Godina dana, ravno godina je prošla od dana kad je Petrinju, Glinu, Sisak, Baniju pogodio razoran potres. Prvo je 28. prosinca 2020. Petrinju pogodio onaj magnitude 5,0 po Richteru, da bi dan poslije, Baniju pogodio još razorniji, onaj od 6,2 prema Richteru. Taj je rušio kuće, taj je odnio osam ljudskih života i taj je na noge digao cijelu zemlju.

Kolone vozila hitale su put Petrinje da pomognu. Godinu dana kasnije vraćamo se tamo gdje smo bili lani u ovo doba. Eto nas naoružanih silnom željom da sve bude taman tako da možemo napisati kako je bolje. Samo, je li bolje!?

– Sve je isto – veli nam prva Petrinjka na koju smo naletjeli.

Kazuje to pomalo rezignirano, bez želje da u novini završi. »Sve je isto«, rečenica je koju i nismo željeli čuti. Zavele su nas brojne skele naslonjene na fasade kuća, misliš popravlja se. »Nešto se gradi«, kažemo i ravnatelju Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja Anti Mrganu.

Foto Davor Kovačević

Optimisti po prirodi

– Gradi se, veterinarska stanica i to, mislim, privatnom nekom inicijativom, i jedna privatna kuća. To je što mi vidimo. Vlast zato kaže da se radi nekoliko tisuća objekata – kazuje nam Mrgan.

Samo, optimist je on po prirodi, kaže da oni koji su ostali imaju pogled u bolje sutra. Bolje sutra!?

– Oni koji su ostali čaša im je napola puna, ja barem tako mislim. Meni osobno je polupuna. Meni nije ništa. Knjižnica je, dakako, druga priča – priča nam.

Knjižnica je druga priča jer je, evo, u kontejnerima sva. Obećana je, najavljena gradnja nove, samo kad će i kako će, tko smije i pogađati. Kad god koji od političara kaže da će za četiri godine obnoviti Baniju, a ima takvih bogu hvala, sve se to Petrinjcima čini dobrim vicem. A je li moglo brže!? Reći će Mrgan da realno i nije, ponajprije zbog administracije koja je komplicirana i velika. Ima tu, kaže, nejasnoća koje čovjek običan ne može razumjeti, recimo velike cijene rušenja običnih zidova koje se i u stotinama tisuća kuna broje ili činjenica da se sav materijal skidan s kuća melje tako da nijedna cigla ne ostane zdrava, makar je zdrava bila i mogla se kome dati.

– Sve je u rukama države, vlasti. Ona je ta koja daje obećanja. Kažu, gradit će se na proljeće. Najgore je starijem svijetu koji je bez krova. Ostajali su oni i za rata bez kuća, ali su bili 30 godina mlađi dok su nove gradili – detektira pravilno Mrgan.

Ali, zato se barem čita, igraonica za djecu u sklopu knjižnice radi.

– Pokušavamo živjeti kao nekada. Borimo se – veli Mrgan.

Nego, mi došli k’o na »obljetnicu«, taman da pitamo kakav je osjećaj dok te datum sili da se svog tog užasa sjeti čovjek.

– Nema ovdje dana da ne zatrese. Nelagoda je, uvijek je nelagoda – iskreno će Mrgan.

Fotoreporter Dado već je obišao malo centra. Dojmio ga se komadić zida koji je na ledini na kojoj je nekada bila robna kuća i petrinjski hotel, ostavljen i poduprt gredama da nitko ne zna zašto. Smije se ravnatelj, nije takav »portal« jedini. Štoviše, organizirali su i izložbu fotografija »Petrinjski portali budućnosti« na kojima je još takvih vrata koja ili ne vode nikamo, ili nam to još objasnili nisu, kud će nas odvesti.

Foto Davor Kovačević

Kontejnersko sajmište

– Nego, jeste li bili u Šarengradu? – pita nas ravnatelj.

