Najprije su se mišići pokazivali na otporu suđenju ratnim zločincima iz hrvatskih redova, a nakon što su dva ključna osumnjičenika oslobođena, pronađena je nova tema. Crkveni ljudi jako dobro znaju da nije točno ono što govore i to njihovu odgovornost čini još većom
Bivši predsjednik Stjepan Mesić u intervjuu za naš list tvrdi da je aktualnu javnu polemiku o zdravstvenom odgoju u školama nametnula Crkva kako bi se »nametnula kao vrhovni arbitar u državi za sva pitanja«.
– Ta je polemika potpuno nepotrebna, ali nametnuta od Crkve s dva jasna razloga. Prvo, Crkva želi testirati dokle može ići u svojem nedvojbenom nastojanju da se nametne kao vrhovni arbitar u državi za sva pitanja. Drugo, želi vlasti dovesti u položaj da se stalno od nečega brane, pa da im ne padne ni na pamet da otvaraju pitanje moguće revizije ugovora Hrvatske i Vatikana. Da prevedem na još jasniji jezik: u pitanju su moć i novac, a ne zdravstveni odgoj i tradicijske vrijednosti hrvatskoga naroda.
Partner desnice
Ima li ta polemika i političke konotacije? Je li ona izraz novoga svrstavanja Crkve uz političku desnicu, nakon što je završilo poglavlje crkvenoga osporavanja Haškoga suda?– O tome upravo i govorim. A da će se ta politička dimenzija još i nedvojbeno proširiti, jer se kroz spor o zdravstvenom odgoju Crkva profilirala kao upravo idealni partner desnice, u to ne treba ni najmanje sumnjati. Pa se s razlogom može očekivati zajednička fronta Crkve i desnice na hrvatskoj političkoj sceni. A što se tiče osporavanja Haaškoga suda, to je upravo primjer ovoga što spominjem. Najprije su se mišići pokazivali na otporu suđenju ratnim zločincima iz hrvatskih redova, a nakon što su dva ključna osumnjičenika oslobođena, pronađena je nova tema.
Razbuktala se rasprava o ovlastima predsjednika Republike. Kako vi ocjenjujete današnji ustavni položaj institucije predsjednika?
– Ja sam na izborima za predsjednika pobijedio s programom smanjivanja predsjedničkih ovlasti. Vraćati se na one ovlasti koje je imao Tuđman, ili zagovarati to vraćanje, apsolutno je neprihvatljivo, jer bi to izmijenilo karakter političkog sustava u Hrvatskoj. Prestali bismo biti parlamentarna demokracija. Druga je stvar, a to govorim na temelju iskustva od deset godina na čelu države, da bi u nekim segmentima ovlasti predsjednika trebale biti povećane – ali samo zato da bi dale dodatnu težinu njegovoj toliko potrebnoj ulozi korektivnog faktora. To, i ništa više od toga. Dati Saboru da bira predsjednika imalo bi smisla samo onda ako bismo se odrekli predsjednika u ulozi korektivnog faktora, a to Hrvatska – takva kakva je danas – ne bi smjela učiniti. Generalno govoreći, ovlasti moramo definirati u skladu s političkim sustavom kakvoga imamo i želimo imati, a ne prema željama ovoga ili onoga konkretnog predsjednika.
Biskup Valentin Pozaić nedavno je pozvao na »novu Oluju«. Što to zapravo znači? Da je Zoran Milanović Milan Babić?– Naravno da nije i biskup Pozaić to dobro zna. I to je jedna posebna dimenzija spora između Crkve i vlasti. Crkveni ljudi jako dobro znaju da nije točno ono što govore i to njihovu odgovornost čini samo još većom. Pozivanje na novu »Oluju« nije ništa drugo nego otvoreni poziv na pobunu protiv legalno izabrane vlasti. Jednako kao i pozivi nekih »ocvalih« diplomata koji poručuju braniteljima da je njihova odgovornost za Hrvatsku danas jednaka onoj s početka Domovinskog rata. To je recikliranje one iste platforme s kojom je na početku mojega predsjedničkog mandata izašla skupina generala. Ja sam tada reagirao, u interesu hrvatske države, jedino kako sam i mogao i morao: umirovio sam ih u roku od 24 sata. Takvu odlučnu reakciju vlasti na izjave poput ove koju ste naveli, za sada ne vidim. Mada, naravno, znam da vlast ne može biskupa poslati u mirovinu. Ali, ne treba ni šutjeti.
Opasna retorika
Kako komentirate političku retoriku Tomislava Karamarka, koji ne propušta tvrditi da je SDP u svibnju 1991. bojkotirao izglasavanje hrvatske samostalnosti? Je li to baš tako bilo? Bili ste tada u Saboru.– SDP je imao svoje razloge da ne sudjeluje pri izglasavanju hrvatske neovisnosti, ali to svakako nije bilo odbijanje ideje o stvaranju samostalne hrvatske države. I mislim da su to čelnici te stranke ne jednom do sada objasnili. Ja nisam njihov odvjetnik, pa da to – umjesto njih – sada još jednom radim. No, retorika gospodina Karamarka, ne samo ovaj primjer koji ste naveli, opasna je, jer nas vraća u rane devedesete godine prošloga stoljeća. Ona opet otvara širom vrata optuživanju cijelih kolektiviteta, bio to neki narod, ili članstvo neke stranke. A kada tako zdušno zagovara povratak, kako on kaže, tuđmanizmu, onda bi morao najprije reći što taj pojam sve podrazumijeva, a onda objasniti da li on želi – ponovo – sve to, ili bi birao samo neke elemente koji mu se sviđaju. Svoditi tuđmanizam na hrvatsku samostalnost i podršku toj samostalnosti, ne odgovara povijesnoj istini i zato je neprihvatljivo. Jer, tuđmanizam je i promašena politika prema BiH, i paktiranje s Miloševićem, i kriminalna privatizacija, i nekažnjavanje počinitelja ratnih zločina s naše strane, i odsutnost progona onih koji su umiješani u korupciju, i – da dalje ne nabrajam. Želi li gospodin Karamarko zaista sve to?
