Iako je bazni scenarij predviđao da će se do sada epidemiološka situacija početi smirivati, te da njen učinak na ekonomiju ne bi trebao »zagaziti« u drugi kvartal, čini se da nažalost nije tako: u jeku smo »trećeg vala«, a uskrsni blagdani nisu donijeli toliko željen i potreban povratak turista.

Na pitanja o tome kada će uistinu krenuti oporavak i hoćemo li uspjeti uskoro »zauzdati« pandemiju, odgovara Velimir Šonje, ugledni hrvatski makroekonomist, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i pokretač stručnog portala Ekonomski Lab.

Solidni izgledi

Koliki gospodarski rast očekujete u 2021. i temeljem kojih komponenti?

– Veliki povratak turista za Uskrs nije bio očekivan, a mislim da aktualni val pomalo usporava tako da se ponavlja dinamika iz 2020., uz sada ipak prisutnu procijepljenost koja brzo raste, što izglede za turističku sezonu 2021. čini solidnima.

Za sada ne postoji niti jedan dobar razlog za reviziju očekivanja i pesimizam. Štoviše, aktualne brojke o prometu u trgovini i industrijskoj proizvodnji početkom 2021. bolje su od očekivanja, tako da je rast od 5 do 6 posto izgledan ove godine. Investicije i robni izvoz su već krajem 2020. bili u plusu, a sada se priključuje i osobna potrošnja, i to će biti glavni pokretači oporavka u ovoj godini.

Što možemo očekivati od ove sezone, hoće li biti bolja od prethodne?

– Teško je reći, jer je puno stvari koje još ne znamo. Na primjer, hoće li vlasti u srednjoj Europi omogućavati nesmetan izlazak svojim građanima i kako će reagirati ako u toku ljeta dođe do kraćih izboja zaraze? Ako gledamo objektivno, razloga za pesimizam nema.

Ali, u pandemiji je bilo mnogo iracionalnosti. Stoga ne možemo isključiti mogućnost nepredvidivih komplikacija. No, ako bih se morao kladiti, rekao bih, sezona najmanje na razini prošlogodišnje uz mogućnost da bude i nešto bolja.

Što sve to znači za fiskus? Koliko još mogu trajati mjere pomoći gospodarstvu i građanima, s obzirom da javni dug opasno raste, a s njime i ranjivost ekonomije, jednom kad kamate ponovo počnu rasti?

– Mjere pomoći za plaće se u najvećoj mjeri financiraju iz kredita Europske komisije koji je vrlo povoljan tako da pritiska na kamatne stope po toj osnovi nema. Međutim, točno je da je javni dug eskalirao. Vlada je očekivala 86-87 posto BDP-a na kraju 2020., no dug je izašao na razini 89,1 posto BDP-a.

To nije održivo. Međutim, sretna je okolnost da se državni izdaci u sve većoj mjeri prebacuju na europsko financiranje, i to na bespovratan dio. Zbog toga će se zaduživanje moći staviti pod kontrolu bez značajnijeg zadiranja u rashode, barem u onom dijelu javnog sektora koji može povući europski novac.

Euro što prije

Je li realno očekivati da deficit ostane unutar tri posto što je preduvjet za uvođenje eura, odnosno je li realno očekivati da euro uvedemo 2023., kako je planirano, ili će se to ipak morati prolongirati?

– Mislim da ove godine možemo izaći s deficitom od oko 3 posto BDP-a, no pitanje je hoće li Komisija, ECB i Vijeće smatrati da je time udovoljen uvjet za uvođenje eura. O tome će se odlučivati tek sredinom 2022. I ako ne bude sve idealno, pa odgodimo uvođenje eura za 2024., to neće biti prevelik problem.

Nadam se da će Vlada »zapeti« da uspije stići uvesti euro 2023. ili 2024. jer je to važno za financijsku stabilnost, kao prevencija da ne dođe do skoka kamatnih stopa. Naime, do 2023. i 2024. kamatne stope u svijetu vjerojatno će biti osjetno veće no što su danas. Početak ciklusa rasta kamatnih stopa već se jako osjeća u SAD-u gdje je oporavak od pandemije jako brz. EU malo kasni, ali val će doći i dovde.

Investicije su rasle i u pandemiji, a sada se očekuje oporavak i temeljem EU novca. Nacionalni plan za oporavak i otpornost donosi popis projekata za koje želimo povući novce. Kako ga ocjenjujete? Zamjera mu se naime da će većina tog nepovratnog novca opet otići u državne, javne projekte, i to infrastrukturne, što će opet imati jednokratni učinak, bez postavljanja temelja za održivi oporavak. Privatni sektor tvrdi da je izvisio, jer i veći dio novca koji ide u gospodarstvo, ide u državna poduzeća. HUP je nezadovoljan jer tvrdi da nije bio niti uključen u kreiranje Plana, niti ih se uopće saslušalo s njihovim projektima. Postavlja se i pitanje tko će izvoditi sve te projekte, domaće ili strane firme… Kako se dakle Vama sve to čini i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu?

