Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs odlučio je ovih dana stati na kraj protuzakonitom radu na sveučilištu i presjeći praksu u kojoj se i profesorima starijima od 70 godina odobravao nastavak rada o trošku države.

​Rektorima javnih sveučilišta i dekanima veleučilišta, visokih škola i fakulteta Ministarstvo je službenim dopisom dalo do znanja da će obustaviti isplatu plaća iz državnog proračuna profesorima koji ne udovoljavaju kriterijima rada nakon navršene 70. godine života. Produženje profesure nakon 65. godine života prilično je česta pojava u domaćoj sveučilišnoj zajednici, a više puta dogodilo se da se radni profesorski status produžuje višestruko, ne vodeći računa o zakonskoj dobnoj granici koja ne dopušta rad nakon 70-te. Javnost je u raznim prilikama svjedočila otvaranju pogodnih radnih mjesta za profesore kojima je trebalo osigurati radno mjesto nakon 65-te, a takva se praksa dosad uglavnom prešućivala.

Kap previše

»Ministarstvo će obustaviti obračun te isplatu plaće zaposlenicima visokih učilišta kojima se putem ovog Ministarstva osigurava obračun i isplata plaće iz Državnog proračuna RH kroz sustav COP, ako su na dan 30. srpnja 2013. godine bili u trajnom zvanju redovitog profesora ili profesora visoke škole te su navršili više od 70 godina života, a nije im prestao radni odnos istekom akademske godine u kojoj su navršili 70 godina života«, navodi se u dopisu MZO-a.

Kap koja je prelila čašu i natjerala Fuchsa na ovakav potez slučaj je Ante Čovića, prorektora Sveučilišta u Zagrebu, koji se početkom godine našao u središtu obračuna na Hrvatskim studijima, u pokušaju smjene dekana HS-a Pave Barišića, svog nekadašnjeg bliskog suradnika, koji mu je nakon svega uručio otkaz. Nakon što je sve izašlo u javnost, Državni inspektorat je na tom fakultetu proveo inspekcijski nadzor upravo da bi se utvrdilo prekoračenje dobne granice za rad i utvrdio da Čović ne udovoljava uvjetima rada jer je u trenutku sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme imao više od 70 godina. Državni inspektorat je utvrdio da je zasnivanje takvog radnog odnosa protivno odluci Ustavnog suda iz kolovoza 2014., kao i odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

Broj profesora koji su se našli u sličnoj poziciji nije velik. Neslužbeni podaci iz MZO-a govore da je još troje profesora, u Zagrebu, Splitu i Osijeku, u trenutku ponovnog angažiranja prekoračilo dobnu granicu za umirovljenje. Mnogi se, međutim, bliže toj granici. Na javnim sveučilištima i veleučilištima zaposleno je 228 profesora starijih od 65 godina, a njih 12 stariji su od 70, ali im je radni status zakonit jer su dobnu granicu za mirovinu prešli ove akademske godine. Najviše je takvih na Sveučilištu u Zagrebu, njih 124, a slijedi Split s 46 profesora. Najstariji profesor koji prima plaću iz državnoga proračuna ima 74 godine i radi na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Postoji opcija

U nekim slučajevima, doista se radi o iznimnim profesorima čiji je ostanak u sustavu predstavlja veliku dobrobit, no pamtimo i slučajeve gdje se prije svega radilo o osobnoj ambiciji i interesima. Tako je 2016. godine tadašnji dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić otišao u mirovinu tek kada je tako presudilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ne nalazeći pravnu osnovu za zahtjev rektora Damira Borasa da se Previšiću produži radni odnos i nakon isteka akademske godine 2015./2016., u kojoj navršava 70 godina života. Previšić je, podsjetimo, u to vrijeme zbog svojih odluka bio predmetom osude velikog dijela zaposlenih i studenata tog fakulteta koji su tražili njegovu smjenu, ali se uporno, neovisno o poodmakloj dobi, držao svoje fotelje.
Da bi produljenje rada profesora nakon 65-te trebala biti iznimka, a ne pravilo, smatra Vesna Vlahović-Štetić, bivša dekanica Filozofskog fakulteta.

