Otkrivanje Concepta2, jednog od najzanimljivijih automobila svih vremena koji je ovih dana dobio i službenu potvrdu – preuzeo je vodstvo na listi najbržih na svijetu – čemu smo na prigodnom spektaklu svjedočili početkom ožujka u Ženevi, lansiralo je tvrtku Rimac Automobili iz Svete Nedelje na sam svjetski vrh hi-tech atrakcija.

Čak su i poslovično suzdržani Slovenci – koji inače u stanovnicima Hrvatske vide ljude najbolje opisane stihom »vino i gitare«, dakle više ili manje zanimljive turističke radnike kojima za ostvarivanje egzistencije nije potreban neki veći mentalni, poslovni, financijski ili znanstveni napor – ostali bez daha i naprosto se krenuli natjecati u sipanju pohvala i čestitki »čudu iz Hrvatske«. Čak i oni, ali ne i sunarodnjaci Mate Rimca! Nevjerojatno, ali istinito: sumnju u istinsku kvalitetu Rimčevog automobila, sumnju u činjenicu da zapošljava 350 pretežito visokoobrazovanih djelatnika te da mu je vrijednost firme oko 200 milijuna eura, iskazao je i dio novinara koji su se zbog Rimčeve premijere u Ženevi pojavili u znatno većem broju no što su to činili prijašnjih godina.

No dobro, novinari su po definiciji dežurni cinici i vječni sumnjivci, kritičari i kritizeri, ali kako objasniti da je o Rimčevom uspjehu nijem ostao gotovo čitav hrvatski politički establišment? Da o njegovom rastu poslovanja i uklapanja u napredne globalne trendove nije progovorio gotovo nitko tko bi to po definiciji posla koji obavlja zapravo bio dužan učiniti? Ili pak evidenciju prema kojoj je broj onih koji sumnjaju da Rimac Automobili iako posluje nemjerljivo veći od onih koji su toj tvrtki – aplaudirali? Mi smo naivni očekivali da će se domaća javnost prema Rimcu ponijeti slično kao što je to činila prema Janici u njezinim najslavnijim danima, ili pak prema nogometašima 1998.

Ne, uslijedio je stampedo kritika i nevjerice, depresije. Ili u najboljem slučaju nešto što bi se moglo nazvati hrvatskim Jetijem – svi o njemu pričaju, ali ga nitko nije vidio.

Mazohistički ispraćamo svakog putnika za Irsku

Sredinom ožujka još se jednom posve jasno ocrtao depresivni karakter hrvatskog puka, još se jednom iskristaliziralo kako se Hrvatska malo čega boji više od – individualnog gospodarskog uspjeha. Mentalni je to kod kojem daleko više odgovara rast nezaposlenosti od poduzetnika koji je za desetak godina od garažnog obrta stigao do tvrtke s 350 zaposlenika. Stanje je to svijesti koje mazohistički slavi i s pljeskom ispraća svakog putnika s jednosmjernom irskom kartom, dok s druge strane gotovo pa mrzi intelektualno i organizacijski posloženog gospodarstvenika koji je u svoju tvrtku privukao pripadnike – 23 nacionalnosti. Od Meksika do Pakistana, kao i hrvatske povratnike čije drugo ili treće »koljeno« jedva poznaje hrvatski jezik. Kako dakle pojasniti taj fantastičan – strah od uspjeha? Ma koliko takvo stanje svijesti bilo čudno, odgovor je zapravo jednostavan, matematički precizno dokaziv.

Pa recimo stoga da hrvatski birokratski sustav, javni sektor ima oko 234 tisuće zaposlenika i po prilici jednako toliko nezaposlenih. S druge strane, ukupan broj radnika u Hrvatskoj se duže razdoblje »vrti« između 1,5 i 1,6 milijuna. Recimo stoga da je kod nas oko 1,3 milijuna proizvodnih radnika. A da bismo došli do potpunog zadovoljstva, javnom sektoru i nezaposlenima treba pribrojiti i 1,24 milijuna umirovljenika. Pa dolazimo do zaključka kako u Hrvatskoj od proračunskih sredstava živi gotovo 1,8 milijuna osoba, što je uistinu nevjerojatnija činjenica. Omjer je dakle zatno viši u korist zaposlenika koji žive od sredstava što stižu iz sigurnih izvora, odnosno od onih za koje jamči – država. No da bi to mogla, opterećenja na plaće proizvodih radnika moraju biti među najvećima na svijetu. Pa i ne čudi da je prema podacima Indexa globalne konkurentnosti Hrvatska po efikasnosti javnog sektora na 136. mjestu. Još je od toga samo gore da je tim istraživanjem permenetno obuhvaćeno – 137 država!