– U kvalitativnom smislu čini mi se slabo, jer je doista trebalo više uključiti HUP i poduzetnike, i vidjeti kako da novac što prije dođe do onih poduzetnika koji mogu najbrže povući i napraviti razliku u smislu konkurentnosti u sektorima gdje se stvara visoka dodana vrijednost.

Ovako se računa s time da će se novac iz državnih projekata preliti u idućem krugu do privatnih dobavljača javnog sektora, a to će prije svega biti građevinari i IT sektor koji su ionako u ekspanziji. Loše je i to što će se najbrže nastaviti razvijati privatni sektor kroz sudjelovanje u javnoj nabavi za javni sektor.

Dakle, ne potiče se autonoman razvoj, nego, opet, ovisnost o državnom sektoru. No, u kvantitativnom smislu riječ je o ogromnom novcu koji će u sljedeće 3 do 4 godine snažno potaknuti sve vrste izdataka u Hrvatskoj.

Pod takvim vodopadom novca ni suha drenovina ne bi mogla ostati suha. Pitanje je što će biti kada voda ode, ali to je daleka budućnost. Nitko se ne zamara što će biti za 6 do 7 godina, hoće li u međuvremenu nastati nova i konkurentnija gospodarska struktura koja će onda dalje vući razvoj i bez značajnog dotoka europskog novca.

Izborni ciklusi

Opet se reforme navode kao preduvjet da se novci uopće povuku. Koje reforme trebamo i vidite li u sadašnjoj vladajućoj garnituri potencijal za njihovu provedbu?

– Naš javni sektor je općenito slabo kapacitiran u upravljačkom smislu, no iznosi i brojnost projekata su takvi da će se nešto pokrenuti. To je čista fizika, stvar količine novčane sile. Zbog toga, uza sve probleme, za nekoliko godina ćemo doista imati bolje digitalizirane procese, bolje kapacitete u sudstvu, obrazovanju, obnovljenu infrastrukturu i mnogo više zelene energije.

Međutim, najzanimljivije je što će biti s našom rak-ranom niske efikasnosti i političkog nepotizma, državnim poduzećima, gdje postoje velike skrivene rezerve. Nešto se skromno najavljuje u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, spominje se bolje upravljanje, privatizacije, no ništa konkretno i određeno, još uvijek se svi boje o tome konkretnije govoriti jer su prejaki interesi kojima odgovara status quo.

Kako se na reformski potencijal odražava činjenica su uskoro izbori?

– S lokalnim izborima u svibnju završava ciklus s tri izbora u dvije godine i počinje razdoblje od barem dvije i pol godine do početka neformalne kampanje za parlamentarne izbore 2024., uz pretpostavku da će izbori biti redovni.

U teoriji, to bi trebalo pogodovati hrabrijem uvođenju nekih promjena, što uključuje i one koje na prvu nisu popularne. Međutim, proteklih 10 do 12 godina nas uči da se u tim u teoriji povoljnim razdobljima ne događa ništa posebno. Sada bi taj europski novac mogao malo pogurati stvari, ali oni najtromiji i inertni sustavi će nastaviti po starom. Evo, ovo s dugovima u zdravstvu i pričama o reformama u tom sektoru.

Otkad pamtim zdravstvo je nekontrolirano kumuliralo dugove, neko vrijeme bi to svima odgovaralo, onda bi dugovi eskalirali, pa bi se pričalo o nekim reformama, onda bi se malo više novca ubrizgalo u sustav i ciklus bi kretao ispočetka.

Po mojoj slobodnoj procjeni, nekih 10 do 15 takvih ciklusa smo prošli u 30 godina. Kao serija koja se vječno reprizira. I kako da sada netko tko je sve to vidio i slušao sve te godine pomisli da će idući put nešto biti drugačije?

Moratoriji na kredite su istekli ili uskoro istječu. Čeka li nas pred ljeto val stečajeva tvrtki koje žive od državnih potpora i bankarskog gledanja kroz prste, tzv. zombi-poduzeća; čeka li nas novi val nezaposlenosti, još teža situacija, uz posljedice i po bankarski sektor?

