudi SDP-a. Previše je bilo političara opće prakse, koji mogu jako lijepo pričati o svemu, a konkretno ni o čemu što zanima građane. SDP je u dužem razdoblju u predstavnička tijela na svim razinama olako promovirao ljude koji vrlo često zapravo ništa nisu zastupali.

To je problem liderstva i ustrojstva, jer time je stranka svedena na uske gabarite podjela funkcija ili plijena. Umjesto da smo se otvarali, mi smo se sve više zatvarali i sve manje imali doticaja s potrebama i željama građana. Jednostavna analiza jasno pokazuje da je grupacija Možemo logična »posljedica« takvog našeg ponašanja. Uvijek stiže nešto novo, svježe, što ljudi traže i što izaziva pažnju. Njima se nema što zamjeriti, oni nemaju povijest, ni dobru ni lošu, a u zagrebačkoj skupštini uspjeli su se profilirati na temama koje SDP jednostavno nije otvarao ili nije imao ljude koji bi kredibilno nastupali. Sve to dio je analize rezultata koji je opasno slab za SDP i s kojom se moraju suočiti svi koji žele racionalno razmišljati o SDP-u sada, kaže on.

Problem bipolarizacije

Na isto pitanje Braut odgovara da je problema više.
– Prvi je problem bipolarizacija stranke koja je ostala nakon odlaska Zorana Milanovića, a koja se nakon dolaska Davora Bernardića na mjesto predsjednika SDP-a nastavila i paralizirala stranku u prve dvije godine Berinog mandata. Zbog svega toga se prekasno počelo raditi na politikama SDP-a. Bitan je problem izostanak politike SDP-a prema Zagrebu u dužem razdoblju što je dovelo do popularizacije drugih stranaka.

Kao problem se pokazao i sastav kandidacijskih lista za Hrvatski sabor. Ne dijelim mišljenje nekih kolega da su na listama trebali biti samo takozvani »prekaljeni stranački prvaci«, već smatram da je trebalo dati priliku i nekim novim, relativno nepoznatim, ali kvalitetnim ljudima, međutim, također smatram da su određeni ljudi trebali biti više valorizirani kao što je to slučaj s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom i da je na ulaznim mjestima u osmoj izbornoj jedinici trebalo biti više Riječana što sam i rekao predsjedniku stranke. Za Davora Bernardića moram reći da je posljednjih godinu dana sazrio kao političar i čovjek, da je dobro parirao Andreju Plenkoviću, ali uz sve ranije probleme te uz okolnosti u kojima se vodila kampanja, mislim pritom naravno na epidemiju bolesti COVID-19, a to na žalost nije bilo dovoljno, kaže on.

Na pitanje kako modernizirati politike SDP-a, s obzirom da stranka ne nudi nikakva nova rješenja, osim deklarativno, Ivan Račan kaže da treba kreirati nove politike.

– Vrlo je jednostavno – ako postojeće politike nisu dobre, treba kreirati nove. Ako postojeći ljudi nisu dovoljno dobri, treba stvoriti ili privući nove ljude. Potrebno je stranku graditi ispočetka. Ovo danas je ljuštura bez puno sadržaja i jasno je da se mora ponovo krenuti graditi. To je zadaća za novo vodstvo. Socijaldemokracija može biti u krizi, ona može biti kolokvijalno svedena na servis za popravak kapitalizma, ali u idejnom, čak bih rekao i u sanjarskom smislu, socijaldemokracija je potreba ljudi za više ravnopravnosti, pravde i poštenja u društvu.

Kriza socijaldemokracije i njeno odstupanje od utopijskih ciljeva poput nedemokratskog socijalizma ne znači da je prevladana i potreba ljudi za svime zbog čega su ti ciljevi prvobitno nastali. Socijaldemokratska rješenja su danas u Hrvatskoj izuzetno potrebna, ali to moraju biti rješenja 21. stoljeća, a ne ponavljana mantranja iz daleke prošlosti. Prirodna pozicija SDP-a je okrenutost svima koji žive od svog rada, a tu se stalno previđa da to danas nikako više nisu samo radnici nego i najveći proj poduzetnika. Istovremeno, presudno za budućnost SDP-a će biti povjerenje mladih i novih generacija. SDP mora pronaći način kako zainteresirati mlade za svoje ideje i dobiti njihovu podršku.

Tu vidim velik otvoren prostor na političkoj sceni na već spomenutim zelenim i digitalnim politikama, ali i u promicanju ekonomije dijeljenja. To su područja u kojima se mogu napraviti veliki pomaci i važno je okrenuti se njima, a ne samo osvježavanju starih politika kao što su socijalna, kulturna ili obrazovna, govori on.

