Kolo nepravde i bizarnosti, u kojemu Milicu Miladinović vrte već godinama, i dalje se dodatno zapliće. Na procjeni njezine kuće, u utorak, 3. veljače, bila je i Paulina Kiš iz odvjetničkog ureda Iveković. Taj ured, doznajemo, iznajmila je vlada kako bi u njezino ime na opće zadovoljstvo riješio »slučaj Miladinović«, ali i još nekoliko sličnih zavrzlama preostalih iz vremena (namjernoga) ratnog kaosa. Odvjetnički ured Iveković dobio je posao od Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. U tom uredu smatraju kako su slučajevi poput ovoga složen i osjetljiv pravni i socijalni problem kojemu oni sami nisu dorasli. Pa, kad mu nisu dorasli oni, možda će biti privatni odvjetnik, kojega će država plaćati sve dok problem ne riješi. A ne može ga riješiti dok sve uključene državne službe ne daju svoj pristanak. Dakle, umjesto da država pronađe rješenje, uštedi novac i njime obešteti oštećenike, poput Milice Miladinović, ona ga daje privatnim odvjetnicima koji problem rješavaju umjesto države, ali uz njezin nadzor i uz njezina odobrenja. Odvjetnici, dakako, naplaćuju prema postojećem cjeniku Hrvatske odvjetničke komore.

  Milica Miladinović jedna je od mnogih hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su 1991. istjerani iz svojih stanova i kuća. Živjela je u Zagrebu sa suprugom, oficirom JNA, i nikada nisu podržavali Miloševića. Ujesen 1991., gardisti su ih dva puta puškama tjerali iz stana. Drugi su im put provalili vrata, nakon što prestravljena obitelj nije željela otvoriti. Tada su, uplašeni i bez podrške, otišli u Srbiju. Ondje se obitelj raspala, i Milica je ostala sama. Vratila se u Hrvatsku, samo da shvati kako je ostala bez svega: stanarsko pravo u Zagrebu sudski joj je oduzeto, a u vikendicu u Strmecu 1994. je uselio hrvatski vojnik. A muke su tek počinjale.

Sramotna sudska praksa

Stubička općina uzurpatoru je izdala rješenje o korištenju Miličine kuće. S godinama, i bez ikakvih dozvola, vikendicu od tridesetak kvadrata nadogradio je sa stotinjak kvadrata opeke i betona, zavadivši se sa susjedima, jer je gradio preblizu njihovim parcelama. Ta »gradnja« i danas nagrđuje Strmec, zagorsko selo nadomak Stubičkih toplica. Kada su se političke prilike 2000. koliko-toliko promijenile, a Sabor ukinuo »postolujne« protusrpske zakone o vlasništvu, sud je uvažio tužbu vlasnice i naložio iseljenje privremenog korisnika. No do stvarnog iseljenja proteklo je sedam godina. On se naime žalio; do rješenja žalbe proteklo je četiri godine, a onda je vlada Jadranke Kosor jednom odgađala deložaciju. Na kraju nije iseljen, nego je sam otišao, i to zato što je nedaleko otete kuće – kupio novu. Istodobno, u vrijeme kada Milica Miladinović nije imala gdje živjeti jer je privremeni korisnik uzurpirao njezinu vikendicu, tome je čovjeku država u Novskoj obnavljala kuću. Činila je to na temelju potvrda da je ratni invalid i branitelj, no ovo prvo s vremenom se pokazalo netočnim. 

 Kada se uzurpator napokon ipak iselio, tužio je vlasnicu tražeći odštetu za ono što je u nju »uložio« u kuću. Sud je presudio njemu u korist, što je bio još jedan od brojnih sličnih slučajeva sramotne sudske prakse hrvatskih sudova, koji su često presuđivali u korist uzurpatora kuća, Hrvata, a protiv njihovih istjeranih vlasnika, Srba. Milica Miladinović, dakle, trebala je uzurpatoru isplatiti tristo tisuća kuna. Podnijela je protutužbu, pa je isti sud presudio da uzurpator njoj ima isplatiti 140 tisuća. I tako smo stigli do pred kraj dvijetisućitih, a Milica Miladinović svo se to vrijeme potucala po kojekakvim privremenim smještajima.

  Kada su se pripreme za ulazak Hrvatske u EU ubrzale, slučaj Miladinović, zajedno s još dvanaest sličnih, postao je uvjetom za završetak pregovora. U svibnju 2013., na samome kraju pregovora, vlada je donijela odluku da preuzima uništenu Miličinu kuću u Strmecu, a da će joj zauzvrat dati stan u vlasništvo – o tome su je, ozbiljno klimajući glavama, obavijestili tadašnji potpredsjednik vlade a današnji europski povjerenik Neven Mimica, tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, i ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Danas, Milica je još na cesti, stan dobila nije, a spomenuta gospoda, zajedno s cijelim državnim aparatom, radi li ga radi.

Procjena kuće

Posljednja epizoda farse odigrala se protekloga tjedna. Po nalogu državnoga odvjetništva, uništena kuća u Strmecu morala je biti procijenjena po tko zna koji put. Državno odvjetništvo, naime, zahtijeva procjenu kako bi moglo usporediti vrijednost te kuće s vrijednošću stana koji bi Milica Miladinović trebala dobiti od države. Jasno je odmah da se te vrijednosti ne mogu uspoređivati: kuća je potpuno uništena i neupotrebljiva, i ako njezina vlasnica bude dobivala stan u razmjernoj vrijednosti, neće se u njemu moći ni okrenuti.

Tu stižemo do uznemirujućega upozorenja aktivistice Centra za mirovne studije Sandre Benčić, koja je u lipnju 2013., u listu koji čitate, upozorila kako se »boji da će se agonija Milice Miladinović samo produbljivati«. Benčić je, naime, kazala kako država odbija problem priznati u svoj njegovoj ozbiljnosti: »Osim materijalne štete nastala je i značajna nematerijalna šteta uzrokovana diskriminacijom na temelju etničkog podrijetla, bivšim politikama iz devedesetih godina i dijelom dvijetisućitim, te na kraju potpuno neefikasnošću administracije koja je dovela do toga da je Milica Miladinović, koja je nekada imala stanarsko pravo u Zagrebu i kuću u Stubičkim toplicama, ostala bez svega«.

I baš je u tome bit cijele priče: cijele armije državnih birokrata premarširale su preko »slučaja Miladinović«, ali nijedan od njih nikada se nije odvažio preko usta prevaliti onu ključnu činjenicu: da je Milicu Miladinović diskriminirala država zato što je Srpkinja, i da tu temeljnu antidemokratsku i, u krajnjem slučaju, zločinačku činjenicu napokon netko mora ispraviti, ako ova zemlja želi biti pravna i demokratska. Samo – želi li?