Nama sto upitnika povrh glave, a on objašnjava da je to onaj Centar novog života izgrađen uz kontejnersko naselje Sajmište da u njega presele obrti iz razrušenog centra grada. A Šarengrad zato jer je obojen u šareno. Ma, prije Šarengrada krenuli mi po centru. Netko je omotao jelku u bijele plahte, pa uz njege napisao »bor u koroti 1991. – 2021«. Pitamo starinu što proučava osmrtnice na obližnjem zidu, zna li što to znači. Kaže da ne zna. Pitamo ga i kako je u Petrinji, je li se išta pomaklo put naprijed.

– Isto. Jad. Vidite vi to bolje nego ja. Jako je loše. Cijeli ovaj mjesec je ružan. U zlu smo. Obnovljeno nije ništa. Za mog života i neće biti, a meni je 75 – uvjeren je Bajro Sadiković.

Foto Davor Kovačević

I nije njemu, kako kaže, žao njega i njegove generacije, već mladosti.

– Ni krivi ni dužni, a loše će proći – veli, pa nas pozdravi.

Kroz Petrinju se ne može, mi bar ne znamo, da ne pozdravimo Tanju što u kiosku Tiska radi.

– Sve je isto k’o i lani – kaže Tanja.

– Evo vidimo da je isto, Novi list i dalje dolazi s danom zakašnjenja – šalimo se.

Nešto se možda i radi, kaže, nešto se i događa, ali vidljivog napretka nema.

– Sudeći po limenim krovovima što su ih stavili na ove kuće preda mnom, trajat će ova obnova dugo – rezonira Tanja.

I stvarno, ona porušena starina u centru dobila je limeno krovište. Zato to u šali Petrinjci i zovu ‘trgom niskih krovova’.

– A jeste li čuli za Bio-grad na Kupi – smije se Tanja.

– Nismo, ali jesmo za Šarengrad. Kažu, em je šoping, em se i cijepite protiv COVID-19 u Centru novog života – velimo.

– Tako je, cjepivo i kifla – smije se Tanja.

Ovaj svijet ima duha i vica svemu usprkos. Veliko je to. A nama nema nego do Šarengrada. Zadnjih dana rujna niklo je ono što se obećavalo skoro pa odmah nakon potresa, svojevrsna kontejnerska poslovna zona. Zanati i obrti koji su bili u centru u Gospodarskoj ulici preselili su tu, tko je htio. Zamaman miris tjera nas da zakucamo na prozorčić pekare Edi. Silvana Turk u njoj radi. Sretna je da opet radi. Za radnim mjestom bile je i onaj dan kad je zatreslo. Nije ju taj strah od potresa, ta tjeskoba nikada napustila. Kako je centar tik do kontejnerskog naselja u kojem su ljudi što kuća nemaju ili u njih ne mogu evo već godinu dana, čuje svašta. Žale se ljudi, kaže. I u nje je kuća s crvenom naljepnicom, pa u kontejneru u jednom dvorištu žive ona, suprug joj i sin. Pred njom je novi pregled kuće od strane nadležnih nakon čega će končano, valjda, čuti je li joj kuća za rušenje, ili za obnovu.

Foto Davor Kovačević

Jedna želja

– Godina dana, a ja ništa ne znam. Godina dana, a ja čekam procjenu – sumira u malo riječi baš sve draga gospođa Turk, ona u koje je burek ponajbolji.

Vesela je zato ekipa žena na sajmištu u kontejneru u kojem se obroci dijele. Sandra Žiljaković, Ivanka Horvat, Anastazija Perić, Aleksandra David, Milanka Vujaklija.

– Kako je bilo 29. prosinca prošle godine, sad je dobro. To je bila katastrofa – prvo će Žiljaković.

Ona živi u kontejnerskom naselju, zajedno s majkom i kaže da im je dobro.

– Imamo krov nad glavom. Stan nam ima žutu naljepnicu. Govore da će obnova početi u proljeće, pa ćemo vidjeti. Živimo za proljeće – veli, a bome i kolegice joj to potvrđuju da žive za proljeće.