Nove politike

Na ovo pitanje Vojko Braut nabraja sasvim konkretne nove politike.

– Ne mogu se složiti s tvrdnjom da SDP ne nudi nova i suvremena rješenja za potrebe države i građana, međutim, moram priznati da ih nismo uspješno komunicirali. Politike SDP-a moraju ići u smjeru podizanja minimalne plaće, što je i dio programa SDP-a, povećanja pregovaračke moći radnika izvan javnog sektora kroz sindikalno udruživanje, kolektivne ugovore te ukidanje nesigurnih oblika zapošljavanja. Treba nam novi, progresivniji porezni sustav koji nagrađuje i potiče rad, a penalizira rentijerstvo i smanjuje razlike u društvu. Takav novi porezni sustav treba poticati radničko suvlasništvo, kooperative te udruživanje i okrupnjivanje poduzetništva.

Također, porezni sustav treba ravnomjernije rasporediti porezne prihode između središnje države i lokalne (regionalne) samouprave uz poticanje lokalnih samouprava da se udružuju i dijele funkcije kako bi manje trošile na sebe, a više na potrebe građana. Sustav javne uprave treba osuvremeniti i digitalizirati tako da se procesi ubrzaju te da javna uprava bude na usluzi privatnom sektoru, a ne na teret. Osim toga, treba uvesti modele po kojima bi poduzetnici početnici bili oslobođeni poreza, doprinosa i drugih davanja – samo jednom.

Hrvatska treba stvoriti kooperativni sektor, dakle energetske zadruge, stambene zadruge, proizvodne zadruge, kooperativno bankarstvo te različite oblike radnih i proizvodnih zadruga te pokrenuti industrijalizaciju Hrvatske kroz zelene industrije i smanjiti ovisnost o turizmu. Strateški se moramo usmjeriti na poticanje mobilnosti i emancipaciju mladih olakšavanjem rješavanja njihovog stambenog pitanja poticanjem lokalne samouprave na izgradnju stambenog fonda za najam i formiranje stambenih zadruga. Krajnje je vrijeme da se osuvremeni i sustav prostornog planiranja te provede komasacija, nova katastarska izmjera i obnova zemljišnih knjiga na području cijele države.

Također, smatram da se trebamo agresivnije zalagati za potpunu legalizaciju i iskorištavanje punog potencijala konoplje. Moram naglasiti i da smatram da se SDP treba zalagati za potpuno izjednačavanje prava istospolnih zajednica s brakom, uključujući i pravo istospolnih parova da usvajaju djecu. Dobro je da se bira novo vodstvo koje će konsolidirati stranku i pripremiti nas za izazove koje predstavlja epidemija bolesti COVID-19, nikad jači HDZ i desnica te lokalni izbori koji se imaju održati u svibnju 2021. godine.

Poseban će izazov predstavljati i lokalni izbori 2021. godine. U nekim sredinama dolazi i do smjene generacija na izvršnim dužnostima, a to su uvijek osjetljivi procesi u kojima treba stabilnost i zajedništvo. Jedna od takvih sredina je i Rijeka gdje je gradonačelnik Obersnel najavio da se neće kandidirati za novi gradonačelnički mandat, što znači da SDP na lokalne izbore 2021. godine u Rijeci izlazi s novim, mlađim kandidatom za gradonačelnika, cijelom jednom novom garniturom kandidata za Gradsko vijeće te s novim vizijama vođenja Grada, ističe.

Šalabahter demokracija

Uoči unutarstranačkih izbora u SDP-u otvara se i pitanje funkcionalnosti modela jedan čovjek-jedan glas, koji nije doslovan, jer ne biraju svi sve, nego postoje regionalna ograničenja (svaki član na izborima mora pokušati zadovoljiti i kvotu svoje regije, a po novome i ZIP sustav, pa se jednostavno mora birati u cik-caku, jednu ženu, i jednog muškarca. Po mišljenju Ivana Račana, sadašnji model ne treba vraćati u delegatski.

– Nisam sklon povratku na staro, delegatskom sustavu koji neki zazivaju. Sustav jedan član-jedan glas moramo popravljati i unapređivati prije nego možemo zaključiti da ne valja. Na kraju krajeva, šalabahter demokracija nije nova izmišljotina, ona je došla iz delegatskog sustava. Danas svi znamo da su glavne manjkavosti sustava jedan član jedan glas manipulacije bazama članstva i pravo na veći broj glasova koje zapravo promiče udruživanje u šalabahter skupine.