Popović: Kultura tvrtke je najvažnija kategorija

– Rimčev uspjeh je – fantastičan. Skrbiti o tolikom broju zaposlenika, permentno razvijati dohodovni proizvod što je želja i najpropulzivnijeg dijela globalnog gospodarstva, biti dakle konkurentan na najznačajnijoj svjetskoj pozornici – to mogu samo oni koji su uistinu jako dobri. Rimac to po svim pokazateljima jest, što potvrđuje i iskazano zadovoljstvo njegovih, pretežito dakle visokoobrazovanih radnika, istaknuo nam je to Boris Popović, uspješan riječki gospodarstvenik koji je i sam, odnosno s partnerima sličnima sebi, kroz desetljeća izgradio međunarodno uspješnu tvrtku Alarm Automatika. Stalno ulaganje u znanje, ali i vjera u vlastite sposobnosti, učinili su od njega ne samo privrednog uspješnika, Popović je danas i član Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.

– Da, naša je tvrtka uspješna, ali ne bih se mjerio s Rimcem. Ono što je on napravio, odnosno prostor u kojem se kreće nemjerljivo je teži od onog što je izgradilo naš uspjeh. S druge strane, ono što vas brine, brine i mene. Znate, kultura tvrtke je jedna od najvažnijih kategorija u kojoj možemo promatrati neko poduzeće, ali i državu samu. Najstručniji ljudi u toj domeni reći će vam kako je izgradnja kulture tvrtke permanentan i jako osjetljiv proces. No jednako će vam tako istaknuti da je lošu kulturu tvrtke gotovo nemoguće popraviti. Ono što vas brine, iskazivanje jala i ignoriranje Rimčevog uspjeha, može se svrstati u jedan birokratsko-rentijerski mentalitet. Radite u državnoj tvrtki u kojoj, koliko god možda i ne bila velika, plaća jest apsolutno sigurna. Posjedujete li još neki apartmančić na moru, zarada od kojeg će pojačati primanja i povisiti standard – pa što nam više treba! S druge strane, radnici koji rade u neizvjesnosti tržišno orijentiranih poduzeća su u manjini, tako da je jasno koji će mentalitet prevladati, naglasio je Popović.

I zapravo vrlo plastično pojasnio hrvatski strah od uspjeha, »vjeru« čiji je oltar olinjali radni stol, a crkva – kancelarija. Bolje za »crkavicu« ne raditi ništa, ali jednako tako i ne strahovati od gubitka posla, nego hrabro, ponosno, uzdignutog čela iskoračiti u globalnu poslovnu arenu. Bolje jadno, ali sigurno preživljavati nego pokušati uspjeti.

A što nam je tu Rimac kriv? Je, itekako! On je naime sa svojim poslovnim širenjem i globalnim pobjedama opovrgnuo sve one tako nam drage teorije prema kojima se u Hrvatskoj uopće ne treba ni za što truditi jer je u njoj uspjeti – nemoguće. I taman kad smo se ugodno uvalili u, istina izlizane, fotelje nemara i neodgovornosti, eto ti tog Rimca kojem plješće čitav svijet! I da je barem »naše gore list« koji je »biznis« okrenuo u nekoj od naših drugih domovina – Njemačkoj, Austriji ili SAD – ne, on je, »drznik« to učinio u predgrađu Zagreba, na livadi nasuprot oronulog Horvatinčićevog Hoto grada. I da je barem Rimčev kapital nekog sumnjivog podrijetla, da je došao iz neke čudesne pretvorbe, pa to bi mu se još i oprostilo, jer naš narod baš i nema stav kako je kriminalni novac loš novac, ne, taj je »mulac« sve sam zaradio. A tek njegovi radnici… I oni ističu kako – uživaju u svom poslu. Poput neke sekte, a ne onako kako razmišljaju vjernici najsnažnije hrvatske poslovne crkve, one kancelarijske.

