Nakon osam godina teških pregovora 27 država članica, Europski parlament je usvojio opću reformu europske politike azila. Cilj Pakta o migracijama, koji se sastoji od osam zakona, prvenstveno je smanjenje broja potražitelja azila, ubrzanje procedura za dobijanje azila i njihovo izmeštanje na vanjske granice EU-a, piše Deutsche Welle.

Prema podacima Eurostata, statističke agencije EU-a, prošle godine je bilo postavljeno 1,14 milijuna zahtijeva za azil. Već četiri godine broj tih zahtijeva stalno se povećava. Pored toga, oko četiri milijuna ratnih izbjeglica iz Ukrajine je došlo u zemlje EU-a od 2022. godine – oni imaju automatski pravo boravka i ne moraju tražiti azil.

Kako bi trebale funkcionirati procedure na vanjskim granicama?

Potražitelji azila i izbjeglice trebali bi, u roku od sedam dana nakon dolaska kopnenim, vodenim ili zračnim putem, biti jasno identificirani i registrirani u proširenoj biometrijskoj bazi podataka „Eurodac”.

Migranti iz zemalja sa stupnjem priznavanja azila manjim od 20 posto, trebali bi da biti zadržani na granici do dvanaest tjedana. U kampovima – koji moraju biti formirani u zemljama s vanjskim granicama na jugu EU-a – u Grčkoj, Italiji, Malti, Španjolskoj, Hrvatskoj i na Cipru – trebalo bi onda biti odlučeno tko će biti vraćen u matičnu zemlju bez daljeg ispitivanja. To se odnosi samo na manjinu onih koji dolaze. Kapacitet tih kampova trebali bi biti 30.000 mjesta širom EU.

Povjerenica za unutarnju politiku EU-a Ylva Johansson je zadovoljnaFoto: DW
Migranti iz zemalja s višim stupnjem priznavanja azila, trebali bi prolaziti redovnu proceduru azila. Te procedure, koje su do sada nekada trajale i godinama, trebalo bi skratiti. Odbijene potražitelje azila bi se vraćalo direktno s vanjskih granica.

Kako rasteretiti zemlje takozvanog prvog ulaska u EU?

Zemlje takozvanog prvog ulaska u EU, trebale bi imato mogućnost neke od potražitelja azila ili migrante koji imaju dobre šanse za azil, prebaciti u druge zemlje-članice EU-a. Između država-članica trebala ba u vezi s tim postojati „obvezna solidarnost”.

Države poput Mađarske, koje ne žele migrante, plaćale bi odštetu od 20 000 eura po odbijenom migrantu, ili staviti na raspolaganje opremu i osoblje zemljama takozvanog prvog ulaska u EU. Međutim, taj susutav kompenzacije nije propisan zakonom, već o njemu moraju pregovarati države-članice od slučaja do slučaja.

Ako se neka zemlja osjeća preopterećenom, ona može ublažiti mnoga pravila i zahtijevati više solidarnosti. Svih 27 država zajedno odlučuje o tome je li nastupila takva „krizna situacija”. Dakle, ima mnogo prostora za političke pregovore i natezanja.

Mnogi potražitelji azila su do sada direktno iz Grčke ili Italije odlazili u Njemačku, Austriju, Francusku, Nizozemsku ili Belgiju. To važi i za odbijene potražitelje azila. Zemlja prvog prijema (npr. Italija) zapravo bi i po sada važećim pravilima te migrante trebala primiti nazad. No, u praksi se to ne dešava.

Novi Pakt o migraciji sada ponovo revidira pravila. Poticaji za unutrašnju migraciju, takozvani faktori privlačenja (pull factors), trebali bi biti oslabljeni ujednačenim uvjetima prijema širom EU.

Lakše deportacije?

Pakt predviđa da se ljude u budućnosti brže deportira u zemlje porijekla ili tranzitne zemlje koje su označene kao sigurne. Europska unija teži sklapanju više sporazuma s trećim zemljama kako bi one ponovo prihvaćale odbijene migrante.

Često se kao primjer navodi nedavni sporazum s Tunisom. Ta zemlja se složila da ponovo prihvati svoje državljane u zamjenu za ekonomsku pomoć. Međutim, vlada Tunisa ne želi ponovo primati ljude iz podsaharske Afrike, koji su migrirali u EU preko Tunisa.

Sporazum s Turskomiz 2016. doveo je do smanjenja broja sirijskih izbeglica koje su stizale u Grčku tijekom četiri godine. Taj sporazum, međutim, više ne funkcionira, jer Turska više ne prihvaća sirijske izbjeglice koje bivaju deportirane iz Grčke.

Zemlje na vanjskim granicama EU-a bi ubuduće trebali registrirati sve ljude koji dolaze i čuvati njihove biometrijske podatke u bazi podataka, koju će moći koristiti sve države EU. Na taj će se način moći ustanoviti podnose li, pšrimjerice, migranti koji su odbijeni u Grčkoj ponovo zahtjev za azil u Austriji ili prolaze kroz više drugih zemalja. Potražitelj azila bi potom lakše mogao biti vraćen u zemlju takozvanog prvog ulaska u EU i na kraju u zemlju porijekla.

Od 2015. godine bilo je nekoliko pokušaja da se uvede obvezna registracija. Dosadašnja baza podataka „Eurodac”, koja je čuvala samo otiske prstiju, imala je značajne propuste i tehničke nedostatke.

Zašto je Pakt o migraciji sporan?

Zagovornici Pakta tvrde da će stroža pravila i procedure koje dovode do bržih vraćanja odbijenih migranata imati dugoročni efekat odvraćanja – manje ljudi će kretati na put, jer će imati manje šanse za ostanak u Europi nego što je to sada slučaj, čak i ako im zahtjev za azil bude odbijen ili bez odgovarajućeg postupka.

Kritičari pakta smatraju da se time potkopava pravo na azil u EU i da će oni kojima je zaštita zaista potrebna ubuduće bivati odbijeni. Oni smatraju da će se nesreće i pogibije na putu preko Sredozemlja nastaviti.

Savjet Europske unije, odnosno predstavnici 27 država-članica, sada do kraja travnja moraju ponovo dati zelenio svjetlo, što se smatra formalnošću. Kada razni zakoni i propisi Pakta o migraciji postanu pravno obvezujući, najvažnije će biti da li i kako države članice ispunjavaju svoje nove obveze. Hoće li Italija uspostaviti funkcionalne zatvorene granične kampove? Hoće li sjeverne i istočne članice zaista pokazati solidarnost i prihvatiti migrante ili bar financijski pomoći?

Implementacija novih pravila će trajati do dvIje godine, tako da će tek za nekoliko godina biti jasno je li broj potražitelja azila u EU zaista smanjio.