Međutim do danas, nema niti jednog stranačkog zaključka, odluke ili bilo čega što bi reklo da takva ponašanja nisu dopuštena. To je zapravo istovremeno tragično i skandalozno. SDP kontuirano slabi poslije svojih unutarstranačkih izbora već nekoliko ciklusa, a vodstvo se nije sjetilo da bi oko toga nešto trebalo napraviti. ZIP sustav je, pak, ideja koju sada treba provesti. Ta kvota je istovremeno i negativna selekcija, jer ako imate naprimjer samo 30 posto žena u članstvu, a garantirate izbor 50 posto žena, to je negativna selekcija. Međutim pitanje je može li na kraju to dati pozitivan učinak da se više žena eksponira, a zatim i politički aktivira?

Treba probati i vidjeti. Ne znam na koji drugi ili bolji način bi se mogla potaknuti ravnopravnost spolova u politici i dok toga nema ja podržavam ZIP sustav, kaže.
Vojko Braut se slaže da izborni model ne treba vraćati na staro, no kritičniji je prema ZIP kvoti.
– Nisam za ukidanje sustava jedan član-jedan glas. Način na koji smo nekada birali, takozvani »delegatski sustav« je imao određenih prednosti, prvenstveno to što su u odlučivanju sudjelovali aktivni članovi, međutim, smatram da sada treba ići korak dalje, prema uključivanju svih članova stranke u stranačke procese, a posebno u kreiranje i provođenje politika SDP-a.

Slažem se s tezom da je uvođenje općeg biračkog prava u unutarstranačke izbore djelomično »estradiziralo« izbore i otežalo natjecanje kvalitetnim kandidatima koji nemaju nacionalnu vidljivost, međutim, smatram da nije rješenje vratiti odlučivanje isključivo u ruke »stranačkih elita«, već je rješenje dugoročan i konzistentan rad s članovima temeljen na demokratskoj raspravi, inkluzivnosti i posebno terenskom radu.

Što se tiče ZIP sustava, smatram da je taj sustav zastario prije nego je zaživio. U stranci treba vladati meritokracija, i na odgovorne položaje moraju doći najkvalitetniji ljudi. Slažem se da konačan cilj mora biti podjednaka zastupljenost oba spola, međutim, smatram da do toga moramo doći tako da fundamentalno mijenjamo svoje vrijednosti, a ne pravila o izboru. Međutim, protivnik sam ukidanja ZIP sustava na predstojećim unutarstranačkim izborima, navodi.

Smjena generacija

Na koncu, ostaje važno pitanje za budućnost, o smjeni generacija: bi li se ljudi koji su izgubili ove izbore, dakle sadašnji potpredsjednici, šef Glavnog odbora itd., uopće trebali i smjeli ponovo kandidirati. Odnosno, ako je Bernardić morao otići, zašto oni ne moraju?

– Ne mogu se nikome davati takve preporuke: stranka je ili zrela za promjenu ili nije, kaže Ivan Račan. »Umjetnim se putem ništa ne može postići. Ako članice i članovi opet žele izabrati iste ljude, to je njihovo pravo, čak i ako to znači put u – ništa. Previše je ljudi u SDP-u u prethodnom razdoblju dobivalo golemu podršku na unutarstranačkim izborima, a da javnost te ljude nije uopće cijenila. To je posljedica šalabahter demokracije.

Neki od tih ljudi su prolazili i u vrh stranke, a birači ih nisu uopće prepoznavali. Ako i dalje tako nastavimo raditi, propast ćemo. Mi smo tu zbog birača, ne zbog svojih interesa. Nažalost, u prethodnom razdoblju SDP se u velikoj mjeri pretvorio u klijentelistički aparat kakav postoji u HDZ-u, a time SDP postaje suvišan, jer jedan HDZ je za Hrvatsku dovoljan«, zaključuje.

I oko ovog pitanja Vojko Braut je, na kraju, dosta oštar.

– Moj je stav u proteklom mandatu kao člana Glavnog odbora stranke bio da se ljudi koji su izgubili parlamentarne izbore 2016. godine moraju povući s čelnih mjesta u stranci i da ne mogu voditi stranku u nove izbore niti predstavljati stranačke politike koje sami kao ministri nisu provodili. To se posebno odnosilo na ljude čiji je rad u izvršnoj vlasti bio loše percipiran i ocijenjen. Isti stav imam i danas. Ljudi koji su vodili stranku u prošlom mandatu, a to se prvenstveno odnosi na članove predsjedništva ne bi se trebali ponovo kandidirati na ovim unutarstranačkim izborima i trebaju svoje mjesto prepustiti novim, mlađim, pa ako treba i manje zvučnim imenima, zaključuje.