– Vjerujem da je za neke ljude šteta da odu u mirovinu. Ali ono što je moguće kao opcija, a imamo jedan takav primjer na Filozofskom fakultetu, su vanjski projekti. Pravi je način na koji profesori koji su eminentni, imaju znanje, iskustvo i silno su potrebni, mogu ostati jest taj da imaju vanjske projekte i iz njih im se isplaćuje plaća. Imamo profesora koji je na pola otišao u mirovinu, a pola plaće mu se plaća iz njegovog projekta. On i dalje sudjeluje u radu fakulteta, tako mogu funkcionirati izvrsni znanstvenici koji mogu osigurati prihode iz projekata, kaže Vlahović-Štetić. To što netko nema odgovarajuću zamjenu na fakultetu u trenutku kada mu dolazi vrijeme za umirovljenje ne bi, smatra, smio biti alibi za ostanak.

Mladi odlaze

– Svi znaju da će doživjeti 65 godina. Trebaju se na vrijeme pobrinuti za nasljednike, na vrijeme razmišljati o mladom kadru, pomoći u razvoju mladih znanstvenika. To nije uvijek moguće, problem su posebno mali fakulteti gdje je malo koeficijenata pa se stvari mogu zakomplicirati. Ali ljudi bi u pravilu trebali do svoje mirovine imati osposobljen kadar koji će ih zamijeniti, veli.
Ako se već govori o tome da su neki ljudi jako potrebni da ostanu na fakultetu, onda bi se isto tako moglo postaviti pitanje zašto im se nije omogućilo da razviju kadar koji će ih zamijeniti.
– Pitam se koliko se na taj način onemogućava priliv mladih ljudi u sustav, koji su, kad se pogleda i usporedi njihova produktivnost u odnosu na starije kolege, silno produktivni i trebalo bi im otvoriti vrata što šire, ističe Vlahović-Štetić. Među ljudima koji navrše 65 godina neki imaju takve sposobnosti da su u mogućnosti i dalje raditi, i što je najvažnije nadahnjivati studente i svoje kolege nastavnike. »Imate takvih ljudi, i nije bez razloga zakonodavac predvidio takvu mogućnost«, slaže se Vesnica Garašić iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. No, takvi su manjina.
– Svi znamo iz životnog iskustva da su to rijetki primjeri, da životne sposobnosti s godinama opadaju, opada koncentracija, volja, energija, nadahnuće, tako da to ne može biti masovna pojava, a osobito ne kad imate toliko mladih koji ne mogu doći do radnih mjesta, upozorava Garašić i podsjeća da su mladi ljudi s doktoratima bili prisiljeni otići u Irsku biti konobari. Takve se stvari, naravno, ne bi događale da ljudi koji su na odgovornim funkcijama vode brigu o tome treba li netko ostati u sustavu ili ne.

Pogrešne vrijednosti

U praksi se tako događa da oni koji bi po sili prirodnih zakonitosti trebali otići ne odlaze, a mladi ne mogu dočekati svoj red.
– Naravno da ima zloupotreba. Upravo takva jedna je slučaj Čović, i to je razlog zbog kojeg je sindikat stalno upozoravao na nezakonitost. Oni koji su najmoćniji i trebali bi poštivati zakon, to ne čine. Ta jedna interesna mreža u krugu intelektualaca, koja nikako ne bi smjela postojati, ona ne samo da onemogućava kvaliteti da se razvija, nego usađuje neke vrijednosti koje nisu korektne i tako štete budućnosti, upozorava Garašić.

Nije dovoljno, kaže, naložiti umirovljenje u skladu sa zakonom, treba mijenjati sustav u kojem danas visokoodgovorne pozicije ne obnašaju odgovorni ljudi.

– Trebaju nam novi zakoni koji će onemogućiti samovolju onih koji se nađu na visokim pozicijama i koji ne nose odgovornost prema društvu i zajednici, nego zapošljavaju prijatelje jer im to dopušta trenutan položaj u hijerarhiji. To bi trebali izbjegavati, moramo se koncentrirati na vrijednosti i tome učiti mlade ljude. Ako ih učite da je najveća vrijednost boriti se za vlastiti interes to je porazno, nećete imati nikakvo društvo, svi će pobjeći van, zaključuje.