Klip motora, radilica kamiona, vodovodne cijevi, glava motora, zupčanici, lanac, klip – klipnjača, disk motora, amortizer, svjetlo, turbina, poklopac filtera, kotač motora… A može i ovako! Pepeljara, stolna lampa, privjesak za ključeve, vješalica za kapute, stol okrugli i stol četvrtasti, zidni sat… S jedne strane dijelovi automobila i motorkotača koji više nikome ne trebaju, a s druge ukrasni i uporabni predmeti ručno rađeni pa još tako da posve lijepo izgledaju. Jer klip motora pretvori se u pepeljaru, radilica kamiona drži ploču stola, vodovodne cijevi ruke su i noge lampe koja samo što oživjela nije, poklopac filtera je zidni sat, a privjesak za ključeve je dio lanca, baš kao što se od lanaca srca rade s prigodnim cvjetićima.

Onaj koji u otpadnom materijalu, mahom onom željeznom, vidi bogomdan materijal za izradu plemenitih predmeta zbog kojih bi se danas-sutra trgovine mogle otimati je Karlo Belec. Zbog njega je trebalo potegnuti u Koprivnicu jer tamo je malena radionica u kojoj Karlo prakticira posve zanimljiv hobi i to odnedavno.

RADIONA K’O APOTEKA

Karlu je u posjet valjalo doći u rano popodne. Jutrom je on na poslu, radnom mjestu. Zaposlen je, naime, Karlo kao skladištar u Galku, tvrtki koja se bavi kožnom galanterijom. On s posla, a mi mu pred kuću. Snažan stisak ruke, žive oči, naušnica u uhu i njegovana brada sugeriraju i mladost i srdačnost. Ono što očekivali nismo jest posvemašnja urednost u Karlovoj radioni. Kreativno jest, ali kreativni nerad bome i nije. Smije se Karlo, kaže da nema dugo da je sve bilo onako polurazbacano s obzirom na to da se taman dogodilo, kako veli, polurenoviranje.

Foto Davor Kovačević

– Malo sam počistio – smije se Karlo.

Na početku, kada je tek počinjao s radom, u prostoru, kako kaže, nije bilo praktički ničega, ni police na kojoj sada uredno složeni stoje dijelovi motora i auta, baš kao i recentni gotovi uradci.

– Onda sam se nakon jedno dva, tri mjeseca u sve ufurao, složio policu za dijelove, radni stol još jedan, tako da na nešto sve to liči – priznaje Karlo.

Lako je zamisliti scenarij, onaj u kojem Karlo dolazi doma, tamo ga čekaju supruga i dvoje djece, on ruča nešto i »bjež« među željezariju. Samo, mlad se nekako čovjek čini da popodneva provodi uz aparat za varenje!? Koliko mu je godina samo?

– 27 – spremno će Karlo.

Foto Davor Kovačević

Bome, Karlo časa ne časi, reklo bi se. Godine smo riješili, ajmo sada vidjeti otkud u njega talent za željezo, varenje, oblikovanje svega i svačega pa još od materijala s otpada. Priča Karlo kako je onomad, prije par godina radio u željezariji, pa u sklopu toga naučio raditi, odnosno variti ograde željezne. Četiri godine ima otkada je naučio kako se vari. Aparat za varenje je i sada ključan alat bez kojeg od njegovih umjetnina nema ništa. Dobra je to, velimo, vijest za sve bivše radnike naših škverova, to da je varenje opet »in«, a ne da se od varnica bježi k’o u njihovo vrijeme. Samo, nije Karla nitko učio varenju.

– Sam sam naučio – kaže.

– Pa je li bilo teško – pitamo.

Foto Davor Kovačević

– U početku da. Prvo sam krenuo s elektrodom, a onda sam se prebacio na žicu. Bila su to dva različita svijeta – priča Karlo.

ČOVJEČULJAK OD CIJEVI

Ma, što li ga je samo privuklo kako varenju, tako i izradi zanimljivih predmeta za koje je varenje nužno!? Varenje mu je trebalo da ograde zna složiti, a ovo drugo se dogodilo prije par godina onako posve slučajno.

– Napravio sam lampicu, jednoga čovječuljka od cijevi. Dobro je ispao, taman da pomislim kako bih mogao to nastaviti raditi. Ali, nije mi se činilo isplativo, nije mi se činilo da će se to nekom svidjeti. Pa je sve stajalo par godina – priznaje Karlo.

