Konzervativizam je umjereno i pragmatično naučavanje koje drži da se bitne vrijednosti mogu zaštititi samo ako se poštuju praktične okolnosti i iskustvo, odbace korjenite promjene, ali prihvate promjene radi očuvanja, smatrao je Edmund Burke, britanski političar i teoretičar konzervativizma.

U svijetu politike svatko svoga konja za trku ima i hvali, no da bi to bilo moguće, potrebno je teorijsku podlogu i povijest ideje zabilježiti.

Toga se posla u slučaju konzervativizma u nas prihvatio povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić, s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, čija je knjiga »Povijest kontrarevolucije – hrvatska konzervativna misao (1789.-1989.)« nedavno predstavljena u Zagrebu. Tim povodom autor nam govori o ključnim odrednicama hrvatskoga konzervativizma i koliko je on preživio i danas.

Konzervativizam kao politički program ima različite inačice u pojedinim državama i tradicijama. Koje su zajedničke ideje hrvatske konzervativne misli?

– Misao o očuvanju hrvatske državne tradicije, narodne posebnosti i pripadnosti univerzalnoj zapadno-kršćanskoj civilizaciji. Očuvati ih od koga? Od modernih revolucija svjetskog značenja, u prvom redu od francuske i ruske.

Francuska revolucija

Kao prvoga predstavnika koji se suprotstavlja idejama Francuske revolucije navodite fra Andriju Dorotića. Kolikog je odjeka imalo njegovo djelovanje?

– Dorotić je vizionar i organizator ustanka u Dalmaciji protiv francuske vlasti. Isprva je radio kao profesor u Italiji gdje je vodio debate protiv prosvjetiteljstva, da bi kasnije stupio u političku akciju okupljajući Dalmatince na strani konzervativne Austrije protiv njezine protivnice revolucionarne Francuske.

Nakon pada Venecije, Dalmatinci su htjeli ići na stranu Austrije, tada se u toj prekretnici i javlja ideja o okupljanju hrvatskih zemalja pod dinastijom Habsburgovaca koja izbija u prvi plan tijekom kasnijeg 19. stoljeća.

Kao nositelje konzervativne misli bilježite i don Mihovila Pavlinovića, a i kasnije druge osobe iz Crkve. Koliko su njihove ideje bile pod utjecajem Crkve, a koliko odudaraju od njenih glavnih ideja toga vremena?

– Ne može se osporiti da je Crkva jedna od glavnih animatora u borbi protiv revolucije i širenja njezina utjecaja u Hrvatskoj i Europi.

Bez razumijevanja takvog okruženja nezamislivo je i njihovo djelovanje kao članova Crkve. Osim toga, to se razdoblje europske povijesti nazivalo Restauracijom nakon pobjede nad Napoleonom, tako da je dobar dio epohe bio prožet konzervativnim načelima.

No, već u liberalnim nacionalnim revolucijama 1848. pokazalo se da nema povratka na staro i da su promjene neminovne. Konzervativni režimi su pristali na modernizaciju odozgo želeći održati ravnotežu između tradicije i progresa da ne bi kojim slučajem ponovno izbila revolucija što je obilježje europske povijesti do izbijanja Prvog svjetskog rata.

Strossmayerova uloga

Poglavlje posvećujete i biskupu Josipu Juraju Strossmayeru. O njemu postoje različiti napisi, a nekad ga se naziva i »liberalom« i »masonom«. Što mislite o tim kvalifikacijama njegova djela?

– O Strossmayeru »liberalu« možemo govoriti s teološkog gledišta. Ako gledamo njegov pogled na horizontalu ljudskog života, na politiku i kulturu, on je bio protivnik francuskog liberalizma i utjecaja Francuske revolucije na hrvatski javni život njegova vremena.

Uostalom, njegovo osnivanje Zagrebačkog sveučilišta 1874. godine, što je malo poznato, odražavalo je njegovu viziju širenja kršćanskog duha i suprotstavljanja narastujućem utjecaju upravo liberalnih ideja i masonerije na akademski život. Osim toga, napisao je i propovijedao je u brojnim prilikama protiv masonerije, tako da ne stoji takva kvalifikacija.

Etiketu »liberala« je dobio za vrijeme dva jugoslavenska režima kojima je trebao za jačanje legitimiteta budući da je promicao jugoslavensku ideju, ali njegovo jugoslavenstvo se stubokom razlikovalo od karađorđevićevskog i titovskog jugoslavenstva. Ono je trebalo ojačati položaj hrvatskog naroda i Katoličke crkve na jugoistoku Europe, to je bila Strossmayerova prvenstvena nakana.

