Tijekom prošle godine na godinu dana bezuvjetnog zatvora osuđen je piroman s Krka. Presuda je u međuvremenu postala i pravomoćna, Krčanin je odslužio zatvorsku kaznu osuđen zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom. Riječ je o 23 požara koje je podmetnuo na području od Malinske do Punta, u razdoblju od travnja do početka srpnja 2015. godine. Nakon što je uhićen, sudac istrage ga je smjestio u istražni zatvor zbog bojazni da bi mogao ponoviti kazneno djelo. Tada je gorjelo nisko raslinje, trava, borove iglice i granje.

Utvrđeno je da je Krčanin požare nakon razgorijevanja vatre, napuštao i ostavljao da gore. Šteta većih razmjera od požara spriječena je samo pravodobnim intervencijama vatrogasaca Javne vatrogasne postrojbe Krk, koji su sve požare brzo uspjeli lokalizirati. Jedan od požara s nesagledivim posljedicama da nije na vrijeme lokaliziran, svakako je prekrasan šumski predio poluotoka Prniba na Krku gdje je uspio zapaliti oko 400 četvornih metara borove šume, raslinja, a pola sata kasnije još 50 kvadrata. Nekoliko dana kasnije »preselio« se na malinarsko područje, pa u Puntasrku dragu, sve do područja Treskavac gdje je prije nego li je uspio zapaliti još dva požara uhvaćen po policijskim službenicima.

Zanimljivo je da je Krčanin priznao krivnju za sve požare ali i branio kako nije imao namjeru izazivati opasnost za druge. Kazao je tom prilikom da je pazio da u blizini nema kuća, ljudi i šume. Jedan od načina kako je piroman lociran, odnosno kako je otkriven da je bio na mjestima opožarenih predjela baš u vrijeme kada bi stigla dojava da gori, izlisti su za broj mobitela koji je optuženi koristio. I pomoć krčkih vatrogasaca je vrlo značajna u tom konkretnom slučaju, piromanu se stalo na kraj uz pomoć njihove sezonske ekipe vatrogasaca koja je danonoćno patrolirala otokom. Nisu tada otkrili njegov identitet, ali se saznalo da je riječ o »muškarcu srednjih godina, nastanjenom u neposrednom susjedstvu grada Krka, kojega su otočki sezonski vatrogasci više puta susretali i evidentirali u neposrednoj blizni lokaliteta na kojima su nastajali požari«. Vatrogasci su shvatili da bi mogla biti riječ o podmetnutim požarima već na samom početku, kada je unutar sat vremena na Prnibi buknulo čak pet požara.

Ima li istine kad se kaže da piromani najčešće u pohod krenu u noćnim satima kad nema svjedoka i kada se najavi bura?

– Obzirom na uzroke piromanije teško bih mogla potvrdno odgovoriti na ovo pitanje. Neka zapažanja idu u smjeru da se požari češće podmetnu noću. Prema iskazu samih počinitelja vatra u noćnim satima izaziva veću fascinaciju, razorna moć vatre je dojmljivija pa i osjećaj moći i zadovoljenja agresivnih poriva. Vjerojatno je sličan osjećaj i s burom ili sličnim vremenskim neprilikama.

Je li moguće otkriti uzrok takvog psihičkog poremećaja?

– Uzroci podmetanja požara, kao što sam gore spomenula, mogu proizlaziti iz različitih motiva dok se o uzrocima piromanije spekulira i smatra se da se u pozadini nalaze teškoće u izražavanju ugodnih (seksualnih) i agresivnih poriva, iz najranijeg djetinjstva uz osjećaj odbacivanja ili neprihvaćanja od strane osoba s kojima su emocionalno povezani tijekom rasta i razvoja. Što se tiče načina funkcioniranja mozga kod piromana, o tome se ne zna puno. Poznato je da važnu ulogu ima serotonin te da je čest poremećaj u regulaciji razine šećera.

Seksualno uzbuđenje

Možete li nam pojasniti kako se manifestriraju znaci piromanije, kako se osjeća osoba kad namjerno potpali vatru, recimo u šumi?

– Kod osoba slabijih intelektualnih sposobnosti podmetanje požara je jednostavan način nanošenja štete drugome, obzirom da ne zahtijeva naročite vještine ili znanja. Kod nekih oblika poremećaja ličnosti podmetanje požara povezano je, pored ostalog, s nekom vrstom seksualnog uzbuđenja. Za vrijeme samog čina izazivanja požara mogu biti prisutni različiti osjećaji i oni ovise o nizu čimbenika kao: obilježja ličnosti, vodeći simptomi nekog od duševnih poremećaja – ukoliko su prisutni, povod ili motiv podmetanja požara itd.

Kod većine je prisutna osjećaj jakog uzbuđenja često kvalitete erotskog uzbuđenja, potom napetost, nemir, bijes i neprijateljsko raspoloženje uz potrebu za osvetom, a kod nekih promjenljivo, iritabilno raspoloženje ili depresivno raspoloženje. Mogu biti prisutni i somatski simptomi kao glavobolja, lupanje srca, bol u žličici ili zujanje u ušima. Nakon što je požar podmetnut, piroman osjeća snažno uzbuđenje, fascinaciju vatrom, privlačnost i znatiželju vezanu za požar koja se odnosi na sredstva za gašenje kao i posljedice požara. Nakon podmetanja požara ili promatranja požara ili njegovih posljedica kod piromana se obično javlja osjećaj užitka, zadovoljstva ili olakšanja. Piromani su često fascinirani opremom za gašenje i skloni su uključiti se kao dragovoljci u gašenje požara i dugo se zadržavati na požarištu. Uporno poriču krivnju za djelo čak i kad su suočeni s jasnim dokazima.

Jesu li češće muškarci ili žene piromani ili pak nema pravila?

– Većina piromana su muškarci. Statistički podaci govore da su piromani u oko 90 posto slučajeva muškarci, a tek oko 10 posto žene. Među piromanima naći ćemo i maloljetne počinitelje i to oko 10 – 15 posto.

Liječenje

Kako se pristupa liječenju piromana, može li se u potpunosti izliječiti ili vrijedi krilatica »jednom piroman – uvijek piroman«?

– Kako se radi o poremećaju poriva može se zaključiti da su piromani skloni ponavljanju takvih radnji. Isto proizlazi i iz definicije piromanije koja kaže da se radi o ponavljanom podmetanju požara. Za ispravan pristup liječenju ovog poremećaja treba uzeti u obzir čimbenike koji mogu do istoga dovesti pa možemo reći da je najispravnije primijeniti individualni pristup. Ispravno je djelovati na one čimbenike koje je moguće mijenjati. Ako je piromanija oblik apela za pomoć važno je angažirati resurse koji mogu pomoći u razrješavanju nepovoljnih okolnosti koje pojedinca dovode u nepodnošljivu situaciju. Ako je u pozadini duševna bolest ili alkoholizam treba primijeniti oblike liječenja adekvatne za ove poremećaje. Kod jednog broja piromana koji nisu u stanju steći ispravan uvid u svoje stanje i ponašanje i nemaju motivaciju za liječenje, terapiju je teško provesti pa su među njima i oni koji predstavljaju najveći rizik za ponavljanje takvog čina.