– Neće biti velikog vala. Naravno da će dio kompanija trebati restrukturiranje, ali to je normalno u svakoj krizi. Banke imaju dovoljno kapitala da amortiziraju taj problem i nastave kreditiranje perspektivnog dijela gospodarstva.

Uostalom, upravo krediti poduzećima snažno rastu. U veljači su bili 6 posto veći nego u veljači prije pandemije, a ove godine je tempo rasta i dalje oko 6 do 7 posto na godišnoj razini.

Ne tvrdim da jedan manji dio poduzeća neće imati poteškoće, hoće, jer se financijski repovi kriza rješavaju po 2 do 3 godine, no sada ništa ne upućuje na dramu ako će se oporavak ove godine odvijati po stopama koje sam ranije spominjao.

Svuda ide oporavak

Čak i iz HUB-a su ocijenili da EBA-in rok isteka moratorija nije prilagođen potrebama turističkih zemalja juga Europe koje se još nisu oporavile jer nema dovoljno industrije, a turizam još uvijek strada uslijed epidemioloških mjera. Čini se dakle da kasnimo u oporavku u odnosu na sjever Europe, a on kreira mjere: hoće li tako biti i s kamatnim stopama, čiji će početak rasta, jednom kada bude, nama također biti prebrz, jer uvijek kasnimo, kaskamo za ostatkom Europe, bar pola godine. Što to govori o (ne)optimalnosti valutnog područja eurozone?

– Jasno je da je turistički sektor najviše pogođen pandemijom, ali prerano je da turizam proglasimo bolesnikom. Pričekajmo 5 do 6 mjeseci pa ćemo vidjeti kakva će biti sezona. Svakako treba imati rezervni plan u slučaju da ova sezona jako podbaci, a kako u hotelskom businessu nije riječ samo o Hrvatskoj, nego i o puno većim hotelskim destinacijama kao što su Španjolska, Portugal, Francuska, Grčka, pa i Italija, za očekivati je da bi jako loša sezona dovela do revizije europskih pravila.

Nije jug u Europi baš tako mali i nemoćan kakvim se predstavlja. Naprotiv, monetarne i financijske mjere u EU-u još od 2013. prilagođene su nekom prosječnom stanju, a ne samo njemačkim i sjevernjačkim idejama i parametrima.

EU i europske institucije su sinonim za ravnotežu, kompromis. Uostalom, Europska središnja banka je već gotovo desetljeće i pol u rukama Francuza i Talijana, iako ne treba previše naglašavati ulogu nacionalnosti ranijih predsjednika, odnosno aktualne predsjednice Izvršnog odbora.

Koliko još može trajati ovaj helikopterski novac, ovo tiskanje para, na razini EU-a i kod nas, a da se sve skupa ne prelije u inflaciju, odnosno stvori još neku goru monetarnu anomaliju? Guverner Vujčić je rekao da je ovo dokaz da monetarna politika zaista nije svemoguća; tiskanje novca ne može zamijeniti nedostatak proizvodnje.

– Što bi nas zapravo trebalo brinuti? Inflacija zbog monetarne ekspanzije ili pretjerana restrikcija jer je sve navodno podređeno sjeveru, pa europodručje nije optimalno? Skrećem pažnju na to da su europska gospodarstva, pa tako i naše, jako usko povezana.

Dinamika je svuda vrlo slična. Sada svuda ide oporavak, pa tako i kod nas, i za oporavak ima više nego dovoljno novca u uvjetima niskih kamatnih stopa. Zbog toga očekujemo rast stope inflacije i dugoročnih kamatnih stopa, prvo na državne obveznice, i bez promjene monetarne politike.

To se već dogodilo u SAD-u. A kada inflacija opasnije i dugotrajnije prijeđe dva posto, centralne banke će reagirati rastom kamatnih stopa kako se inflacija ne bi otela kontroli. Sada nitko ne očekuje da bi se to trebalo dogoditi prije 2023., ali ne treba isključiti inflacijska iznenađenja u smislu ranijeg prijelaza praga od dva posto.

Nas ne treba previše brinuti ako se promjena europske monetarne politike dogodi i kvartal ili dva prerano u odnosu na ono što bi nam u nekom idealnom svijetu odgovaralo, jer će ranije spomenuti vodopad europskog novca koji će pritjecati fiskalnim, a ne monetarnim kanalima, obilno navodnjavati hrvatsko gospodarstvo.

Drugim riječima, novca nije falilo i neće ga ni faliti, a Vujčić je u pravu: bitno je što s novcem radite i kamo ga ulažete, koje faktore proizvodnje i gdje angažirate, jer ako to radimo sporo, nekompetentno i loše, ni duplo više novca neće nas učiniti bogatijom zemljom.