Sastao bih se s Gotovinom. Zašto ne? Smatram da smo i on i ja građani koji smo odigrali svoju ulogu, pa nema nijednog razloga da ne porazgovorimo o svim temama koje zanimaju i jednoga i drugoga – a imamo tema o kojima bismo mogli razgovarati
Bivšem predsjedniku Republike Stjepanu Mesiću nije bilo žao čuti kada smo intervju započeli tvrdnjom da se oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču još jednom pokazalo kako je bio u pravu. »Da. Obično tako bude. Vrijeme mnoge demantira, posebno moje kritičare, a kada se pokaže da sam bio u pravu, onda šute. Ali drago mi je da je sve ovako završilo«, uzvratio je, i prešao na komentar presude.
– S Tuđmanom sam se razišao prije svega zbog BiH. Ali, nigdje nećete pronaći Tuđmanovu izjavu protiv Miloševića ili obrnuto. Tuđmana nije smetalo da dio Srba ode. On je i konstatirao da će ih dio otići. I Milošević je priželjkivao da Srbi odu iz Hrvatske, jer ih je htio naseliti na Kosovo, s kojega je Albance namjeravao trajno otjerati u Albaniju. Želio je time destabilizirati Albaniju, te se nametnuti kao poslijeratni uvoditelj reda u tom dijelu Europe. Vidio se u ulozi najmoćnijeg poslijeratnog lidera najmoćnije države u tome dijelu svijeta. Ali se prevario, i to je završilo katastrofom. A ja sam napustio Tuđmana kada sam shvatio kako ne samo da taktizira s Miloševićem. Cijelo su vrijeme komunicirali, a njihovi su stručnjaci s obje strane crtali razgraničenje u BiH. Jedan je stvarao srpsku, drugi hrvatsku republiku u BiH. Tuđman je, za razliku od mene, mislio da će tako zaštititi hrvatske interese. Na kraju je Bihać pokazao da sam ja imao pravo. Kod ovih presuda, ne treba amnestirati politiku predsjednika Tuđmana. Treba reći što mu ide u prilog: da je na vrijeme shvatio agresivnost srpske politike, i predložio da se ide na referendum o samostalnosti Hrvatske. Brojke govore da su na tom referendumu i Srbi glasali za samostalnost. Tu je Tuđman bio u pravu, ali ne možemo reći da je bio u pravu s pokušajem podjele BiH. Ova presuda je oslobodila generale, ali ona ne amnestira hrvatsku pogrešnu politiku prema BiH, niti zločine koji su počinjeni, odnosno njihove počinitelje.
– Da, ali zanimljivo, nitko iz Hrvatske još nije osuđen. Mislim da se svatko treba baviti svojim poslom. Tada će svi biti zadovoljni. Ako svi radimo sve, dogodi se kaos, i nitko od toga nema koristi. Prije svega, dopalo mi se to što su obojica generala ostala na časničkoj razini, nisu se dali uvući u politiku. A svakako su imali teške trenutke. I ja sam, na kraju, svojedobno bio suđen, i znam što znači dočekati presudu. Prvo što pomislite jest, koliko je to proljeća, ljeta, jeseni, zima… A možete zamisliti kakav je to osjećaj uz ovakve dugogodišnje kazne, izrečene u prvostupanjskom postupku. No, očito je presudilo pravo. A pitam se, bi li svi oni na strani agresora bili suđeni da nije bilo Haškoga suda. Zato nemaju pravo oni u Hrvatskoj koji Haški sud optužuju kao politički sud. Istina, na sve tri strane događali su se zločini, ali je činjenica da je najveće i najbrojnije zločine počinio agresor. I to je sada problem: Srbija.
(…)
Vratimo se u 2003. godinu, na vašu nesvakidašnju inicijativu za razgovorom odbjegloga optuženika Gotovine s haškim istražiteljima u Zagrebu. Sada je došlo vrijeme da se dozna cijela pozadina tih događaja.
– Pozadinu najbolje može opisati upravo general Gotovina. Kada su haški istražitelji 1998. tražili razgovor – to su zvali »intervju« – s nekim osumnjičenicima, i Gotovina je bio među njima. Sasvim je logično bilo da tadašnja HDZ-ova vlast dopusti Gotovini taj intervju. Da se to dogodilo, mislim da nikada ne bi vidio Haaga. Kada sam ja bio predsjednik, došlo je nekoliko takvih zahtjeva iz Haaga, časnici su razgovarali, i nakon nekoliko dana oslobođeni su svake krivnje. Ali, Gotovini je HDZ-ova vlast zabranila intervju. Istražiteljima je već to bilo sumnjivo. Detalje o zabrani, tko je to točno učinio, ne znam. 2003., Ivo Pukanić mi je rekao da je uspostavio vezu s Gotovinom, i da ga kani intervjuirati. Gotovina je tada već dvije godine bio optuženik u bijegu. Rekao sam, ako već ideš, poruči mu da bi bilo najbolje da se odazove u Hrvatsku i da se ovdje očituje o optužbama. Mada se Carla del Ponte nije s time složila, pretpostavljao sam da bi dolazak Gotovine u moj ured natjerao haške istražitelje da s njime razgovaraju. Ondje ga nitko ne bi mogao uhapsiti: bio bi hrvatski časnik u uredu svog Vrhovnog zapovjednika. U intervjuu Pukaniću, Gotovina je rekao: spreman sam doći u Hrvatsku i odgovoriti na sva pitanja istražitelja, a ako ne budu zadovoljni, spreman sam dobrovoljno otići u Haag. Zato sam rekao da mu je ured Predsjednika na raspolaganju. Da se Carla del Ponte složila, tako sam smatrao, mogli smo dovesti do povlačenja optužnice. Međutim, nekima je očito bilo u interesu da Gotovina ostane u bijegu. Rekao bih da je riječ o financijskim interesima.
S pravnog stajališta, ta je vaša predsjednička inicijativa bila vrlo skliska operacija.
– Točno. Mnogi su mi prigovarali, ali smatrao sam da bismo Gotovininim povratkom i pojavljivanjem u Uredu riješili njegovo osobno pitanje, vratili hrvatsku vjerodostojnost i tako otvorili put euroatlantskim integracijama. Tvrdili su da je Gotovina u Hrvatskoj, del Ponte nam nije vjerovala, kao ni nitko u tužiteljstvu. Ali naše su službe tvrdile da Gotovina nije u Hrvatskoj. Njihov je zadatak bio da utvrdimo kako Gotovina nije u Hrvatskoj, a ne da ga hapsimo po svijetu. Utvrdimo li da nije u Hrvatskoj, ne bismo mogli više poduzimati ništa. Doznalo se, međutim, da je na španjolskome teritoriju, i dalje se time bavila španjolska policija.
(…)
Bilo je zanimljivo čuti Gotovinu kada se na Trgu bana Jelačića zahvalio »predsjedniku Republike, instituciji predsjednika Republike«. Kako ste shvatili tu izjavu?
– Da se dijelom odnosi i na mene, jer Gotovina vrlo dobro zna što sam sve poduzimao da riješim i njegovu situaciju. Ne dakle samo da riješim pitanje hrvatske vjerodostojnosti, nego i njegovu situaciju kao čovjeka.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Novog lista, u ponedjeljak, 26. studenoga 2012.