Da, kako je Popović istaknuo, najteže je mijenjati lošu kulturu tvrtke. To je skoro pa uzaludan posao. Ali ipak moguć. Uz uvjet da ga pokrenu upravo oni koji se svih ovih desetljeća trude učiniti suprotno: prekomjernim bujanjem birokracije eutanazirati svaku želju za uspjehom, svaki trud da se osobnim zalaganjem i radom dođe do – velikog uspjeha. Politička elita koja je oduvijek u svojoj birokraciji imala najstabilnije biračko tijelo.

Ostane li kako je danas, ostane li tako da smo prestravljeni zbog Rimčevog uspjeha u poslovično neuspješnoj državi, samo će Ryan Air kod nas biti siguran za svoju budućnost. Jer iz Hrvatske će se za Irsku uvijek tražiti – karta više.

Marijan Lorencin: Sami smo sebi najveći neprijatelji

Svojim se razmišljanjima o hrvatskom odnosu prema uspjehu pridružio i Marijan Lorencin. Vlasnik nagrađivane tvrtke AITAC iz Kastva čiji je glavniposao projektiranje brodova, ili kako sami u svojoj misiji kažu – plovnih izazova, ne samo da je uspio u Hrvatskoj, njegova tvrtka ima iznimno uspješne ogranke u Njemačkoj te Nizozemskoj i Francuskoj. I on je napravio »memoguću misiju«, uspio je u Hrvatskoj i osvojio »zapad«.

S obzirom da i sami idete u red tvrtki koje su samostalnim radom stigle do uspjeha, kako komentirate nevjerojatni jal javnosti i još neobičniju šutnju institucija o uspjehu tvrtke Rimac Automobili. jeste li i sami osjetili nešto slično?

– Negativni komentari na nevjerojatan uspjeh Mate Rimca i njegovog tima ili bilo koga tko uspije, nisu novost. Takve stvari se događaju svugdje u svijetu, a Hrvatska je po tome još i specifičnija. Mislim da je to već sociološki problem pojačan cjelokupnom ekonomskom situacijom u zemlji. Na žalost, sami smo sebi najveći neprijatelji. Negativni komentari su individualni i tako ih treba promatrati. Pojava interneta i demokracije omogućavaju svakom da javno iskaže svoje mišljenje. Na kraju krajeva, najveći će uvijek biti pod najvećom lupom javnosti i kao takvi najviše kritizirani. Ali i hvaljeni. Uzmimo kao primjer Stevea Jobsa o kojem se i dan danas mogu iščitati negativni komentari, posebno na način njegova rada. A s odmakom vremena, danas znamo sigurno da je nedvojbeno ostavio traga u tehnološkom razvoju.

Šutnja institucija može imati i dobre i loše strane. Bili smo svjedoci vrlo lošeg primjera konstantnog izvješćivanja i praćenja Zdravka Mamića. Po modelu: i loša reklama je reklama. Naša javnost nažalost više voli pratiti takve primjere od primjera Mate Rimca.

Naravno da sam i sam osjetio nešto slično. Međutim to je opet bilo samo temeljem nekoliko negativnih komentara u elektroničkim medijima, uglavnom pojedinaca koji se nisu niti potpisali punim imenom i prezimenom. Naravno da takvi komentari trenutno zabole i čovjek bi želio u trenutku reagirati. Međutim postavi si i pitanje: je li meni stvarno bitno svidjeti se osobama takvog mišljenja!? Biram radije da takve osobe nisu na mojoj strani. Iskreno mislim da su i Mate Rimac te njegov tim daleko iznad toga.

Općenito, rad Mate Rimca prerano je komentirati. Povijest će pokazati njegov doprinos, a ja sam uvjeren da on upravo piše tu povijest. Mislim, a i od srca mu želim da se njegovo ime svrstava uz imena poput spomenutog Stevea Jobsa, Henryja Forda i njima sličnih. Najveće Rimčeve vrijednosti su upravo njegov um i njegova mladost. Da Mate Rimac mora sutra početi ispočetka, Mate Rimac bi za nekoliko godina postigao isto ako ne i više s obzirom na iskustvo koje je stekao do sada. Bit će vrlo zanimljivo pratiti njegovu priču! To je priča o tehnološkom uspjehu, priča o inovatorstvu, priča o poduzetništvu, priča o pomicanju svih mogućih granica, priča o uspjehu!

I na kraju, kada ste mi postavili ovo pitanje, mada inače to ne radim, krenuo sam čitati komentare o njemu. Bilo mi je drago je – mogu čak konstatirati da je ipak više pozitivnih nego negativnih i jalnih.

Stoga, još samo ističem – bravo, Mate!