Ako je »prvi val« konzervativizma nastao kao odgovor na Francusku revoluciju, drugi je nastao kao odgovor na socijalizam. Koje su ideje konzervativci suprotstavljali socijalističkoj revoluciji?

– Konzervativan pogled zazire od radikalnog prekida s prošlošću na čemu su inzistirali progresivno raspoloženi socijalisti i komunisti. U ovo doba je nemali broj konzervativnih snaga prešao u savez s fašizmom misleći da je preporodna snaga koja će uspjeti zaustaviti trijumf komunističke revolucije u zapadnom svijetu.

Međutim, fašizam se pokazao lažnom alternativom, jer je dijelio mnoge zajedničke crte s komunističkim programom. Neki su tada već uvidjeli i distancirali se, a neki nisu. Nije slučajno da su Njemačka i Sovjetski Savez bili u koaliciji 1939.-1941. i da je Mussolini govorio da je Italija prva proleterska nacija Europe.

Spomenuti savez s fašizmom će europske konzervativne snage iskompromitirati nakon rata, ali one ponovno doživljavaju rehabilitaciju u obliku demokršćanskih stranaka u Njemačkoj i Italiji. Nosioci su i projekta ujedinjene Europe nakon kataklizmi Prvog i Drugog svjetskog rata.

U Hrvatskoj je pobjeda jugoslavenskog komunističkog pokreta onemogućila takav razvoj, pa su oni morali djelovati i pisati iz političke emigracije poput Bonifacija Perovića, Bogdana Radice, a neki su bili i žrtve jugoslavenske revolucije poput Dominika Baraća i Milivoja Magdića.

Različiti utjecaji

Koji su inozemni teoretičari najviše utjecali na konzervativizam na području Hrvatske?

– Postoje dva tipa konzervativizma u zapadnoj tradiciji, otočki i kontinentalni. Prvi se tiče Engleske i Amerike, drugi europskog kontinenta. Tu je distinkciju iznio engleski filozof Roger Scruton.

Naglasio je i dvije različite metodologije dotičnih. Prvi je empirijski utemeljen na iskustvu života, a drugi metafizički jer se oslanja na vjerske zasade. Utjecaji na Hrvatsku su najviše dolazili iz Francuske i Austrije, iz kontinentalnog konzervativizma.

Koliko konzervativna misao u Hrvatskoj preživljava danas?

– Hrvatski javni život nije naklonjen toj misli, mediji, akademija, kultura, politika, establishment uopće, uostalom kao i u zapadnom svijetu.

Hrvatska ima i revolucionarnu pozadinu iz prošlog stoljeća. Ali to nije sva Hrvatska, postoji i ona druga koja se borila protiv progresivističkog socijalizma, u Domovinskom ratu nije imala privilegiju baršuna nego je na ovom prostoru u krvi rušila Berlinski zid.

Nakon tridesetak godina hrvatske demokracije regenerirana je konzervativna pozicija i ona ulazi u nove izazove u punom boljem stanju. Taktičke koalicije su uvijek moguće, ali autentični konzervativizam ne može napustiti vlastita načela.

Konzervativci gledaju na zajednicu organski, i zato su pozvani da nadiđu podjele koje prvenstveno nameće ljevica. Tuđman je 1990.-ih nacionalnim pomirenjem zaustavio fizički i verbalni građanski rat u hrvatskom narodu. Nažalost dolaskom Mesića i Račana 2000. ponovno je obnovljen i do danas se ne stišava.

Socijalizam i liberalizam su utopija

Kakve su ekonomske stavove i programe zagovarali hrvatski konzervativci?

– Obrana pojedinačnog, obiteljskog, vlasništva pred kolektivnim vlasništvom i načelo supsidijarnosti koje kaže da što može pojedinac i zajednica, ne treba raditi država.

Svi odnosi u političkoj zajednici se ne mogu podvrgnuti tržišnom načelu i po tome su na »trećem putu« naspram socijalizma i liberalizma.

Zapravo su realističniji, jer socijalizam i liberalizam su ipak utopijski. Ne može ekonomski izdržati zajednica na duge staze koja bi imala samo društveno vlasništvo ili kad bi se sve privatiziralo.