Začudo, nisu iznenađene što se sve ne događa brže, što obnove i nema još. Kažu, vidjele su kako se sporo sve odvilo u Zagrebu, kako tamo ništa počelo nije, pa što će onda one u malom gradu očekivati. Malo je bolje, vele, otkako je centar otvoren, ima se gdje otići, štogod kupiti. A na pitanje što im treba, što im fali, odgovor jednostavan.

– Nama treba da se vratimo u svoje kuće i stanove. Samo nam to fali, poručuju.

– Nego, čujem ja da ste za Božić dobili malene jelke da mogu u kontejner stati – velim.

Foto Davor Kovačević

Grohotom se na to krenule one smijati dok kazuju: »Evo ga!« I stvarno, evo ga, borić da manji ne može, a opet taman toliki da se ispod njege neki poklon staviti ipak dade. Inače, naše sugovornice su djelatnice »Javnih radova«, na ugovor rade, dijele hranu za kontejnere, očiste, operu veš starijem svijetu, budu ono rame za požalit se, razgovarat. I sve su dobre volje, i ne udaraju kukom i motikom po vlasti. Tko će i državi dat’ novaca, kažu, dok se ufaju u donacije izvana, Europsku uniju i fondove i ono obećano proljeće kad će se radovi zalaufati. Okuplja ih Dado oko bora da ih slika, a one udarile u šalu koji bi od muževa mogao biti ljubomoran vidi li da su ih muškarci slikali.

– Nama je bježat’ odavde – šalimo se, a one udarile u smijeh.

I kao što rekosmo, ne žale se ona ni na što, a mogle bi. Tužno tako zvuči da im Plater, što dostavlja obroke, vikendom suhe obroke daje, a kako je Božić pao na vikend, tako su i Božić dočekali uz suhi obrok. I Novu godinu će. Pričalo se o konkretnijem zalogaju, ma….

Život u nadi

Banija godinu nakon potresa…..Dan prije te »godišnjice« kad će se svi sjetiti da je potresa bilo, kišica je rominjala, nebo je bilo sivo i ožiljci stari godinu dana činili su se nestvarno svježima i posve bolnima.

U Majskim Poljanama, u kontejneru uz cestu, Silvana Valić i četvero njene djece što su jedno drugom do uha, dok je suprug na poslu. Ivoni je 10 godina, Ivanu 9, Ani 6, a Damiru 4.

– Otkako je bio potres sve je isto. Ništa se još promijenilo nije. Za nekog je, za nekog nije. Kažu da bi obnova trebala početi na proljeće. Hoćemo li mi doći na red…. To je sve pitanje – priča nam Silvana.

U Majske Poljane se više ne svraća baš, pogotovo ne kao na početku kalvarije s potresom. Silvani je tek 30 godina. Pitamo je gdje se vidi za recimo deset godina. Smije se pitanju, kaže: »E kad bismo mi to znali!« I da, već jedno deset dana u ovoj se obitelji priča o tome što bi se moglo dogoditi 29.12. ove godine. Ma, sad su bar na sigurnom, kaže Silvana, ne može ih ništa ubit’, tu u ‘mobilnoj kućici’.

Foto Davor Kovačević

Malo dalje sama živi Draga Vujnović. Godina joj je 71, duh joj je jedno 20 godina mlađi. Iskreno nam se razveselila, zahvaljuje što smo došli, nudi pićem, kavom. Jer, da je samo i češće imati s kim porazgovarati. Pitamo što je s obnovom. Kaže: »Ništa.« Sama sebi je stavila nadstrešnicu nad kontejnerom, onim što ga je dobila iz Svete Nedjelje kao donaciju, pa je sada zapravo jedino njeno vlasništvo.

– Ne kisne, dobro je. Ja sam uvijek u životu s malenkostima bila zadovoljna – veli nam Draga.