Sve se mijenja lani. Šoderica, jezero kod Koprivnice. Na Šoderici susret oldtimera, događaj koji se Karlu učinio idealan za prezentaciju onog što radi. Za prezentaciju i za testiranje potencijalne publike. Pitamo Karla s koliko je gotovih predmeta uopće izašao pred ljubitelje starih automobila i motora.

Foto Davor Kovačević

– Kad sam se dogovorio s frendom da ćemo na Šodericu, doslovno nisam imao ništa, ni dijelova ni stvari – smije se Karlo.

U roku od dva i pol tjedna nabavio je dijelove i osmislio neke ideje taman da ima s čim pred ljudstvo. I bilo je, kaže, super. Lampe ljudi vole. Taman da naslutimo da je Karlo valjda oduvijek bio kreativac, umjetnička neka duša.

– Ne baš. Likovni mi je bio užas. Tata je to uvijek crtao, što je i logično kad je iz Hlebina – smije se Karlo.

– Eto na – mrvu smo u čudu.

– Ni sam ne znam kako je do svega ovoga došlo – iskreno će Karlo.

Foto Davor Kovačević

I ako je otac bio onaj koji je crtao i znao raditi rukama štošta kao što su već naši očevi to znali, deda je ona umjetnička duša ako ništa, onda zato jer je harmoniku razvlačio čudesno baš kao što se razumio posve u naivnu umjetnost kako ljudima iz Hlebina i priliči. No, ako je i Karla iznenadila ta njegova kreativna crta, nije posve neočekivana odluka umjetnika da se služi dijelovima motora i automobila, i to otpadnim. Vozio je, naime, Karlo nekada ranije motore i sam, a bome su ga uvijek privlačili i stari automobili.

– Poput ove stare bijele krame ispred kuće – veli, dok nam pokazuje stari, bijeli Chrysler koji žudi za face liftingom.

SPOJ VIŠE STRASTI

Zvuk motora od vajkada je njega privlačio, priznaje. Pa su se, reklo bi se, mnoge njegove strasti, kako one za koje je znao da ih ima, tako i one za koje ni slutio nije da su tu, spojile u jedno. A kad smo već kod motora, ponajviše je tu dijelova, makar bilo trenutačno, od Harleyja Davidsona, premda je i onih od kamiona, starih automobila, gdjekojeg stroja. Materijal on nalazi kojekuda, od suradnje s onima koji se s motorima bave, do otpada svake vrste. No, ako je klipova, ili pak poklopaca filtera tu koliko vam drago, kolo od motora vidi se samo jedno, ili u vrh glave dva. Pri tom je jedno očito u izradi, ma teško je laiku znati što će od njega uopće biti.

Foto Davor Kovačević

– Stol! Gotov je grubi dio, treba sve probušiti, ofarbati i gore staviti staklo – objašnjava Karlo taman tako da čovjek u trenu može vizualizirati budući stol.

Stol, i to takav da bi ga lako mogao poželjeti baš svaki ljubitelj bilo automobila bilo motora. I da, ako već stil treba odrediti, to je, uči Karlo, steampunk.

– A ovaj outfit vaš, koji je to stil – pitamo Karla.

– To je više onako bajkerski, rokerski – smješka se Karlo.

Pola godine tek ima da se Karlo bacio na svojevrsnu umjetnost. Brzo je skužio štošta, recimo da je vrijeme novac, vrijeme koje se troši i za naći sirovinu, i za njeno čišćenje, za varenje, za bojenje. Što se pak materijala tiče, tu je dobra svijeta po otpadima koji mu i besplatno daju sitnice koje treba, ali je i onih koji su valjda prepoznali žar u njegovim očima kad stari klip motora vidi pa ga ne daju jeftino. Tako to u nas, eto, bude. I k’o što neki vikendom idu rado u šoping-centre….

– Tako ja rado idem po automehaničarima i otpadima – priznaje Karlo.

MIR RADIONE

Zato u radioni nalazi on mir. I uz to ima podršku svih svojih bližnjih, pa makar da je, šalimo se, zato što im se ne mota podno nogu tih nekoliko sati koliko kuje, vari, lemi, spaja. I sluša glazbu! Na radnom stolu i ozbiljna glazbena linija starije proizvodnje. Kaže Karlo, radi sve osim gramofona. A što svira?

Foto Davor Kovačević

– Rock metal – k’o iz topa će Karlo.

