Prvo treba razjasniti nekoliko stvari oko spomenutih koncerata i u kontekstu podjela u Hrvatskoj kad se radi o hrvatskoj mladeži. S jedne strane imamo Eda Sheerana, koji je globalni pop-fenomen, a na takve događaje ne dolazi samo lokalna publika nego i ona iz susjednih zemalja, pa je onda upitno zaključivati da je riječ u prosjeku o jednom dijelu hrvatske mladeži, koja je okrenuta globalnim i kozmopolitskim vrijednostima potrošačke kulture kojoj pripada i spomenuti izvođač, kaže izv. prof. dr. sc. Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

– S druge strane, kao svojevrsni kontrapunkt globalnom i kozmopolitskom imamo Thompsonov koncert, gdje nećete vidjeti mladež slovenske, talijanske, mađarske, austrijske ili neke druge nacionalnosti, već gotovo isključivo mlade iz Hrvatske, ili mlade iz susjednih zemalja koji dijele hrvatski nacionalni identitetsko-potrošački kod.

Dakle, 40.000 posjetitelja Thompsona čistom snagom brojki govori ne samo o potencijalnoj razdjelnici nego i o omjeru zastupljenosti specifičnih životnih stilova i vrijednosnih orijentacija kod mladih u Hrvatskoj.

Istraživanja koja sam provodio s kolegicom i kolegom s odjela u biti se mogu svesti na dvije temeljne podjele: lokalna i kozmopolitska, s tim što je i prema anketnim podacima, ali i prema parametrima potrošnje u kulturi u koju spadaju i ovi koncerti zastupljenija lokalna, odnosno koncerti Thompsona i sličnih izvođača.

Međutim, kada se govori o podjelama, nisu to podjele koje rezultiraju oštrim konfliktima, već se prije mogu pridodati okršaju dvaju koncepata – onog banalnog kozmopolitizma i (banalnog) nacionalizma.

No, ovdje isto valja naglasiti da je banalni kozmopolitizam znatno manje vrijednosno naoštren od svog nacionalnog kontrapunkta koji relativizira i glorificira zločine počinjene u vrijeme NDH-a, pa je onda i zato ono banalno kod nacionalizma u zagradi.

Politički kompas

Mediji su skloni naglašavati da se u nizu istupa poput onoga u Imotskom radi o radikalizaciji mladih, opasnoj za društvo u širem smislu. Koliko je takvo viđenje i prezentiranje događaja utemeljeno ili je sve ipak pretjerivanje? Postoji li u nas trend ekstremno desne radikalizacije mladih ili ipak nema razloga za takve tvrdnje? Postoje li uopće neka relevantna istraživanja iz tog područja?

– Prema podacima koje je iznio kolega sociolog Ivan Burić u razgovoru za jedne dnevne novine, ali i prema podacima iz naših istraživanja, temeljna skala, tj. varijabla, koja se koristi kao svojevrsni politički kompas, ne može se govoriti o desnom radikalizmu mladih jer se samo 8 – 10 posto mladih jasno identificira s tom ideološko-političkom perspektivom.

Međutim, ta skala možda više skriva nego što otkriva o tome koliko je hrvatska mladež otišla u smjeru ekstremno desne radikalizacije, jer kada gledate podatke i na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana, prosjek je takav da hrvatski građanin sebe percipira kao umjerenu ili centristički orijentiranu osobu, pa onda isto izražavaju i mladi.

No kada pogledate podatke istraživanja kolega Bakete, Bovana i Matić-Bojić iz 2021. o političkoj pismenosti mladih, gdje se 15 posto mladih ne slaže s tvrdnjom da je NDH bila fašistička tvorevina, a čak je 53 posto neodlučno, onda je već na osnovi tog podatka jasno kako je podjela na desno, centar, lijevo, manje potentan čimbenik objašnjavanja ekstremno desne radikalizacije te da treba voditi računa da je ekstremno desna ideologija u hrvatskom javnom prostoru »normalizirana«.

Iz toga onda proizlazi da je u hrvatskom društvenom polju riječ o »puzajućoj« radikalizaciji, koja je vjerojatno sada dodatno osnažena i globalnim kretanjima i rastom ekstremno desnog populizma.

Treba li pojedine ekscesne slučajeve strože kažnjavati?

– Nisam baš sklon teškim sankcijama za svaki incident, jer mladi u takvim situacijama mogu reagirati prkosno, što nam pokazuju razni primjeri kroz noviju povijest kada se pokuša zakonski normirati ponašanje koje dio odraslih smatra neprimjerenim.

No, recimo da pjevanje pjesama koje bez ikakvih ograda i metafora veličaju genocid i klanje treba biti podložno kaznenom progonu, toliko se može i treba napraviti jer je riječ o čistom govoru mržnje.

Identitetske opcije

Gdje je zapravo rješenje toga problema, u obrazovnom sustavu, odgoju u obitelji, u politici/vlasti koja ne vodi dostatno računa o problemima, potrebama i potencijalima mladih u Hrvatskoj?

– U biti bih rekao, svugdje pomalo, no oni koji odlučuju o promjenama i koji imaju moć nemaju volje ni želje uhvatiti se u koštac s političkom (ne)pismenošću mladih, dobrim dijelom jer velikoj većini političkih opcija i odgovara mladež koja slijepo vjeruje u zatvorene i isključive identitetske opcije.

Takva mladež ne razmatra kritički ni sebe ni društvo oko sebe te je onda znatno lakše zadržati status quo nego se okrenuti razvoju građanske kulture, koja u prvi plan stavlja zajednicu i građanina/građanku, bez obzira na etničku, vjersku, rasnu, seksualnu ili političku orijentaciju pojedinca.

Uzimajući sve u obzir, pa i utege prošlosti (vječna tema ustaše – partizani!), kakav je zapravo identitet hrvatske mladeži? Jesu li mladi Hrvati prihvatili europski identitet ili njeguju balkanski mentalitet?

– Kao što sam rekao prije, hrvatska mladež, kao i većina drugih mladeži, pogotovo u europskom kulturnom polju, nije, generacijski gledano, jednoobrazna društvena skupina. Jedan dio mladeži je više otvoren svijetu, liberalnijih je svjetonazora, tolerantniji, voli širok spektar kulturnih proizvoda i ne smeta mu multikulturalnost, a drugi dio mladeži je konzervativniji, u prosjeku netolerantan prema različitim manjinskim pričama, nesklon multikulturalnom društvu i u prosjeku konzumira jako malo kulture – bilo da je riječ o čitanju knjiga, gledanju televizijskih sadržaja na drugim jezicima, bilo o posjećivanju različitih kulturnih manifestacija.

Tu onda ne govorimo o arhaičnoj dihotomiji »ustaše – partizani«, već o razlikama koje su proizvod i posljedica globalizacijskih procesa, ali sa svojim specifičnim lokalnim pečatom.