Jedino što vode nema, nema sanitarni čvor. Inače, onih prvih mjesec dana nakon potresa živjela je na dvorištu. Složila cigle, zapalila vatru i uz nju se pokušavala zagrijati. A navečer bi prespavala kod dobrih ljudi. Mjesec dana u dvorištu. Ali, ne žali se, već i danas sjedne na bicikl, pa ode do Gline, a bome i ošiša katkad koga.

– Ja živim u nadi, ali bojim se da obnovu neću dočekati – priznaje nam.

Idemo u kuću koja izvana izgleda solidno, ali unutra nije za život ni za koga. Zašto li je samo dobila žutu naljepnicu, vrag bi ga znao. U nju ni onaj mali miš neće, onaj što zato rado ide k Dragi u kontejner, koliko god ga tjerala.

– To on da ne budem sama – smije se Draga.

U taj čas eto ti kombi u dvorište! Iz njega izlazi ekipa iz Slavonskog Broda. U rukama nose sve one osnovne potrepštine za život. Ekonomsko birotehnička škola, HGSS iz Slavonskog Broda i Odbojkaški klub Slavonski Brod! Oni su ti koji nose pomoć za pet, šest obitelji kojima je najnužnija. Drugi je to put da su tu u Majskim Poljanama u ovoj godini. Taman da ih pitamo da nam objektivno i »sa strane« kažu što im se čini do kud se obnovom došlo, je li išta nabolje krenulo, i kakvo je zapravo stanje na Baniji.

Foto Davor Kovačević

– Katastrofa! – uglas će oni.

Jer, kako kažu, da se što napravilo i pomaklo nabolje, ne bi oni ni dolazili.

A Dragica nasmijana. Jer, porazgovarati je imala s kim. Kako kaže, u ovih godinu dana vidjela je toliko dobra svijeta kojemu se nikada dovoljno zahvaliti ne može. Pa se zahvaljuje i nama što smo je obišli. A nas je sram jer nam se čini da joj pomogli nismo ništa.

Pamte pomoć Armade

– Nego, koja ste vi ono novina!? – upitaše nas u jednom trenu dobre i vesele žene na Sajmištu.

A kad su shvatile da smo Novi list riječki, Ivanki Horvat se lice svo pretvorilo u veliki osmijeh.

Foto Davor Kovačević

– Armada! Zahvalna sam im do neba i zauvijek su u mom srcu. Zahvaljujem im od srca – oduševljeno nam govori.

Nećakinja joj živi i radi u Rijeci i kad je zatreslo, kad su se rijeke ljudi uputile na Baniju da pomognu k njoj su došli momci iz Armade i uhvatili se posla. Ništa pitali nisu, samo su čistili što se moglo, popravili dimnjak, spasili drva za ogrjev….

– Boljih ljudi ja nisam nikad vidjela – iskreno će Horvat dok nas moli da sve te momke pozdravimo od srca.

Nešto slično dočekalo nas je i u Strašniku, tamo gdje je bio epicentar potresa. U Društvenom domu Zlatko Marinović. Sjeća se svega, kako je na dan potresa taman vozio traktor s crjepovima ne bi li se sanirala krovišta od onih potresa što su dan ranije tresli. Ma zagrmjelo je i više se nije imalo što pokrivat, kaže.

A onda se i u Strašnik slila rijeke ljudi. U taj čas u dom stiže i Mato Golubović, predsjednik lokalne braniteljske udruge. Pokazuje nam na prozoru naljepnicu Armada Kostrena, a onda priča o Srđanu Radosavcu Srkiju, Riječaninu koji je, kako kaže, jedno mjesec, dva spavao tu na klupi društvenog doma, slagao materijal, vozio potrepštine naokolo po selima…

– Čovjeku svaka čast! Čovjeku koji je došao sam od sebe pomoći ljudima u nevolji – ističe Golubović, dok provjerava jesmo li naljepnicu Armade fotografirali.