ZAGREB Posao kupnje izraelskih aviona F-16 Barak vrijedan 500 milijuna dolara i službeno je postao fijasko, ministar obrane Damir Krstičević sinoć je domaćim medijima kazao da je izraelska strana objavila i službeno da ne može ishoditi dozvolu za prodaju aviona od strane originalnog vlasnika, Sjedinjenih Država, što se zapravo zna već tjednima, pa i mjesecima, i o čemu je Novi list pisao još prošlog ljeta.

Izraelska strana, predvođena generalnim direktorom njihova ministarstva obrane Udijem Adamom istaknula je da smatraju da Hrvatska nije imala nikakve veze s ovim završnim rezultatom. Kako se neslužbeno saznaje, Krstičević je već sinoć izvjestio premijera Andreja Plenkovića, koji će sad morati donijeti odluku što i kako dalje. Sam sastanak s Izraelcima u MORH-u trajao je oko tri sata, a potom se još dva sata usuglašavao zajednički javni stav dvije strane o propalom poslu.

Politički spin 

Premijer je jučer pak već na sjednici Vlade istaknuo da će, ako treba, poništiti odluku iz ožujka prošle godine o nabavci izraelskih aviona. U političkom spinu je naveo i kako nikakva šteta i troškovi nisu nastali za državu što, jasno, nije točno. Povjerenstvo za odabir je imalo svoje troškove u radu, MORH je morao vratiti već rezerviranih 350 milijuna kuna u državnu riznicu, a o temeljitom gaženju međunarodnog ugleda Hrvatske zbog ovoga gotovo da je bespredmetno govoriti. Tragikomično je da se to dogodi državi kojoj su na tri čelne pozicije – diplomati.

Za sada se neslužbeno šalju signali kako se neće tražiti ničija odgovornost u domaćoj hijerarhiji zbog neuspjelog posla. Pa čak ni onih koji su trebali znati za pravila prodaje trećoj strani od Amerikanaca. Sam ministar Krstičević je rekao da njegove odgovornosti nema, a samim time ne može niti on tražiti odgovornost od ljudi u Povjerenstvu za odabir. A Plenković je za sada zauzeo stav kako mu je politički najoportunije ne dirati Krstičevića, jer mu sad ne može više biti unutarstranačka opozicija nakon ovakvog fijaska.

Nakon propasti posla s Izraelom, pred Hrvatskom su četiri opcije oko lovačke eskadrile. Prva su pregovori i izravna pogodba s jednim od tri ponuditelja koja su sudjelovala na prijašnjem natječaju, dakle s Amerikancima, Šveđanima i Grcima. Druga opcija je ući u izravne pregovore s Amerikancima i pokušati s njima ishoditi ugovor o darivanju aviona F-16, koje bi potom nadogradili u Lockheed Martinu. Treća opcija je raspisivanje novog natječaja, a četvrta, najdramatičnije, odluka o postepenom ukidanju lovačke komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Novi pregovori? 

Svaka pojedinačna opcija ima svoje pluseve i minuse, čak i ova koja uključuje ukidanje Eskadrile borbenih aviona. Jer, u konačnici bi takva odluka dovela do uštede, iako ne onolike koliko to smatraju protivnici same nabave aviona. Naime, zbog međunarodnih obveza, i to ne samo prema NATO-u, već primjerice i prema europskoj kontroli leta, Hrvatska mora imati osiguran air policing, tako da bi se moralo plaćati neku stranu zemlju da to obavlja. Ukidanje bi dovelo i do potrebe restrukturiranja nekoliko desetaka radnih mjesta u MORH-u, a ukoliko bi se u jednom trenutku ponovno pojavila potreba za domaćom nadzvučnom eskadrilom, povratak bi bio težak i dugotrajan.

Pregovori i izravna pogodba s nekim od ponuditelja koji su ostali iza Izraela za sada djeluje najlogičnije. Čime bi se maknula i odgovornost s MORH-a i povjerenstva koji se, kad se sad pogleda finalni rezultat, nisu proslavili u izboru. Da se ne upotrijebi i neka teža formulacija. Sad bi to bila čista politička odluka Vlade, uzeti stare grčke F-16, nove švedske Gripene ili potpuno novi F-16 Block 70 od Amerikanaca. I tu je jednostavno pravilo – koliko para, toliko muzike. Uz ogradu da bi grčki avioni vjerojatno tražili remont i nadogradnju, što bi se trebalo uzeti u cjenovnu kalkulaciju.

Dva velika »ali« 

Poseban dogovor s Amerikancima lijepo zvuči, ali on ima dvije začkoljice. Prva je upitnost da bi Amerikanci uopće pristali na to. Jer, i kod njih su politički turbulentna vremena, a uz to su iznimno rijetko poklanjali borbene lovce. Osim Izraelu. U kuloarima se širi priča kako Amerikanci nisu najsretniji niti pokušajima hrvatskih političara da u pilatovskom pranju ruku svu odgovornost za propast posla s Barakom prebace na njih. Druga začkoljica je još opipljivija, naime, čak da Amerikanci i pristanu na takvo nešto, avione bi se moralo modernizirati, što bi se u konačnici ponovo mjerilo u stotinama milijuna dolara.

Raspisivanje novog natječaja djeluje kao najlogičnija odluka na prvi pogled, no to dolazi s dva velika »ali«. Prvi je da je to radikalno najdugotrajniji postupak od svih spomenutih, a resursi MiG-ova se tope. Iako im rok formalno traje do 2023. godine, neformalno se sve češće čuje da tehničke službe imaju sve više problema s održavanjem njihove operativnosti. Pa i sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u istupu koji bi se u drugim, normalnim zemljama smatrao nesvakidašnjim, spominjala »tri ispravna MiG-a«. Drugi »ali« je onaj koji se tiče samog izbora aviona u novom natječaju. Jer bi na kraju samu odluku donosili manje-više isti oni koji su sudjelovali u ovom prvom fijasku s Izraelcima. Nerealno je očekivati da bi sad odjednom postali mnogo pažljiviji i obraćali pozornost i na sitnice poput formulara za američki »third party transfere«.