Priznaje Karlo da ideje crpi od svakud. Uostalom, svijet je danas nikad manji i nikada povezaniji, ma ako se štogod i vidi na kakvom internetu i ako i pokupi Karlo onu inicijalnu ideju, učini sve to svojim i drugačijim. Umjetnik, uostalom, mora imati svoj prepoznatljiv stil. Zato će one uredno složene klipnjače od kamiona biti noge od budućeg stola. Zavarit će se čim Karlo nađe vremana staviti glavu pod onu masku za varenje koja mu omogućava sate i sate varenja, a da ga oči ne bole. Ima, dakako, Karlo i odgovor na upit što bi od alata još volio vidjeti u radioni.

– Komoru za pjeskarenje, da mogu to sam raditi – puca on.

Nije lako s Karlom razgovarati jer stalno nešto odvlači pažnju. Evo, Dado ne zna kud bi fotoaparat uperio. Oprezno pitamo Karla koliko ovih stvarčica doma ima, u onom životnom prostoru.

– Ništa – na to će Karlo.

– Ništa? – velimo.

– Ništa. Ne uklapa se u interijer – smješka se zagonetno Karlo.

Popustit će i ta brana, promislili smo zadivljeni projektom u izgradnji koji će em svijetliti kako stolnoj lampi i dolikuje, em imati sposobnost da se iz nje i piće toči. Pitamo Karla i kako stoji s današnjim stremljenjima dizajna u nas, a i u svijetu, s ovim suvremenim dizajnom.

– Ne volim baš previše to nešto danas moderno. Ne volim kud sve to ide. Kad automobil proizveden prije 50 godina vidite danas na cesti, to je wow. Pogledate današnje automobila, one nove, i nema neke razlike između onog iz 2024. i onog proizvedenog prije pet godina. Sva je isto – rezonira Karlo.

BITI ILI NE BITI

Zato je ovo njegovo ipak mrvu drugačije, ako ne i mrvu retro. A planovi!? Onako kako je počeo s čovječuljcima koji su stolne lampe, tako bi Karlo rado napravio velikog predatora.

– Metar i pol, dva. Fora mi je, ogroman je, a i film je dobar. Ali tu bi trebao netko sa strane jer puno je materijala u igri – smješka se Karlo.

Ali, to nije sve! Na polici je i nacrt za bas gitaru, veliku, odnosno normalne veličine i funkcionalnu, od željeza skovanu dakako, odnosno od lanaca, klipova i diskova. Susjed preko puta gitare izrađuje, Karlo je onaj koji gitare vari, jedino će biti zahtjevno naći junaka koji će teškom gitarom znati baratati.

Elem, klip motora, radilica kamiona, disk auta, vodovodne cijevi, glava motora, zupčanici, lanac, klip – klipnjača, disk motora, amortizer, svjetlo, turbina, poklopac filtera, kotač motora… A zapravo, pepeljara, stolna lampa, privjesak za ključeve, vješalica za kapute, stol okrugli i stol četvrtasti, zidni sat… U Karlovom radnom prostoru i dvije plastične lubanje, valjda k’o modeli, taman da se probudi hamletovski neki duh.

– Biti ili ne biti, pitanje je sad – pitamo ga.

– Biti – k’o iz topa će Karlo.

TELEFON TETE ZITE

Valjda jedino što u radioni nije Karlovih ruku djelo, i nije od željeza nego od plastike, crvena je ona kutija nalik maloj telefonskoj govornici.

– Ovo je telefon pokojne tete – veli Karlo.

Telefon, starinski, onaj kad moraš brojeve utipkati. Teta Zita ga je donijela iz Danske, onomad.

– Kada je umrla, kad su se dijelile njene stvari, rekao sam da hoću samo telefon. To je to – priznaje Karlo.

STO KILA KLJUČEVA

Štošta tu u Karlovoj radionici čovjek poželi ponijeti sebi doma. Zapravo sve poželi na prvu, ili dok na drugu ne shvati da mu je stan jednostavno premali za išta. No, ono što je autora ovog teksta privuklo iz tko zna kojih motiva jest vješalica napravljena od onih ključeva za vijke. Na veliki ključ zavario je Karlo nekoliko malih pa im svinuo jedan kraj da jakne drži. I bome, efektno je.

– To sam kupio jedno sto kila ključeva raznoraznih. To mi je bila jedna od najboljih kupovina